Piše: Veselin Matović
Rušenje Božje kuće i neisupunjenje amaneta, zaslužuje najtežu kaznu. Ne kaže se slučajno u narodu: „Da sam crkve rušio, ne bi me Bog teže kaznio.“ I zato, sve dok kamenje NJegoševe kapele bude ležalo u žbunju na Ivanovim koritima, u blatu i sramu ležaće i Crna Gora, nemirne savesti, razarajući i raspinjući samu sebe u svom „malajskom ludilu“. I nijedna grana za koju se bude hvatala, neće joj pomoći da dođe k sebi i ustane, dok se ne pokaje.
Kada je 1845. godine NJegoš počeo izgradnju crkve na Lovćenu, jedan austrijski činovnik iz Kotora, izveštavajući o tome svoje nadleštvo u Zadru, po svemu sudeći, veoma zainteresovan da sazna „šta se želi sa ovom građevinom“, navodi da će se ona videti iz velike daljine, da bi se putnici „bolje uverili u njegova (Vladičina) religiozna osećanja“, ali i da im služi i „kao vodič“ (putokaz, orijentir i svetionik), na osnovu koga će moći da „saznaju za razni položaj Crne Gore“. Možda ovaj činovnik nije bio dovoljno svestan ni smisla ni tačnosti onoga što je kazao. Ali je kazao, kao što vidimo, istinu – da je Vladika na Lovćenu podigao duhovni i svetovni orijentir Crnoj Gori,
Svijeću joj Božju pred očima,
Da razbira bijelu svjetinu
I ne drži crno za bijelo!
Nažalost, u nekom svom herostratskom rastrojstvu i samoljublju, Crna Gora je srušila Vladičinu građevinu, razvalila svoj zavetni kovčeg, pogazila znamen svojih istorijskih težnji i svih svojih plemenskih nadahnuća i krenula za nekakvim drugim orijentirima i putokazima.
Što je za Jevreje bilo razorenje Solomonovog hrama, to je za Crnu Goru bilo rušenje NJegoševe crkve. S tom razlikom što Jevreji nisu sami rušili Solomonov hram i na njegovim temeljima gradili tuđinski, da bi se u njemu kleli i u njemu proslavljali. Niti su pak gubili veru da će on opet biti podignut, a kamoli da su se protivili njegovom podizanju, kao što se Crna Gora protivi podizanju NJegoševog hrama, evo, više od četiri decenije.
Pritom i dalje tvrdeći kako je „Lovćen jedna od najuzvišenijih simbola njene državotvornosti“. Paganski hram niti je kad bio niti može biti simbol crnogorske državotvornosti, ni crnogorske duhovnosti. Silom postavljen na temelje crkve Sv. Petra Cetinjskog i nad moštima NJegoševim, on može biti smao znak sramote crnogorske.
Rušenjem NJegoševe kapele, Crna Gora je sve svoje porekla i kompromitovala. I svoje državotvorce, i duhovnike, i pesnike. I svoju etiku, i svoju kulturu, i svoju istoriju, i svoje državotvorstvo. Obesvetila je sve što su joj zaveštali njeni veliki talenti, opovrgla Gorski vijenac, polomila „tablice zakona“ i poklonila se „zlatnom teletu“.
Bio je to najdublji pad i najtragičniji trenutak u njenoj istoriji. Sve njene današnje podele: i duhovne i nacionalne, i jezičke, i zlehudo njeno traganje za novim identitetom, logičan su slijed toga tragičnog preumljenja, od koga se Crna Gora, ni nakon tri decenije od pada komunističkog sistema, nije otreznila.
NJegoševu kapelu, „porugani oltar jazičestvom“, može na Lovćen ponovo uzdići i u nju konačno pohraniti NJegoševe mošti, samo duhovno, jezički i kulturno sjedinjena Crna Gora, i obratno: samo vaskrsla na Jezerskom vrhu NJegoševa kapela može sjediniti po svim spojevima raspuklu Crnu Goru. Samo pod njenim svodom možemo se ponovo sresti i samo u nju opet zajedno doći na jutrenje.
Posle Vučićevog ukora opet su svi za EU! Više o tome OVDE.
Izvor: Sedmica
