Nazarbajev je bio poslednji čelnik republike u sovjetskom razdoblju i čovek kojeg su mnogi Rusi smatrali jamcem etničke harmonije, piše Advance.hr.
Prema rečima Igora Pereverzeva, ruskog komentatora sa sedištem u Kazahstanu, premda Nazarbajev ostaje na vlasti iza kulisa, novoizgrađeno post-Nazarbajevljevo rukovodstvo čini se manje zainteresovanim od njega u balansiranju interesa etničkih Rusa i etničkih Kazaha; umesto toga, dolazeća politička elita izgleda više posvećena pristupu "Kazahstanci prvi", barem što se tiče etničkih Rusa. Kao rezultat toga, iseljavanje ove važne manjine sigurno će rasti u nadolazećim mesecima, čineći Kazahstan više kazahstanskim nego što je ikada bio.
Zapravo, Pereverzev piše, etnički Rusi i ruski govornici u Kazahstanu bili su šokirani ne toliko Nazarbajevom ostavkom - malo ko veruje da će stvarno napustiti vlast sve dok je živ - već munjevitom promenom za preimenovanje glavnog grada Astane Nursultanu u njegovu čast. Za etničke Ruse, pa čak i za govornike ruskog govornog područja u Kazahstanu, novo ime je "tako istočnjačko", a mnogi to sada shvataju kao znak novog nacionalističkog vodstva.
Ako emigriraju prema očekivanjima, udeo etničkih Rusa u stanovništvu Kazahstana smanjiće se s oko 25 posto danas na manje od 10 posto u narednim decenijama. I u tom trenutku, Kazahstan će zaista postati zemlja srednje Azije, a ne binacionalna republika kakvu je sovjetsko vodstvo prvobitno uspostavilo.
Od 19. veka postoji znatan broj ruskih stanovnika Kazahstana. Premda je njihov broj smanjen od raspada Sovjetskog Saveza, oni i danas ostaju istaknuti u kazahstanskom društvu. Iako je Nazarbajev široko zaslužan za mirno očuvanje delikatne međuetničke ravnoteže u Kazahstanu, stotine hiljada Rusa napustili su Kazahstan 1990-ih zbog loših ekonomskih prilika, ali i brojni drugi faktori doprineli su ovoj situaciji.
Nakon nezavisnosti od Sovjetskog Saveza, kazahstanska vlada usvojila je politiku razvoja državnog jezika koji je težio afirmaciji etnički kazaške zemlje i promociji kazaškog jezika i kulture. Jedan od aspekata te politike bila je odluka vlade da Kazahstan definiše kao nacionalnu državu etnički kazaškog naroda u prvom ustavu zemlje 1993. i ponovno u svom drugom ustavu 1995. Godine 1994. Kazahstan je od nezavisnosti održao svoje prve parlamentarne izbore. Na ovim izborima, kazaški kandidati osvojili su nesrazmeran broj mesta u odnosu na ruske kandidate i u odnosu na demografski sastav zemlje u to vreme. Posmatrači pripisuju preveliku zastupljenost kazaških političara izbornoj promeni koju sprovodi vlada, najore postavljanjem granica izbornih jedinica. Mnogi su Rusi to protumačili kao pokušaj promocije kazaške dominacije na račun ruskog uticaja.
Vladina jezička politika bila je glavni faktor koji je doprineo otuđenju Rusa i porastu međuetničkih napetosti u post-sovjetskom Kazahstanu. Nakon nezavisnosti, vlada je prihvatila kazaški službeni jezik. Ruski je bio označen kao jezik međuetničke komunikacije, ali nije dobio službeni status. Devedesetih je vlada propisala kazaške instrukcije u školama i uvela kazaške zahteve fluentnosti za sva radna mesta u javnom sektoru. Mnogi su se Rusi usprotivili tim merama i zagovarali službenu dvojezičnost, koja je odbijena. Vladina jezička politika dovela je do toga da su je mnogi Rusi doživeli kao nepravdu, delimično zato što je u vreme nezavisnosti ruski jezik bio de facto jezik komunikacije u vladi i poslovanju. Većina Kazaha već je tečno govorila ruski, dok je vrlo malo Rusa tečno govorilo kazaški. Ova politika imala je učinak isključivanja velike većine ruskih govornika iz nekih od najpoželjnijih profesionalnih zanimanja. Ovi različiti događaji doprinijeli su sve većem osjećaju marginalizacije i isključenosti među Rusima u Kazahstanu. Mnogi Rusi su smatrali da su za njih i njihovu djecu u zemlji ograničene mogućnosti kao rezultat vladine nove lingvističke i obrazovne politike. Ove i druge pritužbe bile su glavni uzroci masovnog iseljavanja Rusa iz Kazahstana koji 1990-ih.
Uprkos nedostatku statistike, postoje dokazi da je novi egzodus već počeo. Pereverzev ističe: "Praktično svaki dan, autohtoni stanovnik Alma-Ate čita na društvenim mrežama da se jedan od njegovih poznanika preselio u Rusiju zajedno sa svojom porodicom, iako je u Kazahstanu za njega bio ekonomski dobar život." Zaista, komentator nastavlja: "Čak i oni koji nikada nisu izrazili takvu želju ili bilo kakav razlog da to učine, sada razmišljaju o emigraciji".
Na neki način, ova situacija paralelna je s onim što se dogodilo početkom 1990-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza; ali plašeći se onoga što bi odlazak Rusa učinio ekonomiji njegove zemlje i odnosima s Moskvom i ruskim preduzećima, Nazarbajev je učinio sve što je mogao kako bi usporio egzodus posvećujući posebnu pažnju etničkim Rusima svoje zemlje. To je naučio u vreme svog sovjetskog iskustva, koje je uključivalo i spominjanje "više puta" bivšeg sovjetskog partijskog sekretara Mihaila Gorbačova. Nazarbajevljevi naslednici nemaju sličnu pozadinu, a njihova je zemlja već daleko više kazaška nego kad je Nazarbajev došao na vlast krajem 1980-ih.
Etnički sastav kazaške vlade odražava rastući demografski pomak. U poslednjim decenijama, primećuje Pereverzev, "udeo ne-Kazaha u državnoj upravi konstantno se smanjivao". Iako je prvi premijer nezavisnog Kazahstana bio čovek s ukrajinskim imenom Tereščenko, sadašnja vlada se sastoji isključivo od etničkih Kazaha.
Zaista, etnički Kazasi su sada brojčano u uzlaznoj fazi na mestima odlučivanja, posebno nakon što se Nazarbajev povukao iz svakodnevnog upravljanja zemlje. Mnogi od najuspešnijih Kazahstanaca i sami govore ruski; i kao rezultat toga, Pereverzev sugeriše da "glavna podela u društvu ne prolazi između etničkih grupacija nego između sveta kazahstanskog govornog područja i ruskog govornog područja, kojem ne pripadaju samo etnički Rusi."
Oni Kazasi koji pričaju samo kazaški u daleko su slabijem položaju i ruski egzodus će tako doprineti da Kazahstan postane sve više tradicionalistička islamska i srednjeazijska zemlja nego što je ikad bila pre. Postotak etničkih Kazaha među rusofonim stanovništvom zemlje, koji je sam po sebi proizvod sovjetske politike, "ogroman je", tvrdi Pereverzev. Zapravo, vlada koja se u etničkom smislu sastoji isključivo od Kazaha, ipak održava svoje sastanke na ruskom, nešto što duboko vređa mnoge kazaške članove titularne nacionalnosti. Imaju i druge razloge za svoju frustraciju: Kazasi koji govore ruski su bogatiji i "evropskiji" u svojim stavovima o porodičnom životu i društvu. "Kazaški govornici češće gledaju u prošlost, a ne u budućnost", primećuje Pereverzev.
Možda se to moglo izbeći da je Nazarbajev činio još više na promoiciji modernizacije obrazovanja. Ali nije - ili tačnije, ponestalo mu je vremena. Sada, njegovi naslednici, čini se da će biti još manje posvećeni ovom trudu. Etnički Rusi već su izneli taj zaključak; i glasaju svojim nogama, čineći sve verovatnijim da će Kazasi dominirati post-Nazarbajevljevim Kazahstanom.
Ruska vojna policija lovi teroriste po Siriji. Više o tome čitajte OVDE.
Izvor: Advance.hr
