Piše: Mihailo Medenica
Bože, glupog li početka, gdje pa da ljudskost i ti idete zajedno u istoj rečenici, no, omače mi se, sve se vodim mišlju da se kao čovjek obraćam čovjeku ali davno si ti tek sjenka što tumara za čovjekom pitajući se gdje nestade?!
U pogani, moj Milo, u pogani i mržnji prema svakome ko se piše i naziva Srbinom!
Da je drugačije bi li te onako zdušno, sabratski u toj patološkoj mržnji podržao onaj đavolji nakot od Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja i Edija Rame?!
Da je drugačije bi li se radovao podršci te fukare ili mršnuo krvavu paščad da ti ime i našu Crnu Goru nikad ne pomenu?!
Da je drugačije i da je šta čovjeka u tebi, ali, rekoh, ne ide u istoj rečenici čovjek i Milo Đukanović, ne ide nikako! Znači li ti, nekrstu, šta ime Predraga Peđe Leovca, div junaka iz Pljevalja, ili Dejana Vasojevića Jaguara?!
Dvojica od stotinu hristovih vojnika, junačina sa Košara, onih kojima bi trebalo da se ponosiš, ableku, umjesto što cjelivaš ruke monstrumima što ih ustaviše u ono malo godina što su dočekali, a za njih postali pjesma na kojoj će stasavti pokoljenja koja o tebi, daće Bog, neće znati ništa drugo do da si fleka na istoriji našeg slavnog i velikog srpstva!
Raduješ se podršci djeceubice, zvijeri koja nije marila je li ko Srbin ili Crnogorac, dok god mu nož pasuje pod grlom…
Raduješ se bratstvovanju s onima koje ni pakao sjutra neće htjeti, misleći s takvom paščadi da gradiš kakvu budućnost tog legla smrada i zaraze zla koje pokušavaš da poturiš kao Crnu Goru, a predaleko je taj tvoj vilajet od naše otadžbine, nesoju, koliko i ova dvojica dželata od pokajanja jer za takve smiraja i oprosta nema!
Prezri to, ako je u tebi ostala trunka praotačke krvi, onog zavjeta uklesanog na svetom kamenu stoljetnih grobalja, bilo šta što bi sjećalo da je u tebi nekada živio čovjek, a ne tek pusta sjenka što tumara za čovjekom tražeći ga, ili, pak, bježeći od njega koliko može…
Ma, prezro bi ti, znam, samo da si ko drugi, a ne Milo Đukanović, ono što bi đavola samog u koaliciju samo da vlada tom tužnom Sodomom i Gomorom u koju nam pretvori srpsku Spartu, ali ne zadugo, vjeruj! Ne zadugo, jer mrak je, Đukanoviću, vazda najgušći pred zoru, zaboravljaš to, a ovaj tvoj je toliko gust i opor da nema više kud osim – SVANUTI!!!
Šta ćeš tad, avetinjo, kad nestane zbijega za sjenku, a čovjeka nigdje?!
Kud ćete tad bijedna družino harlekina pričešćena bunikama onog vrača Miraša?!
Kud ćete kad se koprena Milolenda razvije ko meket stada…
Kod Tačija i Ramuša, daće vam kakvu strnjiku, pa na njemu sačinite sebi Montenegro, ali pazi i tad, srpska je to zemlja, oteta, natopljena krvlju stradalnika, mučenička, no šta ti mariš za preklane vratove dok god su krvnicima šake oprane, a sve od šaka do ramena prokleto krvavo?!
Toliko bih u jedu i žalosti što činiš našoj Crnoj Gori i srpstvu napisao još, ali svešću na dvije riječi koje je baba, onako neuka, ali pametna kako to već planina grubo isteše, znala da kaže za takve ko ti: “Posr’o Bog”! Moj Milo, posr’o Bog!!! Kako je Miša Janketić prelomio u mozgu i podržao Mila pročitajte OVDE. Izvor: Sloboda
