Najnovije

Kako je stvarano i kako je uništeno srpstvo!

Jugoslovenska monarhija je bila otelovljenje jugoslovenske ideologije, a ne srpskog zaveta i pravoslavne harmonije Crkve i države (Nebeskog i zemaljskog carstva). Cilj te ideologije, a i same jugoslovenske monarhije, bio je da se uništi srpska državnost, Kosovski zavet i pravoslavlje! Josip Broz je samo dokrajčio taj proces…

Srbija (Foto: Pixabay)

Piše: Žarko Vidović 

(odlomak iz knjige „Srbi u Jugoslaviji i Evropi“)

Rimsko pravo je djelo Vizantije i čini samu osnovu Carstva pravoslavnih Rimljana (kako se Vizantija zvanično zvala). Prilagođavanje hrišćanstvu i kodifikaciju toga prava izvršio je pravoslavni car Justinijan. Na žalost, ruski car Petar Veliki je odbacio rimsko pravo kao konstituivnu osnovu carstva, te je time onemogućio harmoniju crkve i države, tj. odstupio od pravoslavlja.

U istoriji Evrope, međutim, Srbija ostaje svetao primjer poštovanja te harmonije, što nalazi savršen izraz u svenarodnom Kosovskom zavjetu. U srpskom predanju je zaštitnik i kodifikator rimskog prava, car Justinijan, slavljen isto onako kao i u Dantea (u tri pjevanja Raja). Evo kako je narodno-crkveno predanje o caru Justinijanu zapisano u knjizi „Žitija svetih“ dr Justina Popovića:

„Sveti Justinijan, poreklom Sloven, verovatno Srbin, iz okoline Skoplja. Slovensko ime mu je Upravda. Svekolika veličina ovog cara je u dubini njegovog pravoslavnog verovanja. I živeo je po veri… Uz časni post nije jeo ni hleb, ni pio vino, nego se samo hranio zeljem i pio vodu… Sagradio je veliki broj prekransih hramova, kao što je Sveta Sofija u Carigradu… Sabrao je i izdao Rimske zakone… Ustanovio je praznik Sretenja Gospodnjeg. Pisao je i bogoslovska djela. Sastavio je crkvenu liturgijsku pesmu ‘Jedinorodni sine i Slove Božji’ koja se počela pojati na Liturgiji od g. 536. Sazvao je Peti Vaseljenski sabor Crkve, g. 533…“

Pozivajući se na obavezu pravoslavnih da poštuju zakon i harmoniju Crkve s Justinijanovim zakonom, patrijarh pećki Gavrilo (na prestolu patrijarha 1648-1655) išao je u Moskvu da, za odbranu Crkve od unijaćenja (u Krajini!), tamo štampa svoj prevod knjige Vizantinca Nila Kavasilasa iz 14. vijeka,  pod naslovom: „Tipik izbranije mnogoe ot 34 knig na latinskuju jeres“, pa je protiv „latinske jeresi“ govorio na Moskovskom saboru g. 1655.

Hoću reći da Srbima nije osim Majke Crkve potrebna nikakva druga „majka“ (pa ni „majka Rusija“), kao što ni Rusima nije potrebna nikakva druga majka osim Majke Crkve pravoslavne ruske!

Rimsko pravo je ušlo duboko u predanje pravoslavnih čak i onda kad se u tom predanju ne čuva pod imenom rimskom, nego pod imenom svetih careva i zakonodavaca kao što su Konstantin i Justinijan. Iz tog predanja, od monaha i „dubokih knjiga“ (o kojima je riječ u ‘Gorskom vijencu’, 2776-2183) rimsko pravo je prešlo i u svijest koju o istoriji ima Karađorđev ustanak. Evo šta kaže prota Matija Nenadović u svojim „Memoarima“:

„To je sve bilo naše Velike Nedelje, pred Vaskrsenije 1804. godine. Ja kada dođem u Brankovinu, kažem mome stricu ugovor… (tj. kaže Jakovu Nenadoviću dogovor sa Karađorđem i saborom. A Jakov će biti popečitelj ustaničke vlade baš za  pitanje zakona i zakonitosti)… Odmah se skupština skupi… Sad je trebalo narodu sud ostaviti. Ja sam imao Kormčiju“ (Nomokanon, od Svetog Save)… i čitao Zakone Justinijanove i znao Mojsijevu strogost nad Jevrejima, te ispišem tkao nekoliko paragrafa iz Kormčije…“

Tu, naravno, nema riječi o monarhiji. Ali, ima o Rimskom pravu, što znači da je ustanak pripremao državu koja je sklona i otvorena  za harmoniju s Crkvom, pa tako i za monarhiju srpsku, pravoslavnu. U samom shvatanju prava, ustanak je sasvim u skladu sa Civilizacijom Zapada. (To zna i tome se divi i Leopold fon Ranke u svom djelu Srpska revolucija, g. 1829).

Ono čime srpska kultura i predanje (svojim Pravoslavljem i monaštvom) prevazilazi zapadnu civilizaciju je spremnost za harmoniju Crkve i nacije sa državom: rešenje nije u samom odvajanju monarhije od države, nego u harmoniji između crkve i države, harmoniji koji otjelovljuje monarh!

Radi toga, ustanici održavaju najživlje veze ne sa „Svjatejšim praviteljstvujuščim sinodom“ Rusije, nego sa Svetim Petrom Cetinjskim i sa mitropolitom karlovačkim, Stefanom Stratimirovićem. Jer, majka Srbije nije Rusija, nego Srpska pravoslavna crkva.

Šta bi monarhija mogla da nam vrati od svega onoga što su nam oduzeli i čega su nas lišili komunizam i revolucija? Da li bi mogla da nam vrati istorijsku svijest, osjećanje nacionalne zajednice? Da nam vrati zavjet i zavjetnu zajednicu? Da nam otkrije dublji (duhovni) smisao i vrijednost demokratije u njenoj harmoniji s Crkvom? U duhovnom korištenju demokratije za lično uzdizanje svakog čovjeka u Luči?

Ali, ruska monarhija (carski apsolutizam, cezaropapizam) je upravo izopačila i zanemarila sve to. Berđajev je još g. 1935. napisao knjigu: „Ruski izvori i ruski smisao komunizma“ i pokazao da su korijeni ruskom komunizma u ruskom carizmu! Samo tako, samo tom istinom je mogao da suzbije papsku klevetu da je ruski komunizam ponikao iz pravoslavlja!

Ono što je Oktobar bio za Ruse, to je jugoslovenstvo (jugoslovenska ideologija i jugoslovenska monarhija) bila za Srbe: udar, nema sumnje, manje snažan od Oktobra i revolucije, ali udar dovoljan za iscrpljenu i malu Srbiju da je izbaci iz njene istorije.

To će se pokazati već u događajima oko konkordata. Koliko god je taj konkordat bio protivan pravoslavlju i p predanju (zavjetu), on je odgovarao interesima i samoj suštini jugoslovenske monarhije, što znači da sama suština te monarhije nije odgovarala srpskoj istoriji, predanju, zavjetu, pravoslavlju. Ipak je sam monarh bio inicijator konkordata.

A kada je konkordat odbačen, skršen na otporu Srpske pravoslavne crkve, godine 1937, zavjereničke sile jugoslovenstva su sudbinu Srba u Jugoslaviji oduzele kralju i monarhiji i predale Komunističkoj partiji Jugoslavije, konkretno Josipu Brozu. On, naravno, nije imo tu silu da skrši Srbe. Ali, zavjereničke sile jugoslovenske ideologije su odobrile upad Crvene armije u Srbiju, da bi na taj način Broz dobio vlast u Beogradu i do kraja iskoristio jugoslovensku ideologiju za razbijanje srpske državnosti. Tako se jugoslovenska ideologija pokazala dovoljnom da Srbe izbaci iz istorije isto onako kako je Oktobarska revolucija izbacila Ruse.

Karakteristično je da je dr Josip Smodlaka bio za čitavo to vrijeme, od početka pregovora oko konkordata pa do uspostave Titove vlasti, jednako aktivan i odlučujući važan diplomata kralja Aleksandra, kao i dr Šubašića i Josipa Broza. Za čitavo to vrijeme je politika jugoslovenske ideologije vođena iz Londona: od vremena Jugoslovenskog odbora (1914-1918), pa do sporazuma Tito-Šubašić.

Jugoslovenska monarhija je bila otjelovljenje  jugoslovenske ideologije, a ne srpskog zavjeta i pravoslavne harmonije Crkve i države (Nebeskog i zemaljskog carstva). Cilj te ideologije, a i same monarhije (bili toga svjesni jugoslovenski monarh i monarhisti, svjesni ili ne!) bio je da uništi srpsku državnost, Kosovski zavjet i pravoslavlje!

O velikom otkriću krstaških tajnih odaja u Siriji pročitajte OVDE.

Izvor: Sedmica

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

Bonus video

Vladislav Petković Dis – Naši dani

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Kolumne

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA