Piše: Goran Šarić, istoričar i teolog
Ovi opservatoriji nam otkrivaju da drevni stanovnici Balkana nisu bili nikakvi primitivni urođenici koji su lupali kašikama i lajali na mjesec, već je od Alpa do Crnog mora i od Dunava do Jadrana postojala veličanstvena civilizacija sa visokim znanjem geometrije, fizike, matematike i astronomije, čiji tragovi još uvijek leže zakopani slojevima zemlje i zaborava. Civilizacija koja je posmatrala zvijezda iz “straha da se nebo ne sruši na zemlju”. Odakle našim drevnim precima tolika opčinjenost astronomijom? Da li se nekad u prošlosti zaista desila katastrofa neslućenih razmjera, a oni joj svjedočili? Da li je nakon nje bilo potrebno ponovo mapirati promjene na nebeskom svodu?
Istraživači su širom svijeta zabilježili više od 500 legendi o potopu među raznim narodima i plemenima. Biblija nas izvještava o Noi, grčka mitologija poznaje Deukaliona, u Babilonu je ekvivalent Ep o Gilgamešu... u Australiji Aboriđini kažu da su duhovi jednom potopili svijet. Na drugom kraju zemaljske kugle Inuiti prenose da je stari svijet nestao u vodama.... slične mitove nalazimo i u Sjevernoj Americi, Africi, Evropi... Čini se da čitavo čovječanstvo duboko u svojoj podsvijesti čuva sjećanje na neku veliku kataklizmu.
Kad se ovi mitovi razmotre kroz prizmu geologije, biologije, paleontologije, botanike, oceanografije, metereologije i arheologije oni postaju izvještaj o jednom strašnom događaju koji je zauvijek promjenio svijet. Zaleđeni mamuti, masovna izumiranja živih bića, izmješane kosti životnija, radioaktivni slojevi sedimenta, jezera nastala od meteorskih kratera, pomjeranje zemljine kore, vulkaske erupcije, poplave, zemljotresi, podizanje planinskih lanaca, alke po brdim Bosne, morske školjke na vrhovima planina...
U mitu o Faetonu, Faeton, sin boga Sunca, Helija tražio je od svog oca da provoza njegova sunčeva kola. Helij je pokušao odgovoriti sina, ali nije uspio. Konji, nenavikli na ruke Faetona otrgli su se kontroli, sunčeva kola prošla su preblizu Zemlje i izazvala požare, poplave, zemljotrese, smrzavanja, čak su se i vrata pakla otvorila. Feton je poginuo, a Helij nije htio ponovo sjesti u svoja kola sve dok mu se svi bogovi nisu poklonili.
Iz radova i knjiga brojnih znanstvenika: Immanuela Velikovskyog, Otta Mucka, Richarda Firestonea, Allena Westa, Simona Warwick-Smitha, D. S. Allana, J. B. Delaira... dobijamo ključ za tumačenje Mita o Faetonu, biblijskog potopa, Epa o Gilgamešu... To je odsjaj kataklizme u sjećanju čovječanstva, jednog ciklusa kosmičkih katastrofa. Lanac događaja započeo je prije 40 000 godina, kulminirao u globalnoj katastrofi prije 12 000 godina, a završio prije 7500 godina. Uzrok je prema svemu sudeći bila eksplozija supernove, čiji je fragment prošao kao u mitu, "preblizu Zemlji" i uzrokovao kolosalno pustošnje. Sunce je prekrio oblak prašine i nije htjelo "sjesti u svoja kola", sve dok mu se "svi bogovi nisu poklonili", odnosno dok zvjezde nisu bile ponovo vidljive na noćnom nebu. Velika završnica bio je opći potop.
Godine 1995. ekspedicija arheologa, geologa, pomorskih biologa i geofizičara predvođena profesorima sa Columbia Univerziteta, Walterom Pitmanom i Williamom Ryanom postavila je radikalnu hipotezu. Tvrdili su da je Crno more nekad bilo slatkovodno jezero, sve dok Sredozemno more nije probilo kopnenu barijeru i izazvalo potop izljevajući vodu snagom 200 puta većom od Nijagarinih slapova. Pet godina kasnije, profesor Robert Ballard (koji je otkrio Titanic), pronašao je ostatke drvenih kuća na dubini od 90 metara ispod površine Crnog mora. Potop su datirali na 7500 godina i poklapa se sa nastankom Vinčanske kulture.
Iako cijeli ljudski rod ima nejasnu predstavu neke davne kataklizme, postoji samo jedan narod koji je taj događaj zapamtio i obilježio točno u dan. Narod kojeg su milenijima tjerali sa ognjišta, a on je ipak ovdje opstao. Samo jedan narod čiji kalendar počinje prije 7527 godina, na dan kad mu je nebo palo na glavu.
Dokumentarac koji objašnjava izjavu Benjamina Netanijahua o prijateljstvu Srba i Jevreja dugom više hiljada godina pogledajte OVDE.
