Piše: Goran Šarić, istoričar i katolički teolog
U rano ljeto 1389. godine Srbiji se približavala najveća sila koju je svijet do tada vidio. Strašno Osmansko carstvo za koje je cijela Evropa vjerovala da je nepobjedivo. I kako su car Lazar i Miloš Obilić reagirali? Nisu se poturčili, nisu se poklonili, niti Muratu ponudili podjelu Kosova, nego su Murata podjelili na pola, od učkura do bijelog grla.
Iz perspektive današnjeg sebičnog i kukavičkog čovjeka zapada Kosovski zavjet se čini apsurdan, ali iz perspektive Kosovskog zavjeta apsurdno je zapadnjačko društvo. Društvo izgrađeno na hedonizmu, egoizmu, konzumerizmu, bjesmoučnom sticanju materijalnog... pare, droga, alkohol, shoping, jeftina zabava i sex su vrijednosti sa kojima Zapad pokušava popuniti svoju prazninu. Ali ta praznina je duhovna i ne puni se dupetom Kim Kardašijan. Ne puni se kokainom. To su samo anestetici i sedativi koji obuzmu mozak da zaboravi koliko mu je život jadan i prazan.
Imao je i car Lazar deset takvih guzara kao Kim. Nije bio neki isposnik koji se zgrčio od skrušenosti, ali je znao prioritete. Duhovno, pa materijalno. LJubav i znanje, pa zabava. Iznad svega žena, porodica, narod i zemlja. Bilo je i tada napijanja i sexa, ali im nisu bili smisao života, nego periodi oduška pred nove životne bitke
Najbolje stvari u životu ne mogu se opisati riječima. Ne mogu se izraziti u dolarima.
Zašto car Lazar nije pristao na podjelu Kosova sa Turcima i rekao da je mir najvažniji? Kakav mir? Za koga? Za nova partijska zapošljavanja? Za udaranja po nosu na splavovima? Za posebno odjeljenje u vrtićima u kojem će biti transrodna djeca? Za još Zadruga i Parova? Za dečka Aleksandre Bursač koji šalje poruke Anđeli Veštici? Za debilnu opziciju željnu vlasti koja bi u svemu bila još gora i servilnija od ovih sadašnjih?
Ovoj i ovakvoj Srbiji ne treba mir nego rat! Rat sa svim manama i slabostima srpskog društva koje je svakim danom sve bolesnije od bolesti koja dolazi sa Zapada. Indijanci su to zvali vetiko - virus zla.
Ako neko hoće uzeti moju dušu, ja ne mogu žrtvovati dušu da me pusti na miru. Kosovo je duša Srbije. O kakvom miru priča onaj koji je prodao i predao svoju dušu? Ne živi čovjek samo od kruha kaže Isus. Ni od Zadruga i Parova.
Srbi su Albancima ponudili najviše što je ikad iko ponudio otimaču njegove zemlje. I to ne neke nevažne kao Foklandi nego najsvetije. Više od autonomije, manje od nezavisnosti. U svim općinama gdje Albanci čine većinu imali bi potpunu vlast bez da se za išta pita Beograd. Od toga ne može više.
Nikad ni jedan srpski državnik nije preživio svoje greške u vezi Kosova, pa neće Vučić. NJegova vladavina procjenjuje se samo po jednom: da li će izdati Kosovo? I samo po tome će ga pamtiti, a ne po tome koliko je Lindi otvorio po Srbiji.
Kosovo nije logika, nije racio. Kosovo je metafizika. Baš u njemu ima nešto što natjera svakog Srbina da na kraju postupi isto kao car Lazar i njegovi sveti ratnici. Bez Kosova Srbin se ne razlikuje od debelog NJemca u bijelim čarapama koje nosi na natikače, ni od kretenoidnog Amerikanca koji ždere u McDonaldsu. Bog nije stvorio Srbe da ih zločinac Clinton tapša po ramenu. Bog je stvorio Srbe jer Amerikanci trebaju heroje. Vrijednosti Kosovskog zavjeta mogu spasiti posrnuli Zapad.
Naši preci su više od svega voljeli mir. Vinča više od 2 000 godina nije ratovala. Put naših predaka bio je put nenasilja. Put mira. Isus kaže: "Blagoslovljeni mirotvorci, oni će se sinovima Božjim zvati." Ali, car Lazar i svi naši preci su znali: ako je cijena mira izdaja, onda nam takav mir ne treba!
Šta je najveća mora Vašingtona saznajte OVDE.
