Piše: LJubiša Moračanin
Mnogi geopolitičari, stručnjaci, a i obični laici su se, od početka političke i vojne krize u istočnoj Ukrajini, pitali zašto Rusija ne reaguje. Zašto ne zaštiti svoje sunarodnike? Kao hrišćanski narod, Rusi su i ovoga puta morali podnijeti žrtvu, da bi uopšte krenuli u borbu. Ali, istorija ih je naučila: bez žrtve nema pobjede! Ko ne poznaje rusku istoriju, začudio bi ga ovakav postupak Moskve. No, ako kroz istoriju analiziramo kako su Rusi ratovali, biće nam jasno da se uvijek povlače, čekajući da njihova „ruka“ bude poslednja.
Bez sumnje, porazi Napoleona i Hitlera su najsvježija sjećanja o tome kako su se završavali pokušaji „pokoravanja“ Rusije. Moć trpljenja Rusa je bio odlučujući faktor u velikom napoleonovsko-ruskom ratu. Možda bi general Bonaparta pred planiranje rata taj faktor i uzeo u obzir, ali imperator Napoleon nije bio sposoban za to. U tom ratu još jednom se pokazala razlika mentaliteta Zapada i Istoka. Ideje Francuske revolucije nijesu našle plodno tle u Rusiji.
Pa, iako je, nakon Pirove pobjede kod Borodina, uspio ostvariti svoj glavni cilj i ući u Moskvu, upravo je u tom gradu, čekavši Aleksandrovo pismo, dočekao zimu i potvrdu vlastitog poraza. Tu je napokon shvatio kako su odlučni ti Rusi, te da se sa istinskim rodoljubljem ne može mjeriti nikakva vojna sila, pa čak ni Napoleonova. Svaki ruski vojnik borio se za domovinu, za vlastitu slobodu i bio je odlučan da zaustavi Napoleona kao oduzimatelja te slobode. Takav zanos nije se mogao postići u francuskoj vojsci i upravo tu leži jedan od ključeva Napoleonovog neuspjeha u Rusiji.
Iako je, u svojoj knjizi „Majn Kampf“, Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora, tokom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu, odmah nakon sloma Francuske 1940. godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće biti uspješna, Adolf Hitler u jesen iste godine donosi odluku o invaziji na Sovjetski Savez.
Osnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Slom prve linije odbrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika odbrane Moskve. Ubrzo potom, 13. oktobra Staljin izdaje naredbu da vlada i najviši organi Komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija, Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuisan nego da ostaje u Moskvi.
Kako se do 10. oktobra 500 000 ruskih vojnika nalazilo u obruču, njemački glavni štab je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Pošto je zbog potrebe likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloženih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada.
Završna odluka je pala njemačkim napadom 15. novembra 1941. U prvoj fazi ovog napada, cilj Vermahta je bio osvajanje grada Klin koji se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. novembra, kada se njemački vojnici nalaze 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protivnapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala.
Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18. novembra. On će takođe u sovjetskom protivnapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom decembra temperatura pada na -25 Celzijusa i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarosa.
Protivnapadi kojima je potučen poslednji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Vermaht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve, opšti protivnapad Crvene armije 05. decembra 1941. postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1, ali u stvarnosti tu se borilo milion promrzlih i od šest mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika, protiv milion odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu.
Kada je pobjednički protivnapad okončan, njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarosa i počinje klasični frontovski rat.
Adolf Hitler nije slušao jednog od svojih prethodnika i kreatora Drugog rajha, Oto von Bizmarka koji je napisao: „Čak i najpovoljniji ishod rata nikada neće dovesti do dekompozicije glavnih snaga Rusije, koja je zasnovana na milionima vjernika Rusa. Ovo drugo, čak i ako postanu odvojeni, kao rezultat međunarodnih ugovora, oni će se brzo ponovno povezati međusobno, kao i čestica rasječene kapi žive. Ova neuništiva država ruske nacije je jaka prema svojoj klimi, teritoriji i svojoj jednostavnosti, kao i potrebi da stalno brani svoje granice. Ova država, čak i nakon potpunog uništenja, pretvoriće se u osvetničkog neprijatelja.“
Bernard Montgomeri, britanski vojni heroj, jednom prilikom je izjavio: „Prvo pravilo, na prvoj stranici knjige ratovanja je – ne napadaj Moskvu.”
Siriju kakvu niko nije video pogledajte OVDE.
Izvor: Sedmica
