Piše: Predrag Ćeranić
Virus odavno nije stvar koja se samo medicine tiče, radnika u zdravstvu i oboljelih, već je postao i važno bezbjednosno pitanje.
Kad je riječ o bezbjednosnim prijetnjama i pojavama, potpuno u drugom planu su migranti i sve bezbjednosne implikacije koje nam je donijela migrantska kriza. Terorizam, povratnike sa sirijskom ratišta, vehabije i paradžemate, više niko i ne spominje. Tek ponekad, kao medijski eho odjeka sukoba oko Nagorno Karabaha, i ratnika koje Turske prebacuje iz Idliba da bi za račun Azera ratovali protiv Jermena, možemo čuti da džihadisti postoje.
U predočenom medijskom diskursu skoro da nas je iznenadila vijest o terorističkim napadima u Francuskoj.
Dok se još nisu stišale reakcije na ubistvo gimnazijskog profesora Samjuela Patija, kojem je glavu odrubio 18-godišnji mladić zbog pokazivanja karikatura proroka Muhameda na času posvećenom slobodi izražavanja, došlo je do novih napada.
Odrubljivanje glave, ubodi nožem, troje mrtvih i više ranjenih – posljedica su napada na vjernike ispred crkve Notr Dam u Nici.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 3, 2020
Nakon dva sata, teroristički akt dogodio se u Avinjonu, a zatim u Saudijskoj Arabiji, gdje je napadnut francuski konzulat.
Nevine žrtve nisu spriječile demonstrante da izađu ispred diplomatskih predstavništava Francuske u Islamabadu i Bejrutu, gdje su snage bezbjednosti suzavcem branile ambasade.
Do napada na crkve došlo je i u Beču. Istina, meta nisu bili vjernici već klupe, ali je austrijska policija s krajnjom ozbiljnošću reagovala na upad grupe mladih Turaka u crkvu Antona Padovanskog u bečkoj opštini Favoriten.
Takođe, u katedralu Svetog Stefana u centru Beča uletio je muškarac s povicima „Alahu-ekber“.
U oba slučaja policija je pohapsila napadače.
Zajednička karakteristika napadača je da se radi o licima mlađe životne dobi, starosti od 18 do 20 godina. Primjetno je da su migranti sve učestaliji akteri terorističkih činova (ubica Samjuela Patija je migrant iz Čečenije, napadač u Nici je migrant iz Tunisa koji je u francusku došao preko italijanskog ostrva Lampeduza).
Vatreno oružje kao sredstvo za napad u potpunosti je potisnulo hladno oružje (nož, mačeta).
Međutim, najveću pažnju zaslužuje kontekst, odnosno atmosfera koja je pogodovala izljevu bijesa mladih muslimana na hrišćane i njihove bogomolje. Radi se o odnosu između turskog predsjednika Erdogana i njegovog francuskog kolege Makrona, tj konfrontaciji na relaciji Francuska–Turska.
Zatezanje francusko-turskih odnosa nije od juče. Iako je Makron naglasio da Francuska neće odustati od prava na slobodu izražavanja, što je u Turskoj protumačeno kao podrška časopisu „Šarli Ebdo“ i drugima u izrugivanju proroku Muhamedu, politički sukob Francuske i Turske se može sagledati i iz ekonomskog ugla.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 3, 2020
Naime, Turska je otvoreno optuživala Francusku za podršku stvaranja kurdske para-države na sirijsko-turskoj granici (iako Erdogan u tome vidi i „dugu ruku Izraela“, nije se usudio da javno prozove Tel Aviv).
Interesi zapadnih sila na pustinjskom pijesku su, kao što su oduvijek bili, ekonomske prirode.
Ogromne zalihe nafte ispod sirijskog pijeska nisu promakle naftnim kompanijama. Logično da bi onaj ko bi Kurdima pomogao u stvaranju države ili velike autonomije u vidu Zapadnog Kurdistana (Sirijski Kurdistan ili Rožava) bio privilegovan u eksploataciji nalazišta nafte.
Turska je iz opštepoznatih razloga veoma osjetljiva po tom pitanju.
Sukobi interesa na relaciji Pariz-Ankara prenijeli su se u i Libiju. U više navrata je turski ministar inostranih poslova Mevlut Čavušoglu optuživao Francusku da se „u Libiji ponaša kolonijalno“, a retorika je postala krajnje neumjesna kada je za Makrona rečeno da „boluje od pomračenja uma“ jer je Francuska ta koja „igra opasnu igru u Libiji“.
S druge strane, Makron je isticao da „Francuska neće tolerisati tursku vojnu intervenciju u Libiji“. Makron je optužio Tursku za masovno slanje ratnika džihada iz Sirije u Libiju, a tursku vojnu intervenciju nazvao kriminalnom. Naime, nije tajna da Francuska u novom libijskom ratu pomaže generala Haftara (uz Rusiju i Egipat) dok je Turska najsnažniji stub podrške drugoj sukobljenoj strani, Tripoliju.
„Čarki“ između Turske i Francuske bilo je i u vodama Mediterana. Naime, francuski vojni avioni za vrijeme zajedničke vježbe s grčkom mornaricom nadlijetali su turske brodove, nakon čega je Erdogan zaprijetio da će Turska odgovoriti na svaki potencijalni napad na turske brodove koji se bave istraživanjem morskog dna u vodama oko kojih se Turska spori sa Grčkom.
Do „zatezanja konopca“ došlo je i povodom sukoba između Jermenije i Azerbejdžana.
Erdogan je Francusku, skupa sa Rusijom i SAD, optužio da naoružavaju Jermeniju, dok su iz Pariza zatražili „podršku EU u okršaju sa Turskom“. Erdogan je uzvratio pozivom na bojkot francuskih proizvoda, a EU pozvao da se „suprotstavi Makronovoj antiislamskoj agendi“.
I tako smo stigli do karikatura proroka i terorističkih napada. Erdogan je osudio terorističke napade u Francuskoj, ali je u istom kontekstu govorio o „novom krstaškom pohodu“.
Erdogan se nije zaustavljao. Kako se u organizaciji Memorijalnog centra Srebrenica i Fondacije Sykamor, uz podršku turskog Direktorata za komunikacije, obilježavala 25. godišnjica početka pregovora 1. novembra 1995. u Dejtonu (nakon kojih je potpisan Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu) Erdogan je učesnicima samita poslao video poruku u kojoj je rekao:
“Rasistički terorizam širi se poput kuge u mnogim zapadnim zemljama, a ponekad je zaštićen na predsjedničkom nivou. Evropski muslimani su suočeni sa sistematskom diskriminacijom, a njihova prava i slobode im se oduzimaju. Vrijeme je da se zaustavi ovaj pogrešni tok koji prijeti suživotu ljudi različitih kultura i vjeroispovesti, kao i budućnosti čovječanstva“.
Teroristički napadi u Francuskoj u Bosni i Hercegovini bili su u sjeni predizborne kampanje i vijesti o pandemiji. Od političkih struktura oglasio se jedino Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine saopštenjem za javnost u kojem podržava Francusku i borbu predsjednika Makrona protiv “islamskog terorizma”.
„Kao krovna politička institucija Hrvata u BiH, HNS BiH pruža punu potporu predsjedniku Francuske Emanuelu Makronu u borbi protiv islamskog terorizma. Hrvati Bosne i Hercegovine osjetili su posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tijekom rata u BiH 1992-1995, a naročito kroz teroristički napad autobombom u Mostaru 1997, ubojstva hrvatskih policajaca u Središnjoj Bosni, te ubojstvom članova katoličke obitelji Anđelić na Badnjak 2002″, naveli su iz HNS-a.
I dok završavamo ovaj tekst stiže vijest iz Beča o terorističkom napadu na šest lokacija tokom kojih je sedam osoba ubijeno, a više ranjeno u blizini sinagoge, u centru Beča. Prve informacije iz policije glase da je riječ o terorizmu.
I šta sada, Erdogane?
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 4, 2020
Izvor: Sve o Srpskoj
