Piše: Emil Vlajki
Razgovaram sa svojom prijateljicom koja Dodika ne podnosi i ogorčena je na mene. Kako si mogao napisati da Dodik svojom politikom brani interese srpskog naroda, pita ona misleći na jednu od mojih kolumni? Kažem joj da sam prvenstveno naučni radnik, da sam stručnjak za međunarodne odnose te da sam, analizirajući cjelokupnu situaciju i njegove poteze, došao do tog zaključka.
Promisli, nastavio sam. Srbima je nametnut sumanuti Inckov zakon o negiranju genocida, od čega je sve i počelo. Zatim je Ustavni sud BiH, u kojem sijede tri stranca i dva Bošnjaka i time čine većinu nasuprot četiri glasa Hrvata i Srba, donio odluku da šume više ne pripadaju Republici Srpskoj. Ako se preko toga pređe mirno, sutra će se Srbima oduzeti vode, vojna zemljišta, oduzet će se i ime ovog entiteta. Reci mi, što je Dodik koji je na čelu Republike Srpske mogao drugo da uradi? Imao je samo dvije mogućnosti, ili da se povinuje, ili da se suprotstavi.
Ona burno reagira. Da, ali on to radi kako bi skrenuo pažnju sa svog kriminalnog djelovanja.
Ti sada ideš na psihologiju, na njegove navodne motive, ali to ni na koji način ne dovodi u pitanje ono što objektivno čini. Eto, recimo da se ne radi o Dodiku, već da je na njegovom mjestu netko drugi. Što bi, po tebi, trebalo da uradi nakon Inckovog zakona i odluke Ustavnog suda?
Ne znam i ne želim da me uvučeš u svoje manipulacije. Okreće se ljutito od mene i odlazi bez pozdrava.
Što mržnja čini od ljudi, pomislim u sebi.
Opozicija o Dodiku u Republici Srpskoj razmišlja na sličan način. Izbori se približavaju, te ne smije kazati kako Dodik, suštinski, nije u pravu. Ali, iako se slažemo s njim, veli ona, način na koji on to radi , ne samo da nije dobar, već je i poguban za srpski narod. On je trebalo da to radi legalnim, parlamentarnim putem!?
Ovakva priča je nebulozna i demagoška, jer opozicija jako dobro zna da Bošnjaci nikada neće dozvoliti da se legalnim putem vrate otuđene nadležnosti Republici Srpskoj. Za opozicionare koji po svaku cijenu hoće da ocrne Dodika, istina nije važna. Uporno i dalje priča istu besmislenu priču i to izjavljuje onim medijima koji otvoreno rade protiv srpskog naroda i srpstva. Nada se, zajedno sa Bošnjacima, da će „međunarodna zajednica“, posebno SAD, eliminirati Dodika iz političkog života, ili da će američke sankcije sustići čitav narod u RS koja će, zbog toga, zbaciti Dodika. Mala, nesposobna djeca koja traže pomoć Velikog Brata.
Možda se to i desi, ali je sasvim sigurno da Evropska Unija, osim pojedinih država, neće ništa protiv njega poduzeti. Desetak zemalja koje smatraju da je BiH izvor islamskog fundamentalizma i da se Dodik bori protiv toga, podržavaju ga u ovom času. Sada je jasno da ga čvrsto podržava i Ruska Federacija, a i Hrvatska, s tim da je Srbija koja ne želi da se zamjeri ni Istoku ni Zapadu, otvoreno suzdržana.
Dodik zna, da do sukoba može lako doći, pa pristaje da EUFOR kao vojna brana mogućem ratu ostane u BiH i ove godine, a sigurno je da se policija Srpske može uspješno nositi sa manjim sukobima. Doduše, može se desiti da će Zapad, ako se Rusija tome ne usprotivi, na ostanak EUFOR-a pristati, ako Šmit bude bio prihvaćen za Visokog Predstavnika što može praviti probleme „manjem entitetu“.
Američki politolog Bžežinski objavio je čuvenu knjigu Velika Šahovska Tabla, prvenstveno misleći na Evroaziju. Dodik igra na nešto manjoj ploči, ali je igra jednako kompleksna i opasna. Ima protiv sebe „američku konjicu“ (četiri Bajdenova izaslanika), Britance, Nijemce, dio islamskog svijeta, Bošnjake, domaću opoziciju, a i neke „mangupe“ unutar vlastitih redova. Neosporno je, da istovremeno ulazi i u geostrateške igre Zapada i Rusije, što nastoji iskoristiti.
Kako tvrde njegovi protivnici, možda on sve to čini iz ličnih interesa, što je, možda, djelomično točno. Ali, čak i da je to potpuno točno, on nesvjesno radi nešto drugo što ima povijesni značaj. Na čelu jednog teritorija koji jedva ima milijun stanovnika, on se suprotstavlja najmoćnijim zemljama svijeta, i to, taktički, čini vrlo uspješno; drži ih neprekidno u šahu. Možda uspije u vraćanju nekih nadležnosti, a možda ne uspije ni u čemu, možda odustane od svega s obzirom na prijetnje koje dobiva i zbog toga napravi neki neslavan kompromis, možda ga neki fanatik ubije, a možda ga se vlastiti narod odrekne. Možda, možda, možda.
Ali se barem usudio suprotstaviti se onima koji misle da su bogom dani da dominiraju i maltretiraju koga hoće. Time je dao srpskom narodu, nakon demonizacije koju je doživio na svjetskom nivou gdje je označen kao „genocidan“, dignitet, dostojanstvo. Ako ta, pomalo zaboravljena riječ, uopće za ikoga još ima ikakvo značenje.
Vašington želi da povuče neprimeren potez, ali Moskva ima spreman odgovor! Više o tome OVDE.
Izvor: Pravda
