Piše: Nikola Malović
Pola života sam živio u uvjerenju da su u NJegoševo vrijeme svi ljudi mislili kao NJegoš, čiji je on samo bio glas – i u vezi sa odnosom prema slobodi, i u vezi s tim kako sebe definišu, što će reći da su jednako mislili o Kosovu, srpstvu-crnogorstvu i o Bogu.
No kao što je i u zlatno doba stare Atine bilo izroda oko Perikla, tako je i oko NJegoša bilo drugocrnogoraca, koji ne misle po poretku, koji bi stavili vjeru na kantar, dali dupe, i prodali mater svoju.
U pravu je bio prežidente od Matice crnogorske, kada je nedavno pretpostavio gdje će „oni drugi“, tj. Srbi, kazati da je devetsko osamnaestu Crna Gora dočekala kao vjekovnu želju istog naroda da izbriše bespotrebne granice, da se udruži.
Crnogorci na Ujedinjenje nas sa nama gledaju kao na okupaciju Montenegra od strane Srbije, i tu više ne možemo ništa objasniti što već ranije po sto puta nije bilo objašnjeno. Na ovom istorijskom nivou argumenti ne pomažu, kao ni u doba NJegoša, ili još ranije, u doba vladike Danila, kada je jedan brat pitao drugog: Što će tuđa vjera među nama? A ovaj drugi, naoko jači, mu kazivao: Jaki zubi i tvrd orah slome!
Danas se pitamo skoro pa isto: danu, što će tuđa ideologija među nama?
No je to tako, do finalnog raspleta.
Da li će finalnog raspleta biti?
Svakako da će finalnog raspleta biti, piše u Otkrovenju po Jovanu. Tada će se riješiti sve nesuglasice, i one između Jevreja i Arapa, braće rođene, pa će i između Srba i Crnogoraca.
U slučaju da bi nas Bog pogledao pa da se za života izmirimo, koji bi to bio vidljivi znak pomirenja? Bila bi to ina himna, trobojka, i NJegoševa kapela na Lovćenu kao simbol izrastao iz crnogorskog grba.
Neka bude izgrađena ponovo, taman gdje je sada gumno, a mauzolej neka ostane, neka ga, samo da se NJegoš skrasi finalmente, da otpočine – jer se do Boke čuju sve ove godine jezivi šumovi. To se Petar Drugi Petrović NJegoš u grobu okreće što nije ispoštovan njegov amanet:„Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da ispunite, a ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako učinjet, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.“
Boka Kotorska nije bila dio Crne Gore godine 1918, nego se poput mnogih drugih pokrajina poražene Austrougarske carevine direktno ujedinila sa Srbijom. I opet bi. Da živi sa Crnom Gorom, Kosovom i Republikom Srpskom. Pitanje je: da li bi i Srbija?, ako uopšte opstane, to poželjela, istorijski itekako iznevjerena, s prstohvatom vlastite krivice…
Od svih noževa zabijenih ponajprije u prsa Srbije, Crna Gora je u leđa svoje sestre zabila bodež najdublje. Za čije zapadne babe zdravlje? Zbog vjere da je novac bog?
Naša je perspektiva u retrospektivi. U NJegoševom „Gorskom vijencu“ nalaze se formule za razumijevanje svih Crnih Gora, kako ove kvislinške, tako i moguće – slobodarske, samostalne i suverene Crne Gore, ujedinjene sa jedinim prirodnim saveznikom.
Pod uslovom da Srbija konačno ustane, zabavi se sobom, otrese ideološke i ekonomske parazite, te okupi što je okupljala.
Izvor: IN4S
