Piše: Velimir Eraković
Počelo je himnom Države Srbije "Bože Pravde" i himnom litija koju je otpjevao crkveni hor u kome su bila i toliko mala djeca koja tek uče da hodaju. Smjenjivali su se pjesnici i pojci, praveći sliku one Srbije o kojoj sanjamo. Ne mogu i bilo bi nepravedno sve nabrajati, da ne zaboravim koga. Divno su govorili svi koji su učestvovali imajući samo jednu poruku, onu kako su i veče nazvali. A onda je izašao da besjedi najveći živi srpski pisac i pjesnik Matija Bećković. Toliko sam ga puta slušao, ali nikad nije govorio kao sinoć. Bio je toliko tužan, ljut na vlast u zemlji koja je zakonom ozvaničila bezakonje i zabranila mu ulazak u nju. Naviknuta na vedrog, pozitivnog, parodijom nadahnutog Matiju publika se smijala pojedinim njegovim riječima, a on je ustvari samo pokušao da im priredi i malo radosti. Pomenuo je sve svjetske crkvene poglavare i rekao da se dive onome što vide u tako maloj zemlji. Đukanovića je nazvao stečajnim upravnikom i dodao da je svim tim vjerskim poglavarima krivo što nemaju vlast kakvu ima Crna Gora. Krivo jer samo tako loša, osiona i satanska vlast koja je naslijedila ideologiju onih koji su Boga sahranjivali i ugonili stada u crkve ima čast, što joj je protivnik Amfilohije Radović. Rekao je da su isti takvi ubili Mitropolita Joanikija Lipovca i 126 srpskih sveštenika. Samo su ustaše pobile više.
Na kraju je objašnjavajući težinu i vrijednost litija pomješao namjerno žive i mrtve. Ispričao je san kako najvećeg progonitelja pravoslavnih Crba tada Svetozara Vukmanovića Tempa vidi na čelu litije a iza njega, brata mu sveštenika čije je ubistvo on sam naredio. Publika se utišala i vidjela da se Matija posvetio velikoj muci Crnogorskoj, da nema parodije u besjedi i na kraju da se odrekao zauvjek zemlje koja je činila i dan danas čini takav zločin. Sišao je sa bine, onako tužan i ostavio drugima da duže govore od njega. Sve mi je bilo čudno, dok na binu nije izašao Budimir Dubak.
Pričao nam je o tome kako je nastala pjesma "Razgovori" i da je upravo posvećena Bećkoviću. Na kraju su stihovi koje Matija govori njemu "Očev grob nijesam našao, a na grob one koja me rodila više nikad neću otići". Tada je svima u sali sve postalo jasno. I tuga Matijina i zločin Crnogorski.
Sjajan je bio i Blagoje Baković, sa svojom poemom mravi i Milica Bakrač, Milutin Mićović recitujući o jagnjetu, Zoran Kostić o tome kako su mu ime oteli i na referendumu ga prekrižili i prekrstili u nekog arnauta. No neću više o pjesnicima, grijeh je da nekoga preskočim.
Ivan Vučković, dramski umetnik nam je rekao besjedu Svetog Nikolaja Velimirovića o najvećem srpskom grijehu. Veliki Nikolaj tu govori o svim našim grijehovima, o kumovskoj sjekiri, caroubistvu, o tome kako je vojvoda Živojin Mišić kod povjerilaca na kraju založio svoj šinjel, kako je najveća srpkinja ikad Milunka Savić završila kao čistačica, sa toliko rana na bojištu i odlikovanja od Kralja Aleksandra, da bi prehranila porodicu, o tome kako je junacima sa Solunskog fronta bilo dozvoljeno da prose i mnogim grijehovima koje smo kao narod napravili, čak i Jasenovac zaboravili, ali da je najveći srpski grijeh nestrpljenje. Zato Srbi nikad ne budite nestrpljivi, završava Svetac.
Zvuci gusala nijesu izostali i to posvećeni Cetinju i svim Petrovićima. NJihovoj borbi za srpstvo i tada takođe čuvanje srpskih svetinja i epske borbe za njih. Kao da je ova poruka upravo poruka vjernicima u Crnoj Gori, veče se završilo izvornom Crnogorskom himnom Kralja Nikole "Onamo Namo" koju je pjevao svaki čovjek u sali. Na izlasku iz sale rukovao sam se sa Matijom Bećkovićem, upitao kako ste, a on mene jesu li te proćerali. Rekoh jesu, a Matija Bećković odlazeći, samo se malo osmjehnu i reče mi "Budi strpljiv, svi smo mi izbjeglice".
Milo preti vojnicima zbog litija, podoficir suspendovan! Više o tome OVDE.
Izvor: Pravda
