Piše: Zoran Meter

Odmah je bilo jasno kako se radi o urgiranju izraelskog i iranskog državnog vrha kod Putina glede zaštite njihovih nacionalnih interesa (prije svega po pitanju Sirije) na navedenom samitu, koji je u dvjema državama (i ne samo njima) izazvao popriličnu nervozu zbog nepredvidljivosti konačnih rezultata i njihovih posljedica. Naime, u zapadnim je medijima proteklih tjedana često plasirana teza o američko-ruskoj političkoj trgovini koja će pridonijeti relaksaciji poremećenih međusobnih odnosa, pri čemu se najčešće spominjala ruska „izdaja“ Irana i njegovih interesa u Siriji, u zamjenu za ukidanje proturuskih sankcija i sl.

Tako je izraelski medij Harez pisao, kako Netanijahu u Moskvi Putinu može predložiti posao – potpuni odlazak Irana iz Sirije u zamjenu za ukidanje američkih sankcija protiv Rusije, uvedenih nakon ukrajinske krize i sjedinjenja Krima s Rusijom. Iako je danas u svijetu sve moguće i sve teško predvidljivo, ipak se Haret, vjerojatno, malo zaigrao u svojim promišljanjima. Osobno se prijedloge ovakvoga tipa usuđujem prosuditi neozbiljnim, i to iz više razloga: Moskva, kao prvo, sve i da hoće, ne može presudno utjecati na odluku Teherana da se povuče iz Sirije i de fakto odustane od svojih regionalnih interesa. Tu bi odluku mogao donijeti jedino sam Teheran ukoliko mu se zauzvrat ponudi nešto konkretno, a ne da mu se umjesto toga „nude“ nikada jače sankcije od strane SAD-a. Kao drugo, Moskva ne želi ucijeniti Teheran jer bi to nedvojbeno dovelo do pogoršanja njihovog situacijskog savezništva u Siriji, što bi ruske interese ne samo u toj zemlji dovelo u vrlo težak položaj s obzirom na ukupno sirijsko okružje. Zato je u nedavnom intervjuu za talijanski Il Giornale ruski ministar obrane Sergej Šojgu i izjavio kako Rusija Iran smatra važnim igračem, sposobnim osigurati stabilnost Sirije. I treće, Putin s Trumpom oko Sirije nema potrebe za prevelikom trgovinom i davanjem ustupaka. SAD na sirijskom tlu već odavno nema važnijih vojnih i političkih uporišta, osim u sirijskim Kurdima, koji su, međutim, brojnošću, prostorno i poglavito u političkom smislu vrlo ograničeni a da bi mogli imati značajniju ulogu u budućem dogovoru o političkom ustroju te zemlje. To dokazuje i odluka Vašingtona od 22. aprila i pisma upućenog sirijskim oporbenim snagama tzv. „Južnog fronta“ (uz granicu s Jordanom i Izraelom) o prekidu američke vojne pomoći. Drugim riječima, oni su predani svojoj sudbini, konkretnije, dobroj volji sirijske vojske u pokrenutoj ofanzivi u jugo-zapadnoj regiji Deraa koja je već u potpunosti vraćena pod okrilje središnje vlade u Damasku, a isto uskoro očekuje i njoj susjednu regiju El-Quneitra koja graniči s Izraelom. SAD, naravno, u geopolitičkom smislu ne želi u potpunosti napustiti taj prostor u kojem se sada učvrstila Rusija. Međutim, Trump polazi od realnosti i kao biznismen želi riješiti uzrok, a ne posljedicu. Zato mu je sada lakše tražiti kompromis s Putinom oko te zemlje nego s njim ići u sukob. Trump upravo traži načine za povlačenje 2 tisuće američkih vojnika s istoka Sirije. SAD se više ne žele vojno tući za sirijska ili bliskoistočna naftna polja. Tamošnja nafta Trampu sada smeta – on od Amerike u budućnosti želi učiniti (uz Rusiju) vodećeg izvoznika energenata u svijetu. I Putinu to uopće ne smeta. Dvije zemlje lakše će uspostavljati pravila igre nego dosadašnji naftni interesni konglomerat, prije svega OPEK.

Političko stanje uoči pregovora

Višedesetljetno neprijateljstvo koje vlada između Tel Aviva (Jerusalima) i Teherana  jedan su od najvećih uzroka bliskoistočne nestabilnosti. NJihovi su odnosi vrlo kompleksni i nikako se ne tiču samo njih samih. Preko njih se prelamaju interesi regionalnih igrača, poput Saudijske Arabije i Turske, ali i globalnih sila, prije svih SAD-a i Rusije, a onda i Kine i EU. Izrael je, u odnosu na Iran, u prednosti, jer u međunarodnoj zajednici (neovisno o sporu s islamskim svijetom zbog nerješenog palestinskog pitanja) nije politički izoliran i stigmatiziran, za razliku od Irana, desetljećima izloženog međunarodnim sankcijama i smanjenoj mogućnosti političko-diplomatskog djelovanja. Zato službeni Jeruzalem danas može razgovarati i sa Vašingtonom i sa Moskvom, kao ključnim kreatorima budućeg ustroja svijeta i bliskoistočne regije, i dogovarati se s Iranu neprijateljskim regionalnim državama (Saudijska Arabija). Iran je, s druge strane, desetljećima prinuđen djelovati u suženim političkim okvirima, ali i u takvima je već stekao dovoljno iskustva za iznalaženje načina za promicanje svojih interesa.

Ali jedna je stvar dovela do potpune promjene (ne samo) bliskoistočne paradigme i tekstonskih poremećaja geopolitičkog rasporeda snaga. Riječ je, naravno, o Siriji.

Sirijski rat, isprovociran strategijama dviju Obaminih administracija i financijsko-operativno potpomognut od strane SaudijskeArabije, Katara i Turske, za posljedicu je imao potpuno neočekivani vojni ulazak Rusije na stranu službene vlade u Damasku i brzi slom „Islamske države“, kao strukturirane terorističke organizacije s vlastitim teritorijalnim ustrojem. Time se Iran, s kojim je Moskva do tada imala prilično složene odnose, iznenada našao ne više u gubitničkoj (skupa s vladom u Damasku), već u dobitničkoj poziciji na sirijskom bojnom i političkom polju, a Rusija i Iran de facto su postali situacijski vojni i politički saveznici, s puno širim ambicijama, uokvirenim u političku frazu o „zajedničkoj borbi protiv terorizma na Bliskom istoku“. S druge strane, nije nikakva tajna da Izrael, iako nije neposredno sudjelovao u vojnim operacijama na sirijskom tlu na jednoj od zaraćenih strana i službeno taj sukob prepuštao Arapima, u njemu itekako ima svoje interese. Ali zbog gore navedenog, Izrael se odjednom našao pred opasnošću da mu Iran sa svojom vojskom (preciznije šijtskim oružanim formacijama koje uživaju potporu Teherana) de facto izbija na sjevernu granicu. Nakon toga, dotadašnja fingirana izraelska nezainteresiranost za sirijski sukob (a Izrael je nerjetko pomagao, i u vojnom i u logističkom smislu radikalne islamističke postrojbe na jugu Sirije do one mjere do koje je to smatrao po sebe korisnim. Ukoliko bi vojna moć tih radikalnih snaga prešla dozvoljenu razinu, izraelska vojska bi stvari vrlo brzo vratila u po sebe prihvatljive okvire) iznenada poprima svoje pravo lice i ukazuje kako je Izrael od samog početka u nj itekako bio involviran.

Sve ključne političke snage u i oko Sirije već dugo znaju tko drži „ključeve“ sirijskog sukoba u svojim rukama. To je, naravno, Putin i nitko više. To zna i američki predsjednik Donald Trump i zato nije slučajno da je sirijska problematika bila jedna od glavnih tema njihovog samita. A kada je to tako, onda je i jasno zašto su i Jerusalim i Teheran postali nervozni. Jer bilo što da ta dva državnika odluče (ukoliko postignu istinski sporazum) na te odluke oni (niti bilo tko drugi) više neće moći utjecati ni politički ni vojno. I zato se odvijaju politička „hodočašća“ međunarodno „izoliranom“ Putinu.

Što je Netanijahu tražio, a što dobio od Putina?

Netanijahu je pred dolazak u Moskvu više puta naglasio kako je prvi izraelski interes, od kojeg neće odustati, potpuno povlačenje Irana iz Sirije. Ali tu se radilo o maksimalističkom zahtjevu, postavljenom kako bi se polučio optimalni cilj – odlazak proiranskih šijtskih postrojbi s juga Sirije u dubinu njezinog teritorija. Izrael je također zabrinut  kako je, nakon očekivanog skorog ovladavanja Damaska regijom Deraa uz granicu s Jordanom, sada na redu regija Al Kunejtra, koja se naslanja na Golansku visoravan. I tu Jeruzalem traži striktnu zabranu sudjelovanja u vojnim operacijama snaga proiranskih postrojbi. I treći izraelski ključni zahtjev je – potpuno poštivanje sporazuma o razdvajanju izraelsko-sirijskih snaga iz 1974.g. Naime, politički i vojno osnažen, Damask je aktivno krenuo u povrat nadzora nad svojim južnim državnim granicama i nitko ne jamči kako mu apetit neće nadvisiti mogućnosti – tj. da će poželjeti pod svoje okrilje vratiti i od Izraela okupiranu Golansku visoravan. To su ključna Netanijahuova potraživanja od strane Putina  (Tramp ih je ionako s Netanijahuom još prije samita usuglasio).

A evo što je Netanijahu od Putina dobio: Rusija se, kao što smo i pretpostavili, nije mogla složiti s odlaskom Irana iz Sirije. Ono što je Putin dao jest korekcija ranije usuglašenog dogovora uoči ofanzive sirijske vojske na islamiste u južnim regijama, o povlačenju proiranskih postrojbi ne na 40 kilometara od izraelske granice, već na 80 kilometara u dubinu sirijskog teritorija. Moskva će također jamčiti poštivanje sporazuma iz 1974.g. od strane sirijske vojske i sigurnost izraelske sjeverne granice. Zauzvrat, Izrael mora prestati s izvođenjem zračnih napada na proiranske ciljeve i infrastrukturu sirijske vojske kojom se Iranci služe. Oko svega toga složila se američko-ruska delegacija na samitu u Helsinkiju.

Sigurnost Izraela zapravo je bila jedina stvarna i konkretna tema razgovora Tramp-Putin oko koje je postignut dogovor, kao i ona o početku humanitarne pomoći Siriji (ona je do sada bila blokirana od strane Zapada dok je god Asad na vlasti!), kao preduvjet za povratak sirijskih izbjeglica, što će olakšati položaj Turske, a donekle i EU glede migrantske problematike s kojom je suočena. Dakle, Assad ostaje, a Tramp će, zauzvrat, moći proglasiti pobjedu, toliko nužnu za unutarnje američke prilike kroz konstataciju da su Amerikanci u Siriji uništili 98% „Islamske države“ (na tu će kartu Tramp snažno igrati do izbora za Kongres u studenom). A za vanjske prilike, to treba naglasiti, Tramp je u Helsinkiju po prvi put rekao „mi smo zajedno pobijedili ID“ (skupa s Rusijom!). Ostala pitanja iz međunarodnih odnosa svodila su se samo na početno „probijanje leda“ u odnosima dviju velesila, ali to se ionako znalo i prije samog samita.

Iranska očekivanja od Rusije i njegovi interesi

Razgovor Putin-Velayati, za razliku od onog s Netanijahuom, ostao je u medijskoj sjeni. Potpuno neopravdano, s obzirom da je upravo Iran ključna zemlja oko koje se sada prelamaju koplja i po pitanju Sirije i Bliskog istoka općenito, ali i zbog američkog jednostranog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Teheranom i uvođenja sankcija prema Iranu i državama i tvrtkama koje budu surađivale s iranskim energetskim sektorom. U tom smislu pozicija i uloga Rusije bit će ključna i na nju Iran otvoreno računa kada je u pitanju zaštita njegovih temeljnih nacionalnih interesa pred sve snažnijim američkim pritiscima.

Iz intervjua kojeg je 13. srpnja, dva dana nakon razgovora s Putinom, dao Ali Akbar Velayati, vidljiv je njegov optimizam kada je riječ o daljnjim odnosima Irana i Rusije, koje iranski državni vrh već otvoreno naziva strateškim. Velayati je izjavio kako je Rusija spremna u energetski sektor Irana investirati 50 milijardi dolara i da je jedna od velikih ruskih naftnih tvrtki potpisala ugovor s iranskim Ministarstvom za naftu, vrijedan 4 milijarde dolara, koji bi uskoro trebao početi s realizacijom. Velayati je također kazao, kako su i „Rosneft“ i „Gazprom neft“ počeli pregovore koji mogu završiti sklapanjem ugovora u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Time bi se, naveo je Velayati, kompenzirao „izlazak pojedinih naftnih tvrtki iz zemlje“ nakon uvođenja američkih sankcija.

Koliko su tvrdnje iranskog političara točne teško je procijeniti, jer nikakve službene potvrde o tome od strane Moskve još uvijek nema. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna i nakon završenog samita Putin-Tramp je to, da će Rusija nastaviti suradnju s Iranom kroz program „iranska nafta za ruske proizvode i usluge“, ali tu se radi o puno manjim količinama uvezene nafte nego što od Irana za svoje potrebe kupuju azijski divovi Kina, Indija, Južna Koreja, Malezija i Japan, te Europska unija, kao glavni uvoznici iranske nafte.

Velayati je u Rusiji kazao kako Iran ne namjerava napustiti Siriju jer se on u toj zemlji, kao i u susjednom Iraku, nalazi na zakonitoj osnovi – službenim pozivima vlada u Damasku i Bagdadu. Također je govorio kako će SAD morati napustiti bliskoistočnu regiju, koju permanentno destabilizira „proizvodnjom“ terorista.

Iranski interes od sastanka Putin-Velayati ogleda se i u očuvanju strateške osovine Moskva-Teheran (i Ankara) po pitanju Sirije i nastavak zajedničkog djelovanja kroz platformu Astanskih pregovora o riješenju sirijskog sukoba.

Naglasio bih, kako će sirijski sukob, neovisno o sudbini iranskog nuklearnog sporazuma biti riješen u dvostranom formatu, gdje će s jedne strane sudjelovati Rusija i Iran, a s druge SAD i Saudijska Arabija. Turska će težiti osiguranju svojih interesa levitirajući negdje između. U predstojećim pregovorima o Siriji Moskva nije u stanju ignorirati ulogu Irana u toj zemlji i Bliskom istoku u cjelini, a da pri tom ne ugrozi i vlastite interese. Ruski interesi na Bliskom istoku nikada nisu iščezli. Oni su u vrijeme složenih unutarnjih odnosa u Rusiji tijekom 90.-ih godina bili samo zamrznuti. Sada je Moskva u izvrsnoj situaciji da ih ponovo učvrsti i proširi kroz višesmjernoo djelovanje, ne samo prema Iranu. Međutim, dok su god ključne zemlje regije, poput Saudijske Arabije i Izraela čvrsto vezane uz SAD po pitanju svoje sigurnosti i djeluju sukladno američkim interesima, Rusija nije u mogućnosti odreći se partnerstva s Iranom. Ona će to partnerstvo pod svaku cijenu nastojati zadržati, a snažni američki pritisak na Teheran dodatno iskoristiti za još jače uključivanje Irana pod svoju orbitu. Teheran pri tom nema previše izbora, neovisno o svom tradicionalnom samostalnom vođenju vanjske politike i zaštite svojih interesa. O tome i svjedoči Velauatijev posjet Putinu i njegove slatkorječive izjave o „sjajnoj budućnosti u odnosima“ dviju zemalja.

Velayatijev posjet Rusiji pobuđuje interes iz nekoliko razloga, o kojima će se morati voditi računa:  Iran je od Rusije dobio službena jamstva za daljnju suradnju po pitanju Sirije i zabrinutost Teherana glede moguće „izdaje“ sa strane Rusije odstranjena je na najvišoj razini; s druge strane, spomenute izjave Ali Akbara Velayatija svojevrsna su poruka Vašingtonu i Zapadu u cjelini, o tome, da se bliskoistočna problematika ne može riješavati bez sudjelovanja Irana. Iran je velika i važna zemlja (neovisno o strukturi i ustroju njegove vlasti), a da bi se prema njemu nastupalo metodama pritiska. S Iranom se može i mora razgovarati metodom uvjeravanja, a nikako s pozicije sile jer je to u startu kontraproduktivno. I tu se uopće ne radi isključivo o ponosu, tako svojstvenom mentalitetu Istoka.

Izvor: geopolitika. news