Piše: Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Nedavna odluka Državnog savjeta Turske, koji je prema članu 155. turskog Ustava vrhovni upravni sud Turske, da nametne status džamije Aja Sofiji predstavlja jednu od posljedica višegodišnje autokratizacije turskog društva i države.

I to u kontinuitetu, od marta 2003. do avgusta 2014. godine, u kom vremenu je Redžep Tajip Erdogan u tri mandata bio premijer Turske, da bi polaganjem zakletve 28. avgusta 2014. godine postao i predsjednik Republike Turske. Ta pojava, koja svojim uticajem prevazilazi granice turske države, u politikologiji se označava terminom erdoganizam. U njenoj osnovi je brižljivo građeni kult ličnosti, čijoj islamskom religijom inspirisanoj ideologiji se podređuje sve, pa i ustavno uređenje Turske, kao i odluke sudova.

U narednim redovima najprije ću prikazati suštinske detalje procesa erdoganizovanja Ustava Republike Turske iz 1982. godine, što je samo jedna u nizu potvrda iskustvene spoznaje da država nije samo pravna organizacija, već je ona prije svega politička organizacija koja, kako je svojevremeno ispravno zapazio akademik Radomir Lukić, “ne postoji radi ostvarenja (stvaranja i primene) prava, nego pravo postoji da bi država pomoću njega mogla da vrši svoju političku funkciju”. Naredni poduži spisak ustavnih nadležnosti predsjednika Turske od važnosti je ne samo da bi se uvidjelo kako je Erdogan pretvoren u centralnu ustavnu instituciju, već i zašto je nedavno Vrhovni upravni sud Turske odlučio da Aja Sofija od muzeja koji je pod zaštitom UNESKO-a bude pretvorena u džamiju.

Ustavna revizija

Do ustavne revizije 2017. godine organizacija i odnosi između centralnih državnih vlasti u Turskoj prema Ustavu iz 1982. godine počivali su na parlamentarnom sistemu. To između ostalog znači da je postojala Vlada Turske, na čelu sa premijerom koji je, kao i ministri, morao dobiti povjerenje turskog parlamenta. Premijer je, saglasno članu 111. Ustava, u toku mandata, nezavisno od predsjednika Turske, mogao tražiti od turskog parlamenta glasanje o povjerenju vladi. To je svojstveno parlamentarnom sistemu vlasti, čemu vlada pribjegava kada želi dobiti podršku za svoju politiku. Prema članu 115. Ustava Turske iz 1982. godine Vlada Turske je bila nadležna za donošenje uredbi za izvršenje zakona.

Međutim, ustavnom revizijom iz aprila 2017. godine umjesto parlamentarnog sistema u Turskoj je uveden predsjednički sistem vlasti, što je značilo nestanak Vlade Turske. Cijelo poglavlje Ustava Turske koje je bilo posvećeno Vladi (čl. 109 – 115) jednostavno je brisano iz Ustava, te je cjelokupna izvršna vlast prenesena na predsjednika Republike, to jest u ruke Redžepa Tajipa Erdogana. Članom 104. stav 2. Ustava predsjedniku Republike je povjereno da obezbjeđuje primjenu ustava te redovno i usklađeno funkcionisanje državnih organa, bez bližeg određivanja šta to praktično znači, što otvara prostor za različite intervencije predsjednika u ustavnopravni život Turske, pod izgovorom da se time obezbjeđuje primjena ustava. On, a ne parlament ili birači na izborima, imenuje i razrješava svog zamjenika i sve ministre, koji isključivo njemu odgovaraju za svoj rad. On ratifikuje međunarodne ugovore, predlaže izmjenu Ustava, određuje politiku nacionalne bezbjednosti i preduzima odgovarajuće mjere s tim u vezi, te odlučuje o upotrebi turskih oružanih snaga. Svim ovim nadležnostima moraju se dodati one koje se tiču donošenja zakona. Prema članu 104. Ustava predsjednik Turske proglašava zakone, u kom postupku može vratiti parlamentu svaki zakon na ponovno razmatranje. U tom slučaju zakon mora biti usvojen apsolutnom većinom, što u tijelu koje ima 600 poslanika (član 75. Ustava) nije nimalo jednostavno. Iako je uveden predsjednički sistem vlasti, to ne isključuje pravo predsjednika Republike da njegovi predstavnici učestvuju u raspravi o tekstu zakona. Prema Poslovniku turskog Parlamenta, rasprava se najprije mora obaviti u parlamentarnim odborima, što je veoma važno, jer se tu utvrđuje tekst svakog zakona prije njegovog iznošenja na plenarno zasjedanje parlamenta. Osim toga, nakon ustavne reforme iz 2017. godine predsjednik Republike, saglasno članu 161. Ustava, ima isključivu nadležnost za predlaganje zakona o budžetu i završnom računu Turske, čime mu je data i finansijska moć. Koliko je sve stavljeno pod njegovu kontrolu svjedoči i činjenica da je ustavnom revizijom iz 2017. godine izmijenjen dotadašnji član 131. Ustava, tako što je propisano da je predsjednik Republike nadležan i da imenuje sve članove Savjeta za visoko obrazovanje - institucije koja planira, organizuje, upravlja i vrši nadzor nad visokim obrazovanjem u Turskoj.

Kada se sve navedeno uzme u obzir, ne čudi što je revizijom iz 2017. godine Erdoganu kao predsjedniku Turske u nadležnost dat izbor najvećeg broja sudija Ustavnog suda Turske. Zatim, istom revizijom mu je omogućeno (član 159. Ustava) da ministar pravde kojeg imenuje Erdogan bude predsjednik Savjeta sudija i tužilaca (institucije kakva je kod nas VSTS BiH), a da podsekretar Ministarstva pravde bude po službenoj dužnosti član istog savjeta, kao i da od ostalih 11 članova Erdogan imenuje još četiri člana Savjeta. Na ovaj način i Državni savjet kao vrhovni upravni sud Turske je stavljen pod kontrolu predsjednika Turske. Naime, ustavnom revizijom 2017. godine izmijenjen je član 155. Ustava Turske, tako što je propisano da tri četvrtine sudija vrhovnog upravnog suda imenuje Savjet sudija i tužilaca, to jest institucija koju predsjednik Turske drži pod svojom kontrolom, dok preostalu jednu četvrtinu sudija Državnog savjeta imenuje predsjednik Turske.

Erdoganov mig

I tako smo, malo po malo, došli do objašnjenja zašto je ovaj vrhovni upravni sud Turske sada, u julu 2020. godine, odlučio da Aja Sofiju iz muzeja pretvori u džamiju. S tim u vezi mora se, osim onoga što je već rečeno, imati u vidu i nekoliko sljedećih činjenica. Naime, Erdogan je već duže vrijeme izražavao sopstvenu volju da se Aja Sofija pretvori u džamiju. To je učinio i u proljeće 2019. godine u jeku lokalnih izbora, a sve nakon što je ustavnom revizijom iz 2017. godine postao svemoćan. Stoga od Erdoganovog miga u proljeće 2019. godine nije trebalo proći mnogo vremena da se Državnom savjetu Turske ponovo, po ko zna koji put, podnese zahtjev za poništenje dekreta Vlade Mustafe Kemala Ataturka od 24. novembra 1934. godine, kojim je Aja Sofija bila pretvorena u muzej. Rekoh po ko zna koji put, zato što je isti taj Državni savjet kao vrhovni upravni sud Turske već odlučivao o tom pitanju, i to najprije 2005. godine kada je odbio zahtjev za poništenje navedenog dekreta.

Isto to je zatim učinio i 2008. godine, rekavši da u korišćenju Aja Sofije u svrhu muzeja nema nezakonitosti. Čak je i Ustavni sud Turske u septembru 2018. godine odbio apelaciju protiv ranije odluke suda kojom nije dozvoljeno da se Aja Sofija otvori za obavljanje molitve muslimana. Međutim, nakon što su se okolnosti promijenile i pošto je učvršćen erdoganizovani Ustav Turske, sve je promijenjeno te su ranije sudske odluke pale u vodu, iako se radilo o presuđenim stvarima. Osim što je time izvršen atak na Ustav Turske, koji u svojoj preambuli i članu 4. zabranjuje pružanje pravne zaštite aktivnostima protivnim reformama i civilizaciji uvedenim od strane Ataturka (a dekret iz 1934. godine o pretvaranju Aja Sofije u muzej je nesumnjivo civilizacijski čin), posljednja odluka vrhovnog upravnog suda Turske je i školski primjer ataka na pravnu sigurnost.

Gde se obnavlja stari sukob, saznajte OVDE.

Izvor: Glas Srpske