Piše: Emil Vlajki
S druge strane, u Filozofiji povijesti, isti autor tvrdi da vođa nekog naroda, ima sposobnost da osjeti trenutak kada neki narod može da se angažira u borbi za svoju emancipaciju, dok okolina taj moment ne razumije i protiv je akcije vođe.
Hegel, kao da je predvidio što će se događati u Republici Srpskoj (RS). Milorad Dodik, kao nekad David, upustio se u neravnopravnu borbu protiv najjačih sila u svijetu za stvarnu emancipaciju srpskog naroda. Raspolaže samo sa praćkom protiv Golijata, „međunarodne zajednice“. I kao nekad u biblijskim vremenima, nitko mu ne daje šanse da će u toj borbi pobijediti.
„Međunarodna zajednica“ se uspaničila, prijeti sankcijama Dodiku i Srpskoj. Opozicija u RS tvrdi da Dodik to radi zato što je toliko ogrezao u kriminalne afere, da nema kud; vještački stvara ubojstveni konflikt, kako bi skrenuo pažnju sa sebe i time u pitanje dovodi svoj život, ali i opstanak srpskog naroda, na ovim prostorima.
Možda u tome ima neke istine. Ali za povijest istinski motivi jednog takvog čina koji ima potencijal da rezultira nečim revolucionarnim, nisu uopće važni. Bitan je rezultat. U davnoj povijesti, Vercingetoriks se upustio u borbu za emancipaciju svog, galskog, naroda, protiv Julija Cezara, i izgubio. Ali su zato Garibaldi i Bizmark uspjeli, stvorivši Italiju i NJemačku. Konačno, uspjeli su i Tuđman i Izetbegović. Prvi je stvorio samostalnu Hrvatsku. Drugi je omogućio bošnjačkom narodu punu samosvojnost. Za jednog i drugog se tvrdilo kako bi bili procesuirani kao ratni zločinci da su ostali u životu. Možda i u tome ima istine, ali to uopće nije važno. Oni su se, Hegelovski rečeno, upustili u borbu na život i smrt, i pobijedili.
Točno je, veli opozicija, ali su oni iza sebe imali „međunarodnu zajednicu“, pa je to bio garant uspjeha. A Dodik nema nikoga iza sebe. I to je, naizgled, točno. Međutim, Dodik je izuzetno oprezan čovjek i nikada se ne bi upustio u tako nešto da nije dobio izuzetno čvrste garancije za upuštanje u takvu borbu. Može izgledati skoro nevjerojatno, ali je tako. Sve moćnija evropska desnica vidi BiH kao leglo islamskog terorizma i nije spremna za sankcije protiv njega i RS. Pored toga, Ruska Federacija će sve učiniti da Dodik i RS ne nastradaju. Možda neće otpočeti treći svjetski rat, ali ako dođe do borbe na život i smrt, konflikt će biti lokaliziran te, ako se to desi, ruska vojna intervencija će apsolutno biti moguća.
Uzgred rečeno, tvrdnja opozicije kako to Dodik radi kako bi prikrio svoj kriminal je smiješna. „Međunarodna zajednica“, posebno SAD, već desetljećima štiti i pomaže nenarodne režime i njihove diktatore. Da je to stvarno tako i da se Dodik htio prodati, sada bi bio tretiran kao uspješan državnik apsolutno prihvatljiv za Zapad i za NATO. Tragično je to što RS opozicija sada ide po medijima u regiji koji su otvoreno antisrpski nastrojeni i tim neprijateljima priča kako oni jesu za suštinu onoga što Dodik govori, osamostaljenje u okviru slova Dejtona, ali su protiv njegovih samoubilačkih metoda!? Možemo zamisliti što neprijatelji RS i srpskog naroda misle o takvoj opoziciji!
Opozicija tvrdi kako je Dodik taj koji je također glasao za otuđenje niza nadležnosti čime je osakaćena RS. To je točno i besmisleno je to negirati. Ali ono što ona ne shvaća, to je da je Dodik oduvijek bio insajder. Da se prilagođavao prilikama dok nije stvorio takvu stranku i koalicionu strukturu koja će u odlučnom momentu, a moment je došao, krenuti u borbu na život i smrt za znatno povećanje stepena slobode srpskog naroda u RS. A RS kao i čitava BiH postaju sve više bošnjački, te srpski narod želi da tome stane u kraj. Dodik, naizgled, sada radi ono što je Izetbegović uradio trideset godina ranije. Pošto je situacija za srpski narod u RS postala neodrživa, mnogi misle da je svojim djelovanjem spreman da žrtvuje mir za slobodu! Ali on to drugačije vidi: „Spreman sam da žrtvujem sebe za Republiku Srpsku“, veli Dodik.
Naravno da rješenje postoji. Bošnjaci, Hrvati i Srbi treba da sjednu za stol. Da se oslobode OHR-a i Visokog predstavnika koji je nametnuo više od sto zakona Bosni i Hercegovini. Da Ustavni sud bude bez stranih sudaca. Da se prestane sa tretiranjem Srba kao genocidnog naroda, („Srbi su genocidaši“, Izetbegović), a RS kao genocidne tvorevine (prof. Čekić sa FPN i ostali). Da otkače one koji BiH žele da prisvajaju, ali i one koji žele da je raskomadaju. Da se strogo drže principa vojne neutralnosti. Da počnu pričati o onome što ih spaja, a ne razdvaja. Zar je to puno, zar je to teško? Zar je rat manje strašan od realizacije ovih nekoliko zahtjeva. Stav Bošnjaka je ključan u svemu ovome, a ne Dodikovo „ludilo“ i „neodgovornost“. Bosna i Hercegovina nije „nemoguća država“ kako neki netočno tvrde. Sa ovih nekoliko izmjena, može postati i opstati kao prosperitetna zemlja.
Ako Dodik ne odustane od svojih opravdanih zahtjeva, Amerikanci, sasvim sigurno, neće dozvoliti vraćanje ni jedne jedine nadležnosti. Ako bi to tolerirali, to bi značio njihov poraz na Balkanu i učvršćenje Rusije na tim prostorima. Ako izuzmemo to da će moći potkupiti članove njegove koalicije kako bi glasali protiv Dodikovih prijedloga, i ako isključimo mogućnost njegove fizičke eliminacije, rat je neizbježan. A ako rat započne, čitav Balkan će biti u plamenu. Srbija i Hrvatska će se uključiti, a Rusi i Amerikanci će na ovim prostorima isprobavati svoja oružja. Možda srpski narod u tom, njemu nametnutom sukobu, i pobijedi, pa će sve naknadne nedaće biti lakše podnijeti. Ako se to ne desi, na kraju će konačni pobjednici biti međunarodni kapital, prostituirane nacional šovinističke vođe, i njihov saveznik mafija kojoj je svejedno u kojoj će državi živjeti.
Ana Brnabić uvodi kovid propusnice. Više o tome čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
