Piše: Emil Vlajki
Srbi su u tom sukobu dobro prošli. Dejtonskim sporazumom, dobili su svoju republiku („manji entitet“) koja je imale sve atribute države. Tako je, po činjeničnom stanju, stvorena „jedinstvena“ konfederacija Bosna i Hercegovina. Početak je za taj narod bio dobar, a nastavak sve lošiji. Srbi su bili prokazani kao genocidan narod, a Republika Srpska (RS) kao genocidna tvorevina koju bi najbolje bilo ukinuti. Visoki predstavnici naoružani bonskim ovlaštenjima, a uz punu pomoć srpskih političkih elita, perušali su jednu po jednu nadležnost RS-a, smjenjivao srpska rukovodstva, a Haški tribunal ih je smještao u zatvore širom svijeta. Nisu samo Srbi stradavali, već i Hrvati koji su nametnutim ustavnim promjenama Federacije (muslimansko hrvatske, drugi entitet), početkom drugog milenijuma, izgubili svaku ravnopravnost u odnosu na Bošnjake. Ali, nećemo o tome.
RS-u se nametnuo vođa, Milorad Dodik, za koga se tvrdi da je došao „na tenkovima Nato-a“. Malo po malo, „natovski tenkista“ postao je ogorčeni protivnik te vojne organizacije, čitavog Zapada, posebno Sjedinjenih država. Kada je Ustavni sud BiH gdje sjede tri stranca koji sa dvojicom Bošnjaka kroje novi ustavni (bošnjački) poredak, počeo svojim odlukama RS-u otimati šume, vode i vojnu imovinu, Dodik je, sa svojom koalicijom, rekao „dosta“. Najavio je da će preko Narodne skupštine RS vratiti svojoj republici sve otuđene nadležnosti i osamostaliti svoj entitet u okviru BiH čiji teritorijalni integritet ne dovodi u pitanje. Na taj način, suprotstavio se najmoćnijim državama Zapada koje favoriziraju cjeloviti BIH gdje će Bošnjaci, kao najbrojniji narod (ima ih više nego Srba i Hrvata zajedno) voditi glavnu riječ.
Zapad se uspaničio i, zajedno sa Bošnjacima i opozicijom u RS-u, počeo prijetiti sankcijama, hapšenjem Dodika i vojnom intervencijom. Dodik, koji je u nekoliko navrata najavljivao nešto slično pa se povlačio, ovaj put je održao svoju riječ. Iskoristivši aferu „kisik“ koju je lansirala opozicija, sazvao je Narodnu skupštinu i vratio prvu otuđenu nadležnost. Negirajući državnu Agenciju za lijekove, stvorio je republičku Agenciju za lijekove. Tvrdi se da je Dodikova hrabrost uvjetovana apsolutnom podrškom Rusije i nekih evropskih zemalja.
U tom grmu leži zec. Zapad i Bošnjaci se nisu uspaničili zbog Dodika pošto on nema nikakvu vojnu silu pod svojom komandom; postoji policija RS-a sa desetak tisuća ljudi. Oni su se uplašili ruske podrške. Ako interveniraju NATO snagama, hoće li Rusi, u eventualno lokaliziranom sukobu (ako se raspad Jugoslavije mogao lokalizirati, može i ovaj) također poslati svoje vojne snage i sukobiti se sa Zapadom? Po paničnim reakcijama koje emitiraju, vidi se da vjeruju u tu mogućnost.
Što Zapad može realno uraditi kad se radi o Dodikovom „državnom udar“. Napominjemo, da on mora reagirati silom jer bi, u protivnom, to značilo njegov poraz u srpskim područjima Balkana i učvršćenje Rusije na tim prostorima. Može odobriti prijenos nekih nebitnih nadležnosti tako da se Dodik „smiri“. Može potplatiti neke članove Dodikove koalicije da Više ne glasaju za njegove prijedloge vraćanja nadležnosti, što je izvodljivo. Može uhapsiti Dodika, što je mnogo teže izvodljivo, osim ako Dodik ne bude dovoljno lud, pa se ponovo vrati u Sarajevo. I, konačno, može fizički eliminirati Dodika. Sve to je, dakle, moguće u BiH, osim jedne jedine stvari: da njena tri naroda sjednu za stol i počnu, bez stranaca, „velike braće“, dogovoriti se o svojoj sudbini.
Tužna je to priča o „tamnom vilajetu“ u kojem ciklusno stradavaju sva tri njegova naroda i „ostali“. Čitavo vrijeme netko hoće da upravlja tim područjem i koristi lokalne nacional šoviniste za svoje ratne igre. Ivo Andrić je shvatio i opisao tragediju ovog prostora. Čini se da je bio u pravu jer jahači apokalipse su tu, ante portas: rat, patnja, glad i smrt.
Hoće li ponovo biti rata u BiH! Više o tome OVDE.
Izvor: Pravda
