Pravda

Piše: DŽevad Galijašević U svijesti većine zapadnjaka istorija Bosne i Hercegovine i etno-religijskih odnosa u njoj, u najboljem slučaju, predstavlja samo gomilu neodređenih pojmova, beskorisnih saznanja i propagandistički kreiranih floskula i parola, oblikovanih u ratu za potrebe obavještajnog, vojnog i ekonomskog pohoda razvijenih zapadnih zemalja na Balkan, od američke, britanske, njemačke i francuske štampe i njihovih elektronskih medija. U zapadnoj javnosti taj pohod je pravdan potrebom nastavka obračuna sa „Crvenom imperijom SSSR“, Rusijom i komunizmom inspirisanom diktaturom u Srbiji, naročito. Savremene ideološke predstave o „ruskoj prijetnji“ i navodno aktivnoj ulozi srpskog naroda u njoj, postale su, za zapadne vlade i medije, zgodan način da se identifikuju različite politike i grupe kao destruktivne a da se, istovremeno, ekstremistički režim u Sarajevu amnestira unapred od fundamentalizma i podrške terorističkim grupama. Ta zapadna, anglo-amerikanizirana propaganda kao „fundamentalizam“, podmetnula je puku predstavu koju izaziva slika gomile dok uzvikuje „Smrt Americi!“, prikrivajući scene pucnjave po njihovoj ambasadi u Sarajevu, razne atentate, ubistva policajaca, vojnika, nevinih ljudi, poniženih žena i slike radikalnih vehabija koji hrle u džihad. Zahvaljujući tom pristupu velikih zapadnih sila, jačanje islama u sarajevskoj politici postajalo je otvorenije, agresivnije, primitivnije, čak, i dugoročno značajnije, nego što to propagandne predstave i slogani iz zapadnih medija otkrivaju vlastitoj javnosti. Kako su sarajevske vlasti sve snažnije promovisale i koristile islam tako je i primjena islama uticala loše na dinamiku i razvoj zemlje te ukupne međuetničke politike u njoj. Zašto je Zapad sve to pogrešno interpretirao: zašto je razvijao politiku koja ojačava mržnju, održava i razvija opšte muslimanske stereotipe o islamofobiji i antiislamskom neokolonijalizmu; zašto je izgrađivao alibi i opravdanje za stalno negiranje i skrivanje radikalizma i ekstremizma te tako doprinosio procesu otuđenja muslimana BiH od etničke braće: očito iz posebnih geopolitičkih potreba i sebičnih ekonomskih interesa. Ali zašto su nekadašnji glavni grad, centar kulture i demokratije u BiH, Sarajevo i istaknute Sarajlije, slijedili taj kurs i put, pokazujući nesposobnost suočavanja sa problemima, povinujući se vremenu i politici mnogih bivših komunista podstaknutih osrednjim i krvoločnim ideologijama, prkosno i agresivno demonstrirali da ne znaju i ne žele se stidjeti samih sebe takvih kakvi su danas i sjetiti se svoje veličine nekad. Da ih i ne dotiče činjenica da su u tom gradu svi nesretni, da već odavno ne vole nikoga drugačijeg, čak ni istog ili sličnog; da su zaboravili stvarati bilo šta vrjedno a da se zbog onoga što čine svim narodima i ljudima u zemlji ne osjećaju nimalo krivim. To kvazi-intelektualno središte demagogije, ekonomske moći, sudbine i emocija Bošnjaka, mirno je posmatralo kako mnoge slabiće među pripadnicima drugih naroda u njegovo ime dovlače stranci i njihovi predstavnici, u sramotnu, javnu ispovjedaonicu najgoru od svih, u kojoj „samo“ trebaju, u ime cijelog svog naroda, prihvatiti potpunu krivicu za sve što se dešavalo u ratu i poslije njega – čak i za ono što će se tek desiti. Nekako tako, u proteklom ratu kome je poprilično kumovao, Alija Izetbegović je poručivao svome narodu da izdrži „još samo malo“, da će „NATO udariti“, da će iz Irana izmorenim vojnicima Armije RBiH doći taj famozni top „Sultan“ i da Turska „samo što nije napala Srbiju, Republiku Srpsku, Crnu Goru, Rusiju… ma i Bjelorusiju. Ovih dana u istom tonu, raspisali su se sarajevski kvazi-intelektualci, moralni dronjci i propali političari, sa samo jednim ciljem: da dokažu kako Republika Srpska odbrojava svoje posljednje sate i da NJemačka, Evropska Unija i Amerika – „samo što nisu tu“. Bošnjačke, tačnije, mržnjom otrovane sarajevske političke elite, tzv. nacionalne i one druge – njihove stranke, su zadnjih godina demonstrirale potpuno iste bratske politike: oni radikalno islamizirani, baš kao pijani i slavni, vječiti pomagači špijunsko-udbaških struktura – zagrljeni na istom poslu izgradnje karikaturalne seljačke države u kojoj bi baš oni, bahati, imbecilni i agresivni, garantovali ravnopravnost svim građanima. Upravo taj sistem stalnog pritiska na društvo pod krinkom pozicije specifičnog patriotizma koji se bori protiv secesionizma i destrukcije zemlje, godinama je građen u Sarajevu, stvarajući objektivne uslove za tu nenasilnu „ideološku odmazdu“, u vidu opravdanih zahtijeva za poštovanjem kolektivnih etničkih i pojedinačnih ljudskih prava i da se konačno, izvadi ta kvrgava, pljačkaška, čaršijska ruka iz džepova Hrvata i Srba, ali i Bošnjaka sa periferije. Jasno je da su svi narodi i građani eksploatisani od tog Sarajeva i da je priča o nacionalizmu onih drugih obična ideološka magla, naučena po lopovskim kuloarima i podrumima zapada; u raznim rupama i na mjestima gdje su se skrivali od strahota proteklog rata koji su spremni dočekali. Držeći sve karte u svojim rukama, otimajući ono tuđe, od zemlje otuđeno Sarajevo je prisililo druge narode da pođu ozbiljnije raditi na promijeni pravila igre i da političkoj tvrdokornosti suprotstave političku tvrdokornost; da na očigledno kršenje kolektivnih prava odgovore zajednički, te da na ideološko i političko nasilje odgovore adekvatno. Ako to definišemo kao odgovor političkim terorom protiv stvarnog globalnog terora, postaće jasnije zašto iza svega toga više ne stoji ni bilo kakva ideologija niti politika. Kao što u radikalnome islamizmu postoje propovjednici mržnje, tako i u ovim našim, Dejtonskim demokratijama postoje propovjednici sramote, osobito među tom lažnom elitom čiji kvazi bosanski prozelitizam nije ništa manji od onog kod vehabija koji jure prema Siriji kao svom cilju i propasti. Ali kako se desilo to agresivno fuzijsko stapanje krajnje, ateističke ljevice i vjerskog radikalizma u Sarajevu, teško je naći odgovor ako se zanemari uloga islama i Irana u prvim danima devedesetih, kada je Alija Izetbegović direktno iz zatvora, strojevim korakom, osluškivao zov istorije, tražeći sukob sa Homeinijevim imenom na usnama. Sve je njihovo davno propalo: kada oni govore i pišu o građanskoj državi, Dodiku i Čoviću, na zapadu umiru od smijeha, jer shvataju da preživjeli komunistički talog iz prošlih vemena, ovaj put iz lažnih medija kao nekad iza bukve, galame i uvjeravaju Bakira I., da vrijedi čekati da među nas dođe NJemačka i napravi za njih novu državu. Merkelova nema pametnijeg posla kod kuće, samo što nije došla među nas i konačno preuzela od Erdogana famozni vjerski i politički testament – emanet Alije Izetbegovića. I da se svi skupa, slobodno napiju kao pravi čaršijski, sekularni muslimani i evropejci. Kako Rusija tera strance iz BiH, pogledajte OVDE. Izvor: Iskra/Intermagazin