Piše: Emil Vlajki
Policija je bila krajnje profesionalna i spriječila sukob dviju suprotstavljenih strana. Ali pravi rat se nastavio u TV studijima gdje su „intelektualci“ raspravljali o tome tko je, ustvari, Mladić. Naravno, a u to se uopće nije moglo sumnjati, prevladavali su oni koji su Ratka Mladića smatrali strašnim zločincem. NJihovi argumenti su bili „pravne“ prirode: kriv je za „srebrenički genocid“ i druge zločine, a dokaz je presuda Haškog tribunala!? U debatu se uključio i predsjednik Vučić koji je dao niz primjera kako u Hrvatskoj i drugim zemljama postoje zločinci koji se javno slave, kojima se dodjeljuju ulice i trgovi, pa nitko o tome ni da zucne. Iako je to točno, argumentacija nije potpuno jasna. Prvo, jedan se zločin ne može pravdati drugim zločinom, zatim, to implicira da su presude Haškog tribunala ispravne te da je eo ipso (samim tim) Ratko Mladić kriv.
Ovdje, međutim, želim istaći nešto sasvim drugo.
Odem ponekad do Dalmacije kolima preko Glamoča i Livna, pa do mora. Ne može se brzo voziti, pa primjećujem dosta toga oko sebe. Ono što je upadljivo je napisano na svakih nekoliko kilometara ogromnim slovima: „GOTOVINA HEROJ“. Dođem do Splita, vidim se sa nekadašnjim školskim drugovima, pričamo. Za njih je general Gotovina, koji je rukovodio vojnom operacijom „OLUJA“, neprikosnoven u svakom pogledu. Toliko su ostrašćeni da je moja napomena o 250 000 prognanih Srba iz kninske oblasti, o nekoliko stotina ubijenih starih osoba koji nisu htjeli napustiti svoje domove, o spaljenim kućama, i o mitraljiranje kolona srpskih izbjeglica iz aviona, dočekana „na nož“. Ali, pošto smo stari prijatelji, objašnjavaju mi kako sam zadojen srpskom propagandom. Pošto je situacija naelektrizirana, a u zraku lebde teške riječi i psovke, a znam da ih ne mogu ni u što uvjeriti, prelazim na drugu temu. Gledam arhive, listam novine i udžbenike, a o zloćinima u „BLJESKU“ i „OLUJI“, tek par šturih, sramežljivih napomena.
I tako! Za hrvatsku javnost sve je jasno. Srbi su agresori (?, na svojoj rodnoj grudi; za počinjeni zločin u Vukovaru je kriva JNA koja je, u tom trenutku, međunarodno pravno bila legitimna), a domovinski rat je bio apsolutno moralno ispravan. Svi koji pokušavaju ukazati nato da je u tom ratu bilo i hrvatskih zločina, istog su časa izopćeni iz društva, i teško opstaju u svojoj sredini. Isto je sa Albancima i Bošnjacima koji brane svoje ne dozvoljavajući nikakvu kritiku. Pogledajte sadašnju krizu u BiH. Nađite jednog jedinog Bošnjaka u Federaciji BiH koji će reći da je Republika Srpska sa svojim zahtjevom o vračanju otuđenih nadležnosti (makar i djelomično) u pravu! Ne ćete ga naći, a taj bi morao bježati!
Ergo (dakle), dok Hrvati, Bošnjaci i Albanci ne žele da priznaju bilo kakve svoje zločine, a disidenti se mogu izbrojati na prste, u Beogradu (ne i u Srbiji, ali u Beogradu živi skoro polovica srpskih stanovnika), situacija je UPRAVO OBRNUTA. Tamo najveći dio „intelektualaca“ sa strašću priznaje zločine koje su, navodno/stvarno, Srbi počinili prema Hrvatima, Albancima i Bošnjacima, a ako se netko usudi da to ospori, taj je nagrabusio. Ako se radi o nekim značajnijim ličnostima, onda im se organizirano pakuju različite prljave stvari kako bi se ušutkali! Suludo zar ne?
Pa i nije baš suludo. Netko bi mogao reći kako su Srbi pošteniji od ostalih spomenutih naroda. Ali ne. Ovi koji blate vlastiti narod i zemlju su organizirane mreže „nevladinih“ i „humanitarnih“ organizacija i „nezavisnih medija“ koji to rade „za šaku dolara“. Na žalost, to ne mogu sakriti, jer postoje točne informacije o njihovim izvorima financiranja.
Po njima, Srbi su krivi za sve i svašta, od zločina i genocida, pa do postojanja crnih rupa u svemiru. Krivi su, dakle, za njihov izgon iz Hrvatske (više od 300 000), sa Kosmeta (250 000), iz Federacije BiH (oko 300 000). Krivi su što ostatak Srba na Kosmetu živi u najvećem koncentracionom logoru na svijetu, krivi su za rušenje na stotine manastira na tom području. Krivi su, posebno SPC, za njihov progon u Crnoj Gori. Krivi su i za NATO bombardiranje; neki od njih su u ono doba javno pozivali NATO da bombardira Srbiju! Za sve to bi, kako ovi „humanitarci“ to vide, Srbija morala platiti ogromne ratne odštete svojim susjedima i NATO-u! Apsurd je dosegao svoj vrhunac kada su ovi kvislinzi, umjesto da osude NATO agresore za bombardiranje RTS, osudili za to žrtve bombardiranja!!! To svjetska historija još nije do sada zabilježila!
Međutim, po mišljenju ovih „nevladinih“ plaćenika najveća krivica Srba je ta što nikako da priznaju da su za sve to krivi! Zar im nije „izuzetno pravedan“ Haški tribunal to lijepo objasnio svojim presudama gdje se osuđeni Hrvati i Bošnjaci svode na statističku grešku!
Eto, od murala stigosmo do nečasnih ljudi i do heroja. Svatko tko je moralan i normalan, mora primijetiti da su svi srpski heroji, Pavković, Lazarević, Ojdanić i ostali koji su časno branili i obranili svoju domovinu od NATO-a, najjače vojne organizacije na svijetu, kada je vojska Srbije pretrpjela minimalne gubitke, bili osuđeni od strane Haškog tribunala kao zločinci, i čamili po zatvorima širom Evrope. Da li više itko o tome razmišlja?
BOŽE PRAVDE!
Ostale tekstove Emila Vlajkija pogledajte OVDE.
Izvor: Pravda
