Piše: Emil Vlajki
Ova austrugarska parola u naslovu je iz Prvog svjetskog rata, i može se prevesti kao „Srbi se moraju uništiti“. Srpski je narod u to vrijeme skoro bio uništen. Poginulo je, što vojnika, što civila, 33% Srba, oko milijun i tristo tisuća žrtava. Uništavanje Srba, genocid nad njima, izvršeno je i u Drugom svjetskom ratu. 1999. godine, NATO je nastojao „ vratiti Srbiju u 1389. godinu“, na jedan „suptilniji“ način. Pored „običnih“ i kasetnih bombi, upotrijebio je one od osiromašenog uranijuma kako bi u korijenu zatro ovaj narod. Taman kada je pomislio kako je on shrvan i da se više nikada neće dići protiv „humanitarnih agresora“, u Republici Srpskoj jedan jedini Srbin, kako oni to shvaćaju, počeo im je praviti skoro nerješive probleme.
Austro-ugarska karikatura iz 1914. godine
„Međunarodna zajednica“ je to lijepo bila smislila. Prvo je stvoren Dejton sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda kako bi se zaustavio rat, a onda je uspostavljena represija nad Srbima i oduzimanje nadležnosti srpskom entitetu kako bi se uklopio u buduću „građansko islamsku državu“. Ustavni sud BiH gdje tri stranca i dvojica Bošnjaka (pet glasova) donose odluke koje su protiv srpskog i hrvatskog naroda (četiri glasa), počeo je Srbima osporavati zastavu, grb, himnu, dan državnosti vojnu imovinu, poljoprivredna zemljišta, šume, i spremao se da tako nastavi, dok nije bio zaustavljen od lidera ovog entiteta Milorada Dodika.
Zapad je u čudu. On je, priča se, „na tenkovima“, doveo Dodika na vlast, Medlin Olbrajt se lično zauzimala za njega, a ovaj, umjesto da bude zahvalan i uživa u blagodeti koja mu je omogućena, pravi probleme, ustaje protiv svojih mentora. Tvrdi, da želi političku emancipaciju svog entiteta unutar BiH što zapadne zemlje tumače kao faktičko odcjepljenje. Prvo su pokušale da ga urazume sankcijama, pa nije išlo. Onda su mu počeli prijetiti novim sankcijama, pa ni to nije išlo. Zatim su se „prijatelji Srba“, Amerikanci, Britanci i Nijemci sastali, shvatili da “lijepim riječima“ ništa neće postići, te pošto su i inače praktični, donijeli su odluku: „Dodik muss sterben“ – „Dodik mora biti uništen. Politički, naravno:
„Od dva projekta koje ima u Evropi - Kosovo i Bosna i Hercegovina - fokus Amerike trenutno je na prostoru preko Drine. Angažman Vašingtona usmjeren je na promjenu vlasti u Republici Srpskoj, političko penzioniranje Milorada Dodika i izmjenu Ustava BiH.“ (prema medijima, izjava američkog diplomate Palmera)
Ali, ako ni to ne ide, koja je alternativa? O tome u nastavku ovog teksta.
Prvo je došao američki diplomata Eskobar, kao eto da pregovara sa suprotstavljenim stranama. Ustvari, on je došao da ocijeni situaciju. Da li bi se Dodik mogao politički eliminirati zahvaljujući razdoru unutar njegove koalicije na vlasti. Da bi to bilo postignuto, Eskobar je malo telefonirao, malo obećavao, malo prijetio; sve u svemu: klasika.
Opozicija Dodiku je odmah „legla na rudu“. Tvrdila je, doduše, kako je Dodik u pravu što se tiče evidentiranja problema, ali da taktički nije u pravu, da je avanturista i da Srpsku vodi u propast. „Takvi problemi“, poručivala je, „moraju se rješavati u Parlamentarnoj skupštini BiH“. Nekome bi ovaj stav opozicije mogao biti smiješan, ali je, ustvari, žalostan i podanički, jer su Bošnjaci ti koji hoće unitarnu i „građansku“ zemlju gdje sve materijalno (zemlja, šume, vode) i institucionalno (kao zdravstvo, školstvo, itd.), treba da pripadne BiH državi gdje su oni u većini i gdje bi bili upravljači. Alija Izetbegović je u 'Islamskoj deklaraciji' napisao, da parafraziram: „Ako su u nekoj državi muslimani u većini, njihova je sveta dužnost da sve urade kako bi ta zemlja postala islamska.“
Osim opozicije Dodiku „koja to ne zna“, „provjereni prijatelji Srba“ Amerikanci, Britanci i Nijemci to jako dobro znaju i žele islamizaciju BiH svim srcem i svim raspoloživim oružjem.
Nakon Escobara, došlo je u BiH još nekoliko američkih diplomata, „k'o fol“ da pregovaraju, a ustvari su nastavili ispipavati teren. Izgleda, da nisu baš bili zadovoljni onim što su čuli i vidjeli. Shvatili su, da postoji poprilična mogućnost da na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske ipak bude izglasan Dodikov prijedlog o vraćanju nadležnosti. Drugim riječima, propast će im projekt o „građansko islamskoj“ republici.
Ne žele ništa riskirati i imaju oprobani lijek za „neposlušne“. Prvo se netko sjetio da je NATO sa BiH zaključio nekakav ugovor 2003. godine o njegovoj intervenciji u toj zemlji kad god to zaželi. Zatim skoro odmah, rečeno je kako će NATO na svom skorašnjem zasjedanju, posebno raspravljati o BiH.
Što da se kaže? Ostatak je poznat. NATO, čelični mač Zapada, udarao je po Srbima, kad god bi mu se prohtjelo, pa što ne bi nastavio da ih i dalje „disciplinira“! Međutim, ovaj put to ne bi bilo tako jednostavno. Rat Rusije sa Ukrajinom je ante portas (pred vratima). Rusija je spremna za sukob. Pošto je mobilizirala svoje snage, ne bi joj bilo teško, u slučaju NATO napada, i ovdje intervenirati jer bi to bila njena odlučujuća borba za ostvarenje još snažnijeg utjecaja na Balkanu posebno kod naroda sa kojim dijeli iste civilizacijske vrijednosti. Jer ako Republika Srpska ode na drugu stranu, postane dio euroatlantskih integracija, ode i Srbija. Bez Republike Srpske, Srbija bi to davno učinila.
Prije par dana gledam Dodika na TV. Govori o posebnoj sjednici NSRS koja bi trebalo da izglasa povrat nadležnosti. Djeluje umorno i zabrinuto; zna u što se upustio, a nije sto posto siguran ni u Ruse. Između je egzistencije i esencije. Ako izgubi ovu najvažniju bitku u svom životu, ako poklekne, izgubit će apsolutno sve i na ličnom planu. Ako je dobije, postat će jedna od najznačajnijih figura u historiji srpskog naroda.
Na svojim medijima opozicija („madridski petokolonaši“, kvislinzi), zbog njegove zabrinutosti koju tumači kao slabost i prevrtljivost, likuje i nestrpljivo čeka da ga stranci „ukinu“ ne birajući sredstva; ne bi joj smetalo ni da mu NATO, uz vojnu intervenciju, „pusti i malo krvi“.
S druge strane, Bošnjaci neprekidno pričaju o ratu. Frustrirani su, pošto im malo fali da zavladaju cijelom BiH. Sami, ne bi mogli ništa uraditi protiv Republike Srpske, ali se uzdaju u američkog „velikog brata“ koji ih je favorizirao posljednjih trideset godina. Traže sankcije, intervenciju, uništenje ovog „genocidnog“ entiteta, likvidaciju Dodika. Zaboravljaju, međutim, da Amerika nije više ono što je bila devedesetih godina prošlog vijeka, kao ni da Rusija nije ona iz doba Gorbačova i Jeljcina.
Što se tiče srpskog naroda, ako izgubi ovu bitku protiv „humanitarnih barbara“ i pređe civilizacijski Rubikon, njegovo će se pravoslavlje staviti pod okrilje Pape i protestantizma, pretvoriti se u biznis religiju, i on će izgubiti u potpunosti svoj identitet.
BOŽE PRAVDE!
Ostale tekstove Emila Vlajkija možete čitati OVDE.
Izvor: Pravda
