Piše: Emil Vlajki
Posebno je zapadna Evropa bila i ostala uznemirena. Na muslimanskim teritorijima, Huntingtonova teza je djelovala drugačije. Amerika sa zapadnim saveznicima, eksploatirajući nemilice arapsko-islamska područja, izazvali su opravdani revolt lokalnog stanovništva. Međutim, daleko slabije naoružani i u međusobnom sukobu, muslimani su se počeli svetiti terorističkim napadima na evropskom području i to u toj mjeri, da su neki državnici proglasili kraj multikulturalizma ciljajući na islamske zajednice koje su se čvrsto uvriježile na „Starom kontinentu“ i postale, na različite načine, agresivne prema domaćoj populaciji. Druge evropske države (Francuska, Švicarska, Austrija, Holandija, itd) poduzele su niz mjera kojima će amortizirati nadiruću islamizaciju.
Ali na Balkanu, pogotovo na području ex-Jugoslavije, islamizacija je, zahvaljujući SAD, uspješna i u daljnjem prodoru. Moglo bi se reći da je više od polovice Balkana islamizirano, ili su pak date čvrste pretpostavke da se taj proces intenzivira (dio Turske, Albanija, pola Makedonije, takozvana Republika Kosova, dio Crne Gore, Preševska dolina, Raška/Sandžak, pola BiH). Neki stručnjaci vele da se tu radi o neo-osmanizaciji. Drugim riječima, uz već prisutnu Saudijsku Arabiju i Iran,Turska ponovo, za sada na soft način (ekonomski i kulturno), okupira Balkan.
Razumijevanje ne islamskog bošnjačkog područja dijela BiH, , može se promatrati iz dva aspekta: povijesnog i aktualnog.
a)Kao prvo treba vidjeti u što se pretvorila historija tog dijela Balkana. Bošnjački povjesničari tvrde da je proces njihove islamizacije počeo već u 8. stoljeću. Bošnjački povjesničari govore o dvjema vrstama populacije današnjeg muslimanskog dijela BiH:
-Žele reći da su muslimani iz arapskog i turskog svijeta, polako ali sigurno naseljavali spomenuta područja, miješali se sa slavenskim življem, ali su zadržavali i širili svoju vjeru;
- Drugi dio BiH populacije koji nije originalno arapsko-islamski, bio je izvorno slavenski, ali ni katolički, ni pravoslavni, već, vjerski gledano, bogumilski.
Bogumili (disidentska kršćanska religija), bez problema su, tvrdi se, prelazili na islam posebno pod utjecajem derviškog reda i sufizma. Sve u svemu, kada su Turci počeli osvajati Balkan, islam je, po ovim „historičarima“, već donekle bio rasprostranjen u navedena područja i posebno u BiH pa, u suštini, okupacija ovog područja i nije bila neka okupacija. Više se radilo o miroljubivom, kulturnom utjecaju!
Ovakve interpretacije historije idu toliko daleko, da su neki aktualni profesori političkih znanosti u Sarajevu obznanili kako su Srbi nad miroljubivim Turcima na Balkanu počinili čak jedanaest genocida! U ovom času, studenti političkih nauka u Sarajevu i Mostaru moraju učiti ovakve „historijske istine“ da bi položili ispite.
Za to vrijeme, osnovci u bošnjačkim školama uče, preko svojih udžbenika, kako su Srbi genocidan narod, a Republika Srpska genocidna tvorevina!
Uz pomoć SAD, agresivni islamizam ove vrste stavlja u sve nesigurniji položaj dva kršćanska naroda na bosansko hercegovačkom tlu, posebno Srbe.
b)Aktualni pokazatelji političkog islama, onog koji određenoj populaciji nastoji nametnuti, kao obavezne, dogme vjerskog ponašanja i djelovanja, vidljivi su na svakom koraku u bošnjačkom dijelu BiH. Naravno, slično rade katolički i pravoslavni kler, ali ne u javnom sektoru; vjera je na Zapadu privatna stvar (a ne javna) svakog građanina. Pored toga, ova su dva pravca u kršćanstvu, u osnovi Zapada koji u svom razvijenom obliku postulira ne-religijsku univerzalnost, što sa islamom nikako nije slučaj. U prvom redu misli se na mojsijevski univerzalni moral, na Kantov moralni imperativ, na univerzalna ljudska prava, kao i na praktične aspekte kršćanstva sadržane u socijaldemokraciji. Te vrijednosti postoje i razvijaju se bez obzira na određenu kontraverznu praksu Zapada koja, u nekim svojim segmentima, stavlja u pitanje vlastita civilizacijska dostignuća.
Islam tu univerzalnost ne posjeduje, ekskluzivan je i nije u stanju "utopiti" svoj humanizam u opće, ne-religijske principe ljudskog življenja. Kada su delegati Europske unije raspravljali o svojim civilizacijskim osnovama, odbili su da u preambuli spomenu svoj kršćanski izvor. I dok kršćani prave univerzalnu ljudsku zajednicu LAIČKOG KARAKTERA, islamski vjernici nastoje napraviti UMA-u, univerzalnu islamsku, vjersku zajednicu.
Problem na našim, europskim prostorima, dakle, nastaje kada se, pod patronatom SAD, islamska religija i njene civilizacijske karakteristike nastoje nametnuti onima koji toj civilizaciji ne pripadaju. U nekadašnjem multietničkom i multivjerskom Sarajevu živjelo je, prema popisu iz 1991., 43 posto muslimana, 34 posto Srba, osam posto Jugoslavena, sedam posto Hrvata, te nešto Jevreja i ostalih pripadnika različitih naroda. Religija je bila privatna stvar svakog građanina.
U današnjem Sarajevu, Srbi su svedeni na 2,5% populacije, a Hrvati na 1%. Islamska religija je postala nametnuta javna stvar, agresivna prema preostalom nemuslimanskom življu. Islam je uveden u dječje vrtiće, vode se vjerske kampanje protiv Djeda Mraza, na žene se utiče da nose hidžab, vjerski poglavar fizički izjednačava Bošnjake sa Turcima, a o Turskoj se govori kao o "duhovnoj majci Bošnjaka", TV Al-Jazeera je već tu, vahabije se vojnički organiziraju, intelektualne asocijacije i političke partije, bez obzira na naziv, su proislamske, kršćani (Srbi i Hrvati) se prokazuju kao agresori na BiH, itd.
Posebno se nerazumijevanje između islama i kršćanstva prepoznaje preko praznika (1. mart) kojeg Bošnjaci slave kao 'Dan državnosti' BiH“, dan kada su dva naroda, muslimanski/bošnjački i hrvatski, preglasali treći, srpski. Otužno je gledati predstavnike bošnjačkog naroda koji veličaju ovaj datum u zemlji koju i sami stranci nazivaju protektoratom. U zemlji gdje su đavolji poslenici „međunarodne zajednice“ sve uradili da njene narode u što većoj mjeri suprotstave i zakrve. U zemlji gdje su donosili zakone, pravila ponašanja, gdje su uklanjali demokratski izabrane poslanike i predsjednike, gdje bezrazložno lišavali osobe njihovih elementarnih ljudskih prava.
Cinično je jedan takav datum proglašavati danom državnosti gdje dva od tri konstitutivna naroda to ne žele i ne priznaju. Oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava, evociraju „patriote“ i šehide kao glavne čimbenike koji su omogućili ovaj datum. Šehide (tur. šehit) treba poštovati jer su časno umrli za ono u što su vjerovali: jedinstvenu, pravovjernu BiH. Ali su oni, nasuprot sebe, imali suprotstavljene strane sa drugačijim razumijevanjem Bosne i Hercegovine. To je dobro rezimirao jedan od mudžahedina koji su ratovali na ovim prostorima (1993-a godina): „Ovaj rat nije rat između Hrvata, Srba i Muslimana, već između islamske i kršćanske civilizacije“. Ako je to tako, onda dva druga konstitutivna naroda ne mogu biti smatrani kao patriote po bošnjačkim mjerilima.
Smrt, uništenje i mržnja su najizrazitije posljedice ovog, jednostrano proklamiranog, dana državnosti. Ovaj dan je bio legalan uvod u 100 tisuća mrtvih, dva milijuna raseljenih osoba od kojih se najveći dio nikada neće vratiti u svoje domove, a spirale nasilja i mržnje su postale naša svakodnevnica. Kada je trebalo da Bošnjaci, nakon Lisabonskog sporazuma (ožujak 1992.), odluče između mira i „slobode“, taj je narod izabrao „slobodu“. Pokazalo se, da je ta „sloboda“, „sloboda“ za mrtve i nastradale prvenstveno iz bošnjačkog naroda koji su se u toku borbi najčešće nalazili u „kršćanskim (srpsko-hrvatskim) škarama“. Da li je vrijedilo svo to stradanje?
Da stvari budu do kraja jasne. Razumljiva je borba islamskih zemalja protiv okupacije njihovih područja od SAD (Iraka, Afganistana) kao i obrane vojno napadnutih zemalja (Sirija, Libija). Ali je isto tako razumljivo suprotstavljanje kršćanskih naroda sve agresivnijem prodoru islama u Evropu i posebno na Balkanu.
Da rezimiramo i prizemljimo naša razmišljanja. Sukob kršćanske i islamske civilizacije dosegao je u BiH i Srbiji kritičnu fazu. SAD, zbog svojih geostrateških, ekonomskih i drugih interesa, svim silama potpomaže Bošnjake da zavladaju prvo Federacijom, a onda i čitavom BiH. Isto tako, priuštivši im državu, 'Republika Kosova', od 15% srbijanskog teritorija, usrećili su Albance na Kosmetu.
To što je srpstvo na udaru, ima u osnovi volju SAD da, nakon propasti SSSR-a, ne dozvoli kvalitetno ujedinjenje Europe. Da bi postigli taj cilj, SAD su uradile tri stvari:
-Izazvale su, rušenjem Jugoslavije, seriju balkanskih ratova;
-SAD su jačale i stvarale na Balkanu islamske entitete-države, a u ratu 1991-95 prvenstveno su pomagale muslimane i u manjoj mjeri Hrvate, dok su 1999., izvršili agresiju na Jugoslaviju/Srbiju i amputirali joj dio teritorija u korist albanskih muslimana;
-Obnovile su hladni rat protiv Rusije.
SAD nisu nikada Srbima vjerovale; smatrale su da će se u slučaju njihovog konflikta sa Zapadom Srbi radije prikloniti Rusima. Načini kojima su američki i muslimanski džihadisti uništavali Srbe su slijedeći:
-NJihovom demonizacijom;
-Ekonomskim embargoima;
-Bombardiranjem prvenstveno civilnih ciljeva koje je vršio NATO;
-Otimanjem srpskih teritorija;
-Uspostavljanjem marionetskih političkih ekipa na srpskim područjima;
-Financiranjem „nevladinih“ i „humanitarnih“ antisrpdkih organizacija na srpskim područjima;
-Stvaranjem ad hoc međunarodnog suda (ICTY, Haški tribunal, Tribunal) za kažnjavanje zločina na tlu bivše Jugoslavije, a pokazalo se da su se od tri zaraćene strane uglavnom Srbi procesuirali.
U sredu čitajte na Pravdi tekst Emila Vlajkija : Amerika uvozi radikalni islam u BiH. Ranije tekstove Emila Vlajkija možete pročitati OVDE.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 14, 2021
Izvor: Pravda
