Piše: Goran Danilović, poslanik UCG
Saradnja zemalja Centralne i Istočne Evrope sa Kinom, u okviru Mehanizma „16+1“ obilježena je konkretnom ponudom našeg predsjednika Vlade Duška Markovića. Dakle, za tu saradnju mi smo spremni da ponudimo Luku Bar?
Bilo bi zaista ohrabrujuće da nađemo strateškog partnera, mada zbunjuje stav predsjednika drzave Đukanovića koji se koliko juče žalio na ekonomski uticaj Kine i Rusije u regionu? Naravno, bila je to izjava za dnevnu slavu i vlastito profilisanje predsjednikovog evropskog personalitija. Reklo bi se da je ova Markovićeva izjava odgovor Đukanoviću koji se u svojim spoljnopolitičkim aktivnostima ponaša kao predsjednik Vlade, a ne kao prilično ceremonijalni predsjednik države.
Ipak, nesto sumnjam da je bas tako, te da ovo nije poruka tipa; Vlada vodi domaću i spoljnu politiku ili, Vlada vodi ekonomsku politiku, a ti Đukanoviću obuzdaj hormone. Bilo bi dobro da jeste, ali nekako sam ubijeđen da nije.
Teško je međutim, bez obzira na navodno razilaženje sa Đukanovićem i to strateškog tipa, izuzev kao bombastičnu, prihvatiti ovakvu ponudu premijera Markovića po kojoj luka Bar treba da bude nova kapija azijske i evropske saradnje. Bombastično ali prazno. Luka Bar to skorije neće biti i njena jedina nada je direktno pregovaranje sa Srbijom.
Luka Pirej, otkako su je uzeli Kinezi, doskočila je mnogo ozbiljnijoj konkurenciji na Jadranu i u Sredozemlju. Mnogi su shvatili da taj rastući gigant melje konkurenciju te da se propustene šanse neće vratiti. Italijani su pristupanjem milenijumskom projektu „Jedan pojas jedan put“ naljutili Evropljane ali, ipak, hvataju priključak prije drugih – vode računa o sebi.
Konkurentnost Pirejske luke su dobro osjetili. Samo Srbiji, i to možda, dugoročno, Luka Bar može biti zanimljiva. Ostali bi od nje mogli napraviti što i Turci od Željezare ili domaći investitori od Kombinata Aluminijuma.
Ova vlast je svojevoljno i jednostrano, ne vodeći računa o strateškom ekononomskom planiranju narušila korektnost političkih veza sa Srbijom obesmišljavajući i domaći projekat autoputa Bar – Beograd. Domaća terminološka, pa i suštinska, „inačica“ tog auto puta je Bar – Boljare? A Baru treba Boljare skoro koliko i Boljaru Bar. Prije nego od Požege nastavi sa auto-putem do Boljara Srbija će dobro razmisliti. Očigledno je mnogo važnije od Preljine kod Čačka krenuti u izgradnju auto-puta preko Kraljeva, Kruševca i Trstenika do koridora 11 i petlje na Pojatama. Našem auto-putu prijeti opasnost da ostane slijepo crijevo čija „operacija“ će koštati najskuplje ikada.
Dakle, pregovarati sa Srbijom oko „ulaska“ u Luku Bar spasonosno je i za prugu i za auto -put Beograd – Bar, a o Luci da ne govorimo.
Moglo bi se lako dogoditi da Srbija modernom saobraćajnicom bude povezana sa Jadranom mnogo prije preko Prištine i Prizrena kroz Albaniju nego spajanjem auto puta kod Boljara. Ako izostane mudrost i ekonomsla pragmatika umjesto najskupljeg auto – puta, neko je davno rekao, mogli bismo se hvaliti najluđim i najskupljim metroom na relaciji Podgorica – Mateševo!
Dakle, bombastične najave i nuđenja nam neće pomoći nego, dok smo na vrijeme, put pod noge pa u Beograd jer vam se, i nam se, jedino isplati.
Kako je Tirana preuzela kontrolu nad Tuzima i Ulcizem, pogledajte OVDE.
Izvor: IN4S
