Piše: Nemanja Popović
Prva nevesinjska puška, pukla je 27. juna 1875. godine. NJen pucanj odjeknuo je po cijelom svijetu, a najprije došao do knjaza Nikole Petrovića na Cetinje.
Prva vijest o hercegovačkom ustanku nije previše iznenadila knjaza niti njegovu okolinu. Na pokrete i sukobe već se odavno bilo naviklo, pa se je možda mislilo da će i ovi biti, kao i mnogi dosadanji, bez posledica i lokalizovani. Međutim, ustanak se brzo širio i na Bosnu, te ispostavićese i otvorio veliko istočno pitanje i krizu. Otvoriće put za veliki srpsko-turski, rusko-turski rat, kao i rumunsku i bugarsku borbu protiv Turske imperije.
Držanje Srbije i Crne Gore prema ustanku na početku, bilo je enigmatično za velike sile, zbog uzdržanih diplomatskih izjava oba dvora. Svakako da su obje srpske kneževine morale u prvom mahu biti obazrive sa izjavama pred velikim silama i vidjeti hoće li ustanak uzeti još više maha.
Turci su organizovali jednu komisiju, koja je u Nevesinju pregovarala sa predstavnicima ustanika o umirenju ustanka. Prvi korak knjaza Nikole u neposrednom miješanju sa ustaničkim stvarima bilo je slanje Peka Pavlovića u Hercegovinu, da bude u dosluhu s nevesinjskim glavarima i da pazi kako ih Turci ne bi prevarili pri pregovorima o miru. Međutim, data komisija svakako nije pokazala spremnost da izađe u susret ustaničkim željama, niti je konkretna obećanja ispunila. Turska vojska brzo je na ustanike počela udarati.
Kako je vrijeme odmicalo, i kriza ušla dublje u 1876, dvije autonomne srpske kneževine nisu mogle više stojati po strani, morale su se priključiti svojoj braći, a materijalna pomoć je već uveliko slata, i brojni dobrovoljci iz Srbije, a pogotovo Crne Gore upućivali su se put Hercegovine. U narodu se osjećao vapaj za slobodom i opštom narodnom reakcijom.
Jasno je da je uoči velikih i važnih događaja za opštu narodnu stvar, kao što je bio hercegovački ustanak 1875. poželjno da obje srpske kneževine budu jedinstvene. Ipak, i Srbija i Crna Gora morale su biti pažljive. Posebno je kod kneza Milana Obrenovića bilo kolebanja, ali raspoloženje naroda u Kneževini Srbiji bilo je usmjereno ka ratu sa Turcima. Svi su očekivali da je to momenat kada će čitav srpski narod pod Turskom carevinom, konačno ogrijati sunce slavno izvojevane slobode. Tako su u Veneciji 15. juna 1876. predstavnici dviju zemalja potpisali sporazum o zajedničkom stupanju u rat protiv Turske. Ratni cilj ugovora bio je oslobođenje sveg srpskog naroda pod Otomanskim carstvom.
U veče 18. juna knjaz Nikola je primio depešu od Velikog vezira, kojom ovaj vrlo laskavijem riječima odaje priznanje dosadašnjem držanju Crne Gore u stvari hercegovačkog ustanka, i izražava očekivanje da će knjaz i u buduće, ako bi Porta bila prinuđena zaratiti sa Srbijom, ostati vjeran toj politici, najbolje shvaćenoj u interesu same Crne Gore, jer kao je dalje rečeno, sultan neće ostaviti takvo držanje nenagrađeno.
Na ovaj način, Turska je pokušala da udalji Crnu Goru od Srbije, jer su Turci već kupili vojsku na srbijanskoj granici, a i srbijanska vojska je bila naredna i pripravna. Crna Gora se nije dala pokolebati i skretati sa puta koji je sama tabala, već bukvalno deset dana nakon ove dešeše, objavi rat Turskoj.
Knjaz Nikola primivši ugovor u svoje ruke, radosno uzbuđen prekrsti se i isti čas potpisa objavu rata Turskoj i odmah je telegrafom posla Velikom veziru, a u isto vrijeme saopšti je i velikim silama.
Ratni proglas Crnogorcima knjaz je ispred dvora iznio na Vidovdan, dan kobne sudbine srpske na Kosovu polju. Evocirajući uspomene na tu veliku bitku i amanet kosovskih junaka, ispred ushićene cetinjske mase rekao je:„ Crnogorci! Skoro su pet vjekova kako sila turska gazi veći dio naroda našega i pustoši najljepše zemlje stare i velike države srpske (…) Evo godina dana da je narod naš i opet ustao sa uzvikom, sloboda ili smrt! Iz naše susjedne Hercegovine plamen ustanka obuzeo braću našu u Bosni i narod bugarski, brata našega istoga i po krvi slavjanskoj i po krstu pravoslavnome. Krv naša viteška već se prolijevala i prolijeva se na bojištima hercegovačkim, jer vi ne mogaste gledati braću svoju rođenu, a da im ne pomognete… (…) Mi ne stojimo više sami. I naša sestra Srbija razvila je istu zastavu koju i mi. Našu zajedničku borbu, Crnogorci, pratiće simpatije svega izobraženog svijeta koji u sredini svojoj osuđuje varvarstvo i želi nam pobjedu… (…) Ja vas neću ni pozivati kao knez Lazar:„ Ko ne dođe na boj na Kosovo! „… To mi nije potreba, jer znam svi ćete za mnom! Prije bila je nesloga, a sada je sloga! Murat dobi carstvo naše, Muratu ga oteti valja!“
Knjaz Nikola iznio je i proklamaciju hercegovačkom narodu, sa riječima:„Hercegovci! Vođen Božjim proviđenjem, pozivom svojim i svoje male, ali slobodne i hrabre državice, bratskom ljubavlju prema vama i željom da se narod srpski oslobodi i ujedini, koju sam ljubav i želju od svojih predaka naslijedio i neprekidno najživlje njegovao, ja sam ušao u Hercegovinu da presiječem lance koji ve vjekovima stezahu. U Hercegovini je od vazda živio cvijet naroda srpskoga, koji ni za pet vjekova najužasnije varvarstvo uništiti nije moglo. (..) Mi ćemo biti pobjedioci. Ja sam s vama, s vama je svaki Crnogorac. (…) Hercegovci muhamedanske vjere! Sve što ovdje rekoh braći Hristove vjere, važi potpuno i za vas… Vrijeme kada su vaši preci primili vjeru Muhamedovu i uživali osobitu vlast i gospodstvo, prošlo je davno. Malo po malo oduzeo vi je sve to Osmanlija, i teški samovoljni pritisak osmanlijski počeli ste i vi jako osjećati. (…) Muhamedanci! Iako ste druge vjere, vi ste braća naša, jer u žilama vašim teče srpska krv. Zato ja dolazim da ve oslobodim isto kao i braću vašu hrišćane. U oslobođenoj Hercegovini vi ćete živjeti slobodno. Zakon će u njoj za svakoga jedan i jednak biti, a za sve pravedan. (…) … oslobodite milu otadžbinu svoju, Hercegovinu, bogatu riznicu slavnih uspomena velike prošlosti naše i dičnu perjanicu naroda srpskoga, stupajte pod zastavu moju! Hercegovina mora slobodna biti“.
Kako Tramp pušta Porošenka niz vodu, pročitajte OVDE.
Izvor: IN4S
