Piše: Prof. dr Milan Beslać
Tačno prije godinu dana kada je Dačićev stav o istorijskom i etničkom pravu komentarisan kao njegov lični stav od svih predstavnika vlasti, danas aktuelni predsednik Srbije izjavljuje da je to uvijek bio njegov stav. Ako i jeste to bio oduvijek njegov stav, to ne možemo znati, ali znamo da ga nikada do sada nije javno iznio, ni u predizbornim kampanjama, a bilo ih je bezbroj niti na konferencijama za štampu kojih je hiperinflcija. Umjesto da je svojim podanicima govorio o svom stavu o razgraničenju o njegovim prednostima i nedostacima, organizovan je tzv. unutrašnji dijalog koji se završio, a da nista o njemu ne znamo. Javnost nije obavještena, osim jednim djelom kroz analizu Foruma za etničke odnose, o tome koji su to dominantni stavovi onih koji su učestvovali u unutrašnjem dijalogu, skupština kao najviše zakonodavno tijelo nije raspravljalo o stavovima iz unutrašnjeg dijaloga, niti je donijela nikakvu platformu o Kosovsko-Metohijskom pitanju. Najavljenja platforma bivšeg predsjednika Nikolića nikada nije ugledala svjetlost dana. Ali, vratimo se na razgraničenje. Danas, po mom skromnom mišljenu postoje samo tri načina razriješenja Kosovsko-Metohijskog čvora. Jedno je ono što nudi Zapad i drugih stotinjak zamalja koje su priznale nezavisnost tzv. Kosova, ali ne i najmnogoljudnije zemlje, koje će u veoma kratkom budućem vremenskom periodu biti najbogatije i najuticajnije, a to je puna nezavisnost tzv Kosova. Druga opcija je ,,razgraničenje, a treća je da ostane tzv. zamrznuti konflikt. Koliko god se naprezao ne mogu da vidim neku četvrtu varijantu. Nezavisno tzv. Kosovo nikako ne mogu da vidim priznato od strane Srbije, bez obzira što postoje snage koje bi to rado uradile i u vladajućoj većini i u opoziciji.
Treća varijanta tzv. zamrznuti konflikt je moguć, kao što je prije neki dan rekao ambasador Kine, da je Kina Hong Kong vratila u svoje okrilje nakon 100 godina i to jedna velika Kina. Uslov za povratak Hong Konga pod okrilje Kine je taj što se niko od Kineza, a ni jedna vladajuća struktura u 100 godina nije odrekla te teritorije. Dakle, ako hoćemo biti strpljivi i pričekati, ali sigurno ne 100 godina, jer se danas procesi odvijaju mnogo brže nego prije 100 godina, onda takva opcija ima smisla. Sigurno je da ne možemo nista izgubiti, a mozda možemo mnogo toga dobiti. Izjave predstavnika vladajuće garniture da ćemo bez rješenja Kosovskog čvora nestati, osiromašiti, izgubiti veliki broj stanovništva, nemaju nikakvo uporište ni u kakvim na naučnoj osnovi zasnovanim analizama niti u realnosti. To je jednostavno pritisak na buduće glasače da glasaju onako kako zamisli vladajuća garnitura. Isticanje da bez punopravnog članasta u EU nemamo nikakakve šanse za dalji razvoj takođe je besmislenost. Ako danas kada nismo članovi EU, ne sa EU, već sa zemljama EU, ostvarujemo promet od 55-60 % zašto to ne bi i dalje nastavili saradnju putem bileteralnih sporazuma. Niko u poslednjih 20 kodina nije napravio analizu i procenu koliki će promet Srbije biti nakon punopravnog članastva u EU sa zemljama EU računajući koliki če biti uvoz, a koliki izvoz, odnosno spoljnotrgovinski saldo, a nije napravljena ni računica koliko košta ulazak u EU, ne računajući da je Kosovo i Metohija jedan od tih uslova (poglavlje 35).
Za ovaj tekst ključna je druga varijanta, a to je razgraničenje po etničkom i istorijskom pravu. Niko ne može da spori da su na Kosovu i Metohiji i u dubokoj prošlosti živeli, a danas u većini žive Albanci. Niko ne može da spori da su se kroz vjekove unazad granice menjale. Niko ne može da spori da je Albanija kao država nastala 1912. godine. Niko ne može da spori da je danas evropska i američka politika naklonjena Albancima, a ne Srbima, bez obzira što je Srbija u prethodnim ratovima bila na strani pobednica i na strani antifašizma i bez obzira što predsedik Srbije svakodnevno ističe kako su mu prijatelju i Nemačka, i Francuska i V. Britanija, Austrija itd. Svi ti ,,prijatelji,, su naklonjeni Albancima a ne Srbiji i srpskim interesima. Ako je to tako , a to niko ne može da ospori, kako je onda moguće razgraničenje po etničkom i istorijskom pravu a da srpski interesu budu zastupljeni. Rekoh, granice su se i ranije menjale, a sasvim sigurno menjaće se i u budućnosti (Zapadni svijet je već promijenio granice Srbije). Međutim, putem razgraničenja postoji mogućnost da se riješi Albansko i Srpsko pitanje, a uz ova dva pitanja, pitanja Hrvata, koje se čini da je riješeno ali nije, Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka. Samo rješavanje svih ovih pitanja istovremeno bar za jedan vijek riješiće se pitanje konflikata balkanskih naroda . Da bi se ovo postiglo, prvo je potrebna volja svih ovih naroda i volja najvećih sila: SAD, Rusije, Kine, Nemačke, V. Britanije. Novi ,,Berlinski kongres,, može riješiti pitanja razgraničenja i pitanje konflikata. Da li to žele velike sile ili im je interesantniji trajni konflikt niskog intenziteta to je već druga priča.
Ostale tekstove iz rubrike Stav čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
