Pravda

Piše: Mile Romčević U nekoliko navrata, tražili su propitivali i pitali: Kako ja kao dijete od dvije godine, pamtim pogrom koji je odnio mnoštvo srpskih glava u jednoj Oluji? U toj zločinačkoj namjeri koja naprosto zbrisa sve što je bilo srpsko na prostoru Srpske Krajine. Pamtim i te kako, imao sam nepune dvije godine, ali kao da sam imao trideset, sve se urezivalo u mozak, kao hiruškim nožem. Precizno i bolno. I danas nakon toliko godina, svaka ta slika lebdi pred očima, trza u snu, navlači maglu na oči, ali sjećanja su jača, bistre mi um. Svakim danom sve jasnije mi biva krajnji cilj zločinačkog čina. Nestanak Srba sa vjekovnih ognjišta. Od prelaska preko rijeke Save u spasonosni zagrljaj Srbije, do danas sanjam samo jedan san. Da se vratim u zagrljaj Korduna da ja njega obgrlim pogledom. Da poljubim zemlju iz koje sam isisao u majčinom mlijeku, sav ponos, duhovnost i čestitost krajišnika. LJutih megdandžija, umnih glava i pobožnih ljudi. Iz tog nukleusa sam u moždane ćelije usadio nezaborav. Iz toga sam počeo raditi, to što su me obavezali oni srpski velikani i junaci, koji su zauvjek ostali na rodnom pragu, njivi, kod stada, u crkvi, u školi u obdaništu. Svi ti koje Gospod posadi u svoje krilo i prihvati kao stradalnike. Počeo sam ih stavljati u srpsku poeziju, pjesmu. Onu inekciju koja je kroz vjekove krasila, podsticala i bodrila srpski rod. Na takvoj usmenoj i pismenoj epskoj, lirskoj i duhovnoj noti, samo smo mogli ostati i opstati besmrtni i veliki. Želim da buduće generacije, mojih krajišnika, rasutih kao perje iz jastuka, ne budu repa bez korijena. Moraju znati ko su i odakle su. Moraju poštovati voljeti i slaviti, onaj temelj od kostiju, granicom srpske države. Taj temelj je zalog za njihovu budućnost. Taj temelj je zaliven krvlju najboljih sinova Krajine i okeanom suza majki u crnini. „Samo za to“ iz tog razloga napisao sam ovu moju najljubavniju pjesmu, koju sam uradio da bi smo sa njom kao himnom, ispraćali buduće generacije u škole, fakultete, srpsku vojsku, istoriju. Pitaju me: Kad sam došao u Srbiju? Zašto sam došao? Šta znači Kordun za mene. Hoću li se vratiti na Kordun U Srpsku Krajinu? HOĆU. Moram! Tamo mi je zalog i jadac za koji znam. Tamo je sve zbog čega sam ja živ. Oni tamo HEROJI NISU ZABORAVLJENI, ali mnogi nisu ni opjevani ni oplakani. Meni je i jedno i drugo obaveza. Sem što se za herojima ne plače. Oni su omogućuli da ja slobodno dišem. Oni su taj otac i majka, koji od mene napraviše ovakvog. Ponosan sam na to da mi Gospod podari tu crtu, da njih stavim u nezaborav u istoriju, kao na ponos srpskog roda. Oni omogućiše da pređem granicu ali sa povratnom kartom, KAD TAD. Nisam ja htio ni doći u Srbiju. Ja sam na najbestijalniji način protjeran iz svoje kuće. Da sam bio deceniju i po stariji, možda bi i ostao tamo ali zauvjek kao jedan od (ne)zaboravljenih. Ovako, evo me ovdje gdje sam. Nama krajišnicima se desio pogrom, išli smo i kud nismo htjeli. Najgore mi je kad mi kažu da sam izbjeglica. Nisam ja izbjeglica. Ja sam prognanik. Prognan sam sa rodnog praga, zavičaja i zavičajog jezika,iz svega što čovjeka čini čovjekom. Jedino mi nisu prognali sjećanja. I ako skoro u kolijevci roditelji su me doveli u Srbiju. Ali. Svaki metar puta, od kuće do Srbije,ostao je urezan u mom sjećanju i nikad neće izblijediti. U trenutku, preleta aviona, kroz kišu metaka, majka me je pronijela do voše pored puta i zamotala u koprive. Da me ne vide da ne pucaju po meni.Za to je majka za mene najveći junak, kojeg poznajem i za kojeg sam čuo uopšte. Sav ižaren koprivama plakao sam, koliko se sjećam, ali strah je bio brži i ukočenost. Tek možda na samoj granici sa Srbijom na Rači, osjetio sam kako sav trnem. Samo ni danas, ne znam da li od kopriva ili od nepoznatog, sa druge strane Save. Skoro svako napaćeno lice koje je prolazilo u mimohodu pored mene u koloni života, na petrovačkoj cesti sam upamtio, za razliku od djevojčice iz Ćopićeve pjesme „Na petrovačkoj cesti“. Ja sam upamtio raskomadane ljude i potok krvi, koji je tekao odmah poslije preleta zlokobne ptice preko nas i Petrovca. Na istoj toj cesti, gdje Ćopić stavi jednu djevojčicu u besmrtne. Opet isti napadači, avioni i rafali,po starcima ženama i djeci. Istorijo, pomoli se za nas malo. Taj strašni zločin usadio mi se u memoriju poput usuda. Odatle i radi toga su i počela moja javljanja u stihovima. Nisam ja kao i mnogi krenuo sa ljubavnom poezijom. Propjevao sam ili ti proplakao upravo zbog pobrojanih razloga. To moje pjevanje me je i spasilo svakako, da ne poludim i da ne zaboravim gnijezdo iz kojeg sam izletio i prije nego sam naučio da letim. Taj let nadam se imaće i luping ka nazad, ali o tom po tom. Napomenuh da sam bio malo stariji možda bi i ostao zauvjek. Ovako, nisam ostao tamo jer se nije pitalo mene. Nije se pitalo ni mojih roditelja i porodice. Nije se pitalo ni kostiju predačkih, ni crkve, ni orla, ovce, koze, krave, traktora, sača, Ikone koju moj otac prije nego li mene, postavi pored sebe da ne ostane katilima. Nije se pitao niko. Naprosto, moralo se ispred povampirenosti, moralo. A Kordun je moja lična karta. Prva ljubav sa kojom se susretoh i zavoljesmo se na prvi pogled, od trenutka moje spoznaje, ko sam i ko su moji roditelji, potom preci. Kojih ne mali broj leži, sa druge strane trave kordunske, na vječnoj straži. Kao opomena onima koji nas prognaše. Garant za to je sadašnja povampirenost vlasti Hrvatske, koja želi da iseli srbske kosti. Samo ne mogu shvatiti, kako su tako maloumni? Te kosti ako presele i sa ove strane Save, ako ih pošalju u svemir, biće njima opomena. Biće njihova dnevna i noćna mora. Sa tim su uradili najcrnju i najžalosniju stvar koju su mogli, jer ko ne poštuje mrtve, ne može poštovati i voljeti žive. Za to ni Gospod ne može i neće voljeti te povampirene jadnike koji to rade. Kordun je moj kamen temeljac i krov do neba. Kordun je moje uzletište u svijet i pribježište, makar samo u mislima. Kordun su za mene pastrmke iz Korane, zavijanje gladnih Vukova po planinama. Kordun je onaj orao iz visine, koji mi kliktajem donosi vijesti sa rodnog praga. On mi je najdraža i jedina veza sa rodnom kućom. Kordun su one laste koje se danas gnijezde po popaljenim pustim kućama. One su garant da će se opet tamo upaliti ognjišta. Da će Kordun biti mjesto u kojem se ljudi neće patiti kao što se piše kroz istoriju. Nadati se, da više neće biti ni Turaka, koji zbog progona dadoše ime Kordunu. Da neće biti više ni onih, koji mene moju porodicu i kosti brata, što padoše meni u amanet, da ih sahranim po srpskom i pravoslavnom običaju u zemlju pradjedova, zemlju na kojoj mu je ostala i krv da konačno opet budu zajedno. Skupa je to cijena. Ta cijena je tvrda kao temelj i zalog da ćemo tu opstati na vijeki. Da li je Vučić raskrinkan u predaji Kosmeta, saznajte OVDE. Izvor: IN4S