Željko je uz svoj posao vrhunski guslar i humanista. U vrlo zanimljivom razgovoru govori nam da je u Crnoj Gori bio prvi predsjednik na lokalnom nivou Srpske narodne stranke i da je već tad u vrijeme raskola pokojnog Momira Bulatovića i Mila Đukanovića vidio šta i kako će biti u Crnoj Gori.
Naime Željko represiju Crnogorskog režima osjeća u Bijelom Polju kada je bio tas na vagi između dva tabora i bukvalno mu nakon niza peripetija, zabranjen ulazak u parlament.
Vrlo uvjerljivo opisuje pokušaj da pomogne prosrpskoj opciji, sakrivanje po kancelarijama, ali i zaludan rad kad mu Milova policija zabranjuje ulazak na sjednicu.
Po njemu Milo sve gleda kroz novac, pa je i odbornike stavio na tender, samo je cijena različita. Govori i o tome kako zvanični Beograd napada Mitropolita Amfilohija, predsjednik Vučić i njegovi poslušnici, isključivo zbog straha od predaje Kosova i Metohije.
Tvrdi da nije postavljen za Mitropolita Crne Gore i Brda ne bi bilo ni Vladike Joanikija i nebi se desio procvat crkve u Crnoj Gori. Po njemu doživjela bi sudbinu Makedonske crkve koja je 1956. godine proglašena iz centralnog komiteta crkvom i da je isti takav plan bio sad sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori da Mitropolit, Vladika Joanikije i vjerni narod nije osjetio toliku nepravdu.
Oduševljen je brojem ljudi u litijama, načinom kako se vode i buntom Srba u Crnoj Gori.
Po Željku ugrožena je i Raška oblast a i Vojvodina. Apostrofira da je to sve “skuvano u kuhinjama zapada”, a Milo i režim samo izvršioci. Krajni cilj u Crnoj Gori je promjena identiteta srpskog naroda i unijaćenje.
Moli sve one koji se nijesu pisali kao Srbi da to ovoga puta urade i pomognu da broj bude isti kao na prošlom popisu i srpski jezik ostane dominantan.
Na kraju govori da iz ove priče oko crkve nema nazad i da se stvari moraju dovesti do kraja, do pobjede.
Govori i o humanom radu udruženja koje vodi, pomoć Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Kosovu i Metohiji. Završava sa tim da će bez obzira na žmurenje zvaničnog Beograda Srbi pobijediti jer ovo više ne vodi jedan čovjek, već Božija ruka.
Pročitajte OVDE šta je ambasador Srbije u Podgorici poručio Milogorcima.
Izvor: HelmKast/Pravda
