Piše: Milorad Dodik

Možda je najveći problem u BiH što su Dejtonski mirovni sporazum mnogi shvatili kao privremeni sporazum, privremeno rješenje, kojim je tek zaustavljen rat, a da im niko nije jasno potcrtao da je njime uspostavljen i novi politički sistem u BiH. Sistem u kojem je u aneksu 4. Sporazuma, što je Ustav BiH, upisana i Republika Srpska, kao jedan od dva konstitutivna entiteta.

 Upravo iz osjećaja te privremenosti sporazuma Bošnjaci, pomognuti međunarodnim faktorom, oličenom u Visokom predstavniku, od samog početka činili su sve da se Sporazum ako ne povuče, onda bar izmijeni u njihovu korist, u čemu su i uspijevali. Čini se da je ovih dvadesetpet godina prošlo upravo u nadgornjavanju jednih da se sporazum promijeni i drugih da se sporazum primijeni. BiH je tako kockala svoje godine u političkim igrama koje su na kraju samo koštale upravo  i samo nju.

Svi apsurdi primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma skupili su se u mandatu Visokog predstavnika, koji po Sporazumu ima nadležnost tumača. U stvarnosti ta uloga je korišćena za nametanje rješenja, kažnjavanje političkog mišljenja, diskriminaciju pojedinaca kroz oduzimanje njihovih osnovnih ljudskih prava.

Feud

Tako je BiH od dogovorene državne zajednice, koja je sastavljena od Republike Srpske i FBiH, pretvorena u feud neizabranih međunarodnih predstavnika, koji su po potrebi preuzimali ulogu i zakonodavne i izvršne vlasti, čime su u potpunosti urušili unutrašnji suverenitet BiH. Od tumača Sporazuma, što mu je mandat koji proističe iz aneksa 10. Sporazuma, visoki predstavnik već dvadesetpet godina kreira rješenja mimo Ustava, zakona i protiv samog Sporazuma kojim je ustanovljen. Vrhunac te antiustavne aktivnosti svjedočili smo kroz uspostavljanje Suda i Tužilaštva BiH, pravosudnih institucija koje nije predvidio sam Ustav BiH, dakle Sporazum. Cinizam je većim učinio Ustavni sud  BiH koji je takve aktivnosti proglasio ustavnim, a građanima poslao poruku da žive u okupiranoj  i obespravljenoj državi. Osnivanje Suda i Tužilaštva BiH bila je ozbiljna prekretnica u političkim kretanjima u BiH, jer je postalo jasno da je u BiH suspendovano pravo i to s najviše pravne instance. Zemlja bez pravne sigurnosti nije poželjna ni za one koji u njoj žive, ni one koji bi slučajno došli u nju.

Dejtonski sporazum u proteklih dvadesetpet godina mijenjan je sa jednim ciljem: da ostvari ratni cilj Bošnjaka, odnosno da centralizuje BiH, što  je umotavano u foliju efikasnosti i integracija, kao da u svijetu ne postoje visoko decentralizovane a efikasne zemlje. Žrtva te “efikasnosti” sve vrijeme je bila Republika Srpska, koja je u dobroj mjeri razvlašćena,  a drugi dio BiH ni do danas nije prihvatio političku činjenicu koja se zove Republika Srpska. Kada se podvuče crta i analiziraju efekti prisilne centralizacije BiH , koju su silom bonskih ovlaštenja provodili visoki predstavnici, ne možemo naći nijedno mjesto koje se pokazalo opravdanim za takvu vrstu intervencije. BiH je dobila bezbroj agencija, direkcija, bez ikakvog realnog efekta na život građana. Administracija na zajedničkom nivou poprimila je nestvarne obime i za deset puta veću državu od ove. Primjena Dejtonskog sporazuma mogla je biti besplatna. Promjena Sporazuma BiH je koštala milijarde, a što je važnije koštala je povjerenja, u koje su se zaklinjali i iza koga su se sakrivali  oni koji su to radili.

Danas, dvadesetpet godina kasnije, mi kao da još stojimo na početku priče o tome kakva BiH može da opstane, s istim nepovjerenjem s kojim se ušlo u pregovore u Dejtonu. Može da opstane ona BiH iz slova Dejtonskog sporazuma, koji je izgleda bio i ostao najbolja mjera unutrašnjih odnosa ovdje. Sve što bi bilo novo nasilje nad pravima koja Srpska baštini iz tog Sporazuma vodilo bi nužno disoluciji BiH. Međunarodni eksperiment bi trebalo da završi, visoki predstavnik da se povuče, a budućnost BiH prepusti legalno izabranim predstavnicima konstituitivnih naroda. Odlaskom Visokog predstavnika iz BiH pojačao bi se pregovarački kapacitet svih,  jer niko više ne bi mogao da računa na pomoć sa strane. Što duže bude koristila invalidsko pomagalo, što je u ovom slučaju Visoki predstavnik, BiH ima sve manju šansu da ikada prohoda sama.

Potpisnik

Kada god jasno kažemo ili dejtonska BiH ili nikakva iz drugog dijela BiH dobijamo  odgovor da Republika Srpska nestaje čim nestane Sporazum. Pri tome politički Bošnjaci pod očuvanjem Dejtonskog sporazuma podrazumijevaju samo bonska ovlaštenja, koja će se koristiti protiv neposlušnih Srba i Republike Srpske. Sama ideja o povratku izvornom slovu Sporazuma u Sarajevu se čita kao atentat na državu, koju nisu dobili 21. novembra 1995, a koju su im malo po malo davali visoki predstavnici kršeći Sporazum. U tome je sva suština našeg razilaženja kada je u pitanju primjena onoga šta je potpisano u Dejtonu 1995.

Republika Srpska ostaje posvećena primjeni slova Dejtonskog sporazuma, ali sigurno neće ginuti za spas nečega što očigledno niko ne želi da se spasi. I to govorimo bez bojazni za nastavak pravnog i političkog života Srpske.  Republika Srpska je proglašena 9. januara 1992. godine i starija je od Dejtonskog sporazuma. To su uvažili i pregovarači tog vremena,  koji su pripremali mirovnu konferenciju u Dejtonu, a kojoj su prethodili njujorški i ženevski   principi, u kojima je Republika Srpska prepoznata kao politička činjenica. Republika Srpska je potpisnica svih aneksa Dejtonskog sporazuma i zaista je nemoguće objasniti kako nešto što je tek nastalo Sporazumom, što uporno ponavljaju Bošnjaci, može taj isti sporazum da potpiše. Zato bi bilo dobro da se odagnaju sve dileme po pitanju toga šta je od čega starije i šta iz čega izvire, i da čistih računa otvorimo dijalog o budućnosti, ne bježeći od svih mogućnosti. Možda u jednom takvom dijalogu dođemo do zaključka da je mjera zajedničkog života na ovim prostorima definisana upravo Sporazumom na koji se svi pozivaju ali ne u isto vrijeme, i ne na istim dijelovima. A možda i u FBiH shvate da privremena rješenja najduže traju.

Zašto Bajden ne može da spreči dritanizaciju Crne Gore, pročitajte OVDE.

Izvor: Glas Srpske