Piše: o. Gojko Perović
Od kada je osnovana 1863. godine, Cetinjska bogoslovija radi kao srednja bogoslovska škola sa rektorom na čelu. Nikad nije bila ni fakultet ni univerzitet. To jeste obična, a opet jedinstvena u Crnoj Gori – srednja škola ”za buduće popove”. Od osnivanja, njeni upravnici (dakle, direktori srednje škole) se imenuju kao rektori. Iz poštovanja prema toj specifičnosti najstarije novovjekovne crnogorske srednje škole – obnovljena Cetinjska bogoslovija nije prekidala takvu tradiciju. Dakle, svaki upravnik ovog bogoslovskog učilišta, u njegovoj dugoj istoriji, titulisao se rektorom, pa je ta čast pripala i piscu ovih redova. Ovo govorim kako zbog elementarne neinformisanosti onih koji su u ovome vide neku ”anomaliju”, tako i zbog šire javnosti. Rad naše škole je zamišljen i do danas traje – kao susret religioznog i prosvjetnog (naučnog) motiva u ljudima. S tim u vezi, ali više zbog nekih drugih zlonamjernih opaski i pokušaja krivotvorenja činjenica, evo jedne rektorske prezentacije prožimanja vjere sa nepobitnim činjenicama:
1. Bio je to jedan od ljepših dana u mom životu. Litija u Pljevljima sa bezbroj ljudi i tišina učesnika pred tamošnjom džamijom, da se ničim ne omete molitva sa minareta. Osjetio sam ključanje ljubavi na ”100 stepeni” i poručio da ”u Pljevljima nema šta da traži korona virus”! Datum – četvrtak, 12. mart 2020. Poslije toga, narednih mjeseci nije bilo litija, ali ni ”korone” u Pljevljima. Niti sam ljekar epidemiolog, niti kakav prorok, samo sam vidio ono što su vidjeli svi prisutni: sveprožimajuću ljubav Božiju. Uskoro je virus kovid-19 okupirao Crnu Goru – ali, nekim čudom, ne i Pljevlja. U prvom talasu ove epidemije (17. mart – 2. jun), usred zaražene Evrope i Balkana, u ovom gradu nije bilo niti jednog zaraženog! Ne zbog popa, ni zbog ljudskih riječi. Nego eto, zbog Božijeg čuda koje su predosjetili svi prisutni te večeri. Je li zabranjeno vjerovati u čuda?
2. Niko od zvaničnih lica u SPC, a ne znam ni za slučaj u drugoj nekoj pomjesnoj Crkvi, ne smatra niti je izjavio, da ovaj virus ne postoji. To što su sveštenici pozivali na tamjan i molitvu, uz poštovanje propisanih zdravstvenih mjera – kome je to štetilo? Kao što ja ne dovodim u pitanje naučno opravdane metode protiv širenja epidemije, vjerujem da ne postoji nijedan epidemiolog na svijetu koji će dokazivati štetnost tamjana i molitve. Ko voli, ko vjeruje – neka izvoli. Vjera pojedinih hrišćana da su nas u Crnoj Gori litije štitile od zaraze, ne spada u naučne dokaze ali ni u krivična djela, već je doživljaj nečije duhovne intime. Pred takvim stavom mogu samo da ispostavim činjenicu da je Crna Gora posljednja evropska zemlja u kojoj je potvrđen kovid-19. I to poslije okončanja litija – 17. marta. A primjer Pljevalja govori da se virus očigledno nije širio mapom litijskih sabranja, niti ekspanzijom koja bi imala veze sa onako masovnim okupljanjima. Toliko o virusu (ne) znamo, da je zbilja stvar ljudskih (pa i pjesničkih) sloboda – reći: ”Dok su išle kolone, nije bilo korone”.
3. Neki zlonamjerni propagandni punktovi bivše vlasti su širili orkestriranu mržnju prema Crkvi pričom o ”glibavim pričasnim kašičicama”. Ta priča je počela nakon objavljenih snimaka ispred nikšićkog sabornog hrama, gdje se vidjelo da se vjernici pričešćuju jednom kašikom. Po procjenama državnih službi, samo tog 22. marta 2020. u takvom je obredu učestvovalo oko 1.500 građana, i to – širom Crne Gore. Treba li reći da je to 5 puta više od ukupnog broja zaraženih u prvom talasu? Uslijedila je jednostrana i diskutabilna zabrana učešća građana u vjerskim obredima. A koje su epidemiološke posljedice liturgija tako služenih na početku epidemije? Činjenice govore: 20 dana poslije 22. marta nije bilo novooboljelih u CG, a mjesec dana potom imali smo Crnu Goru bez ijednog zaraženog.
4. Posebno je čudo kako su ovi kvazi-medijski magovi, tradicionalno posvećeni zavadi ”dva oka u glavi” reagovali na scenu pričasnog obreda 22. marta 2020. širom Crne Gore. Ne zna se je li facinantniji njihov ”stručni-medicinski” uvid u zaraznost ovog obreda (nikada i ničim dokazan) ili njihov ”stručni-teološki” stav o tome kako je ta forma obreda prevaziđena. Prije famoznog 22. marta 2020, Crkva u Crnoj Gori tako pričešćuje vjernike bar milenijum unazad. Na svu sreću, nijesmo narod bez istorije, a ni bez muzejske građe. Obiđite bilo koju riznicu bilo kog manastira u Crnoj Gori i naći ćete, među ostalim relikvijama, crkvene sasude sa putirom i jednom kašikom. A nije da nijesmo imali izazova (kuga, groznica, variola…), da u proteklom vremenu tu nešto modifikujemo. Naravno, ovakav obred Crkva nikome ne nameće. Naprotiv, ona u doba korone poziva vjernike da se, radi opšteg ambijenta, strpe i sačekaju da zaraza prođe. Pored toga, Crkva poštuje pozitivne propise i kada država saopšti svoj zvaničan stav u vezi okupljanja, Crkva je tu da to prva prihvati. E sad, ako u dane Vaskrsa služimo u praznim crkvama bez vjernika, a istih tih dana rade tržni centri, bankomati, gradilišta, ugostiteljski objekti… kakvog sve to onda ima smisla?
5. Prosječan pravoslavni pop u 21. vijeku, ovakvim načinom vršenja obreda pričešćuje vjernike po bolnicama, zatvorima, porodičnim kućama i – ko ne zna, evo neka čuje – dužan je taj pop da takav obred, istom tom kašikom dovrši sam. Prije ove pošasti od korone, bilo je bolesnih, zaraženih, higijenski neurednih – koji su zvali popa, i pop se odazivao. Nikada niko nije čuo za slučaj da se i jedan sveštenik zarazio ovim putem. U Crnoj Gori, od marta do avgusta ove godine, i u prvom i u drugom talasu epidemije, nije bilo ni jednog oboljelog sveštenika, uprkos neizbježnoj vezanosti ove službe za ovakav način vršenja obreda. Ne ”barjačim” Svetom tajnom. Njena je sila u Božijoj vlasti, a ne u statističkim podacima. Ovo je interna crkvena stvar i zbiva se među vjerujućima, a ne među znatiželjnima. U ovoj temi nemaju šta da traže oni koji ne vjeruju, niti ona ima šta da traži – izvan Crkve.
Nije bilo manastira ni gradske crkve u našoj zemlji koju viskopreosvećeni mitropolit Amfilohije, nekoliko puta sedmično, nije pohodio služeći liturgije (kako one do 22. marta, tako i one potom, pa i one poslije proglašenja kraja epidemije). Bio je i privođen jer je služio Svetu liturgiju. I dan danas, cijela Crkva vjeruje, a zapravo Crkva zna, da se on nije zarazio na takvom obredu.
6. Vladika Joanikije je, zajedno sa nikšićkim sveštenicima, bio tri dana u pritvoru zbog masovnog sabranja naroda u Nikšiću 12. maja 2020, na dan Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost! Uprkos činjenici da je on lično, istog tog dana, pozivao narod da ne dolazi na tradicionalnu litiju. Uprkos činjenici da je, i pored takvih njegovih poziva, na tu litiju izašao skoro cio Nikšić. Uprkos činjenici da dvije sedmice poslije te sudsko-policijske bruke Crna Gora postaje ”prva evropska zemlja bez oboljelih”…
7. Bar mi pravoslavni u Crnoj Gori nemamo crkve bez ikonostasa. A na ikonostasu stoji ona zavjesa kod carskih dveri. Pa da ne bi bilo kao u onom animiranom filmu ”Čemu ovo služi, a još i ne radi” – da pojasnim. Osim vizuelno-pedagoške uloge ikona koje ”govore više od hiljadu riječi”, ikonostas sa zavjesom obavlja i zaštitnu funkciju. Štiti najsvetije momente službe od pogleda prisutnih. U savremenom pravoslavlju imamo veliku polemiku oko (ne)prevaziđenosti takvog shvatanja. Danas mnogi sveštenici ne zatvaraju dveri i ne navlače zavjesu, ali to nije tema ovog teksta. Tema jeste – da postoje neki momenti službe koji se ne prikazuju, a njihovo snimanje ili slikanje se ne preporučuje. Tajnovitost i neponovljivost tih momenata je dio pravoslavne mistike. Pripadam dijelu sveštenstva koji se, i prije pojave korone, glasno borio protiv silnog škljocanja i zujanja aparata po hramu, pa moj zahtjev da kamerman ”siječe” snimak sa pričešćem vjernika imao je samo i jedino tu namjeru. Ne prikazivati javnosti ono što dobar dio te javnosti, izvan Crkve, nije u stanju da pojmi. Ako pričešće vjernika nije tema koja određenim ljudima zaokuplja životnu pažnju, zašto bismo im je, putem medija, nametali? A ako u tom obredu ima bilo šta prekršajno ili grešno, neka državni organi izvole da cijelu stvar prekontrolišu i sankcionišu. A ako nema?
8. Ko bi svoju informisanost, daleko bilo, sveo na ”propagandne punktove” o kojima govorim – mogao bi pomisliti kako mi u Crnoj Gori, nikad nijesmo klečali u crkvama, nego nas je na to ”navela” SPC i njeni popovi. Više je bezočnost, nego neobrazovanost – bez i jedne jedine riječi nalik argumentu, ignorisati brojne istorijske navode da je Crkva u Crnoj Gori i prije 1918. bila i svetosavska i vidovdanska, te da je to jedan od bitnih razloga zašto ni jedan majčin sin među crnogorskim popovima, nije skinuo mantiju poslije 1918. i odustao od službe u Crkvi koja je, po standardima DPS bila ”okupatorska”. Nekako više vjerujem ondašnjim crnogorskim sveštenicima nego savremenim agnosticima i ateistima – kad se radi o crkvenim pitanjima. A kad smo kod ”klečanja u crkvi” i onom čuvenom ”nikada” – opet moram da se pozovem na našu crnogorsku istoriju. Pa neka mi svi pasionirani revizionisti istorijskih prilika iz 1918, 1945,… itd. – kažu kako ”nema smisla vraćati se u prošlost”. Svakako se neću baviti politikom.
Imamo mi Crnogorci jednu knjigu iz 15. vijeka koja se, među poznavaocima teme, zove Psaltir Đurđa Crnojevića. Knjiga je savremnik naše prestonice, a najčešće ponovljena rečenica u njoj je ”Priđite da se poklonimo Bogu našem”! U jednom od psalama (94. po redu) stoji i ovo: ”Kleknimo pred Gospodom Tvorcem svojim”. I tako dalje, i sve tome slično. A pošto je Cetinjski manastir najstarija cetinjska kuća, koja nikad nije gasila svoje ognjište, onda podsjećam čitaoce da je poklonjenje iz psalama, praćeno tjelesnim pokretima koji joj priliče – tradicija cetinjskih i crnogorskih kaluđera. Ovome bih dodao podatak da se u Knjaževini Crnoj Gori (prema vjerodostojnim dokumentima) nikada nije prekidalo ili obustavljalo služenje velikoposne liturgije pređeosvećenih darova. Ta je služba nezamisliva bez koljenopreklone molitve vjernika u hramu. Nezamisliva je i liturgija na Trojičindan, bez istog takvog klečanja u crkvi. Radi se o propisima univerzalnih crkvenih tipika, pisanim i prepisivanim od Jerusalima preko Svete Gore i Carigrada do Petrovgrada. A naše crkvene knjige iz 18. i 19. vijeka bile su uglavnom dopremane iz Rusije. Tako da ljudi koji kažu kako ”nikad nijesmo klečali” možda bi bolje bilo da za sebe kažu: ”nikad nijesmo čitali” ili ono ”izvinite, nijesmo znali”…
9. Kad je u pitanju velika naša nevolja, drugi talas epidemije kovida-19 u Crnoj Gori, sa sigurnošću možemo tvrditi da smo u ovoj tragediji dio velike svjetske katastrofe, i da uz sve (ne)poštovanje zdravstvenih mjera dijelimo sudbinu zemalja u okruženju. Međutim, nevolja veća od zdravstvene jeste zloupoteba žrtava korone u političke i ideološke svrhe anticrkvene propagande. Kojim imenom da nazovem tvrdnju da je sahrana mitropolita Amfilohija negativno uticala na epidemiološku situaciju u Crnoj Gori, u smislu nekakve ”bombe”, ”razbuktavanja” i tome slično? Na pomenutoj sahrani su prekršene brojne zdravstvene mjere, i mogle su neke stvari biti bolje organizovane… ali hajde da pogledamo činjenice koje proističu iz tih propusta. Jer, greške su jedno, a njihove posljedice (mogu nekada biti) nešto sasvim drugo. Mi hrišćani ne očekujemo čuda na svakom koraku i u svakom trenu – jer ”nije svaki dan Božić”. Ali ponekad ima, tako nekih, posebnih dana…
Od zemlje bez zaraženih do ”najvećeg broja zaraženih u regiji” survali smo se, nažalost, još sredinom jula ove godine. Izvještaji zdravstvenih organizacija kažu da je tokom septembra naša domovina postala vodeća na Balkanu po broju zaraženih na 100.000 stanovnika. Ne znam koliko treba biti slijep pa ovu katastrofu jasno ne dovesti u vezu sa parlamentarnim izborima koji su raspisani od državnog vrha za kraj avgusta uz garanciju da će ”sve biti pod kontrolom”? Ekspanziju korone u Evropi vidimo i sredinom oktobra, kada recimo, porast od 150 % zaraženih bilježi jedna potpuno ne-pravoslavna zemlja kao što je Slovenija. Uglavnom, svi analitičari se slažu da su našoj ovdašnjoj nevolji kumovale prerano otvorene granice ljetos i izbori zakazani u nevrijeme.
10. Kada je riječ o samoj sahrani moraćemo da se vratimo na elementarne podatke od kojih je najvažniji taj da se sve zbivalo u periodu od 30. oktobra do 01. novembra 2020. Od 02. novembra raste broj zaraženih, ali (pazite!) i broj testiranih (31. oktobra: broj testiranih 734 – pozitivnih 275; 03. novembra: broj testiranih 1.253 – pozitivnih 491 ). Dakle, tog utorka. 03. novembra naglo raste broj testiranih. Već sjutradan 04. novembra se utrostručio broj testiranih u odnosu na poslednji dan oktobra (2.000 testiranih – i 874 oboljelih).
Neposredno poslije mitropolitove sahrane u zvaničnu obradu crnogorskih zdravstvenih podataka ulaze testovi iz privatnih laboratorija što, do tada, nije bio slučaj. I – to jeste dobra stvar: što više testova, što više pregledanih crnogorskih građana, to je i bolja evidencija naših ljekara. Samo kada ne bi bilo optičkih varki u pogledu ”katastrofe koju nam je donijela Crkva”. Crkva se nije najbolje snašla u okolnostima masovnog skupa u Podgorici i na Cetinju, i ne treba da bježi od odgovornosti. Međutim, da smo se mi vjernici i sveštenici pitali, mitropolitovu sahranu ne bismo nikad ni poželjeli. U njenoj organizaciji nijesu nam od koristi bile mjere NKT koje su se širom zemlje selektivno primjenjivale, i to onda kada mi sahranjujemo najmilijeg i najuglednijeg među nama. Čekajući da se, po ovom pitanju, oglasi struka – gledam u zvanične brojke našeg Instituta: 06. novembra 1.449 testiranih – 546 oboljelih; 10. novembra 1.372 testiranih – 546 oboljelih; 15. novembra 1.378 testiranih – 491 oboljeli; 20. novembra 1.739 testiranih – 502 oboljela; 25. novembra 1.953 testirana – 570 oboljelih… U svim zemljama Evrope i okruženja raste broj zaraženih tokom novembra. Kod nas raste i broj testiranih. Brojke se neumitno povećavaju. Moj je utisak da u novembru nema nikakve ”eksplozije” niti posebno naglog rasta ovdje u Crnoj Gori. Ali ima stigmatizacije koju trpi Crkva za sve što jeste i što nije kriva.
Kad je Zafranović snimao svoju ”Okupaciju” imao je za temu rat među državama, oružani sukob među narodima. NJegov film ”u 26 slika” genijalno prikazuje koliko je rat besmislen i do koje mjere ponižava ljudsku vrstu. Za ovaj naš ”rat” saopštenjima i optužbama, koji se dešava među nama, među rođenom braćom a u ime političkih, identitetskih ideologija; ”rat” između ”patriota” i ”izdajnika”, u kom je i epidemija kovida-19 u službi dokazivanja toga ko je veći Crnogorac – za njega je dovoljno bilo i ovih 10 slika da opišem svoj osjećaj mučnine u susretu sa mržnjom i lažima, ali i osjećaj vjere i nade da će, na kraju, istina i ljubav svima više prijati.
Šta je Dr Nestorović poručio kolegama Konu i Tiodoroviću, pročitajte OVDE.
Izvor: Vijesti
