Proces "Mladim muslimanima" održan je u avgustu 1949. godine pred Okružnim sudom u Sarajevu, procesu i predstavljao je najvažniji događaj u konačnom obračunu režima sa ovom muslimanskom organizacijom. Već prvi izvještaj koji je donijelo "Oslobodenje" o početku suđenja u prvom pasusu naznačava:

"Pred krivičnim vijećem Okružnog suda juče je počeo pretres grupi organizatora i rukovodilaca ilegalne terorističke organizacije "Mladi muslimani" koji su kao oruđe imperijalističke politike radili na sijanju vjerske mržnje i protiv bratstva i jedinstva naših naroda sa ciljem da nasilnim putem obore narodnu vlast u našoj zemlji i dovedu staru eksploatatorsku vlast koja bi se oslanjala na imperijaliste"
("Oslobodenje" od 2. avgusta 1949. godine)

Optužen u ovom procesu su bili: Hasan Biber, bravar iz Sarajeva; Halid Kajtaz, nastavnik sarajevske Medrese; Omer Stupac, pomoćni knjigovođa iz Mostara; Nusret Fazlibegović, student iz Mostara; Ismet Serdarević, student iz Zagreba; Tarik Muftić, apsolvent medicine iz Zagreba; Teufik Velagić, studen agronomije iz Zagreba; Hilmija Muftić, student medicine iz Sarajeva i Esad Kojić, đak Gazi-Husrefbegove medrese iz Sarajeva. 

Branioci po dužnosti su bili advokati: dr Uroš Ivanišević, Nadija Arnaut, Ante Jurjević, dr Dimitrije Milošević, dr Bogdan Vidović, dr Ivan Pavičić i dr Ante Merkadić. 
Na posebInom stolu, sa strane, stojao je dokazni materijal: jedan  mitraljez, puške, pištolji, bombe, kame, dva šapirografa i dr. 
Tužilac je bio Enver Krzić. 

U optužnici su bile uočljive riječi kao što su teror, revolucija, pobuna, nasilje, ustanak, krv,... tako da se djelatnost optuženih direktno vezuje za predratna iskustva i za aktivnosti Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače a koji su već ranije proglašeni narodnim neprijateljima (Kasim Dobrača je  osuđen na posebnom procesu).Uhapšeni se direktno dovode u vezu sa jerusalimskim muftijom El-Huseinijem i stvaranjem "Handžardivizije", pripisuje im saradnju sa okupatorom i domaćim izdajnicima, te sa zločinima koji su za činjeni za vrijeme rata. Optuženi su da su, zloupotrebljavajući vjeru, okupljali mlade ljude za rušenje postojećeg državnog i društvenog uredenja FNRJ i za ponovno uspostavljanje bivše eksploatatorske vlasti.

"Radeći u toku okupacije u naslonu na gestapovsko-ustaške krvnike i pod njihovim skutom, nemajući podrške muslimanske omladine koja se kroz narodnu borbu u toku rata i kroz borbu za obnovu i izgradnju naše socijalističke otadžbine čvrsto zbila u monolitni front Narodne omladine Jugoslavije, optuženi su svoje nade za razbijanje naše zemlje povezali s jedne strane za inostranu intervenciju, s druge strane za uspjehe kominformovskih, našoj zemlji neprijateljskih gove elemenata."

Dalje se u optužnici pominje rad na izradi i rasturanju propagandnih materijala, da bi se ustvrdilo kako su rukovodioci organizacije, poslije izlaska Rezolucije Informbiroa, ocijenili da je došao čas za dizanje rana ustanka i rušenje narodne vlasti pa su počeli prikupljati oružje, čak su i planirali neke terorističke akte kako bi došli do tog oružja. Dogovorili su se o napadima na oficire JA, na milicionere i druge službene osobe, ali nijedna od tih akcija nije izvršena jer bi se obično nešto ispriječilo u posljednji čas što bi akciju onemogućilo. Tako se nabraja i obrazlaže niz "djela protiv naroda i države", a u stvari se, kao i u zapisnicima sa saslušanja, poluistine obrađuju i dotjeruju kako bi dobile novi smisao i teretile optužene. Zapostavlja se, na enih primjer, činjenica da organizacija "Mladi muslimani" za vrijeme rata nije bila po volji ustaškom režimu jer je bila antifašistička, ali se činjenica da nije bila zvanično zabranjena objašnjava da je zapravo bila ustaško-gestapovska!

Teroristički akti se dokazuju, oružjem koje je doneseno . Ali zar ovakvu sudnicu tokom suđenja ali i priznanja okrivljenih?

 Ili, kako je to rekao, tužilac Enver Krzić: 

„Krivice optuženih za koje ih tužimo u potpunosti su dokazane njihovim priznanjima i obiljem drugog dokaznog materijala, koji se nalazi pred narodnim sudom.“

Sudenje je trajalo od 1. do 12. avgusta. Tog posljednjeg dana izrečene su presude. Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović osudeni su na smrt strijeljanjem; Ismet Serdarević na 20 godina robije, a ostali: Hilmija Muftić na 16, Teufik Velagić na 15, Tarik Muftić i Mahmut Jarebica na 12, Ramo Habota na 8, Ejub Hadžić na 7, Esad Kojić na 5, Sulejman Musakadić i Kemal Kurbegović na 3 godine robije. Svakom je uz presudu dodato i ono uobičajeno - konfiskacija imovine i gubitak časnih građanskih prava u određenom broju godina.

Tokom suđenja, javnost je prvi put upoznata i sa dokumentom po nazivu: „Proglas Mladih muslimana“, a koji je, bez sumnje, predmet za sebe.

Proglas Mladih muslimana iz 1948.godine

Ovaj proglas napisan je u Mostaru, a prihvatilo je rukovodstvo u Sarajevu i kasnije umnoženu raspačavalo ograncima na terenu. 

„Teški su časovi koje preživljavamo. Neprijatelj svojim podlim pokušajima hoće da uništi u nama ono što nas je kroz našu prošlost držalo na okupu, što nas je činilo ljudima - nosiocłma svih pozitivnih osobina koje su dobrim dijelom u posljednje dane bile nestale i ugasile se. On hapsi, špijunira i prati svakog njemu nepoćudnog čovjeka! On gazi našu čast, ponos i obraz; pljačka našu imovinu, ostavlja nas bez krova, progoni, zlostavlja i muči najsvirepnije što može biti!

Dok tako jedan neprijatelj ruši sve što je islamsko, dok vrijeđa, napada i pokušava da obezglavi muslimane hapšenjem, šikanacijama, ubijanjem, bojkotovanjem i raznim smicalicama, dotle drugi kuju planove kako da nas biološki (životno) iztrijebe, isto onako kako su uništili muslimane u Madarskoj, Libiji, Siciliji i Španiji. Svi ovi događaji dokazali su i to i dalje potvrđuju da mi moramo promijeniti svoj dosadašnji stav iz temelja i krenuti jednim drugim putem koji će nas jedino zasigurno izvesti iz ovoga haosa i ćorsokaka u koji smo zapali. Moramo biti čvrsto ubijeđeni da smo sami krivi za svoju lošu sudbinu i zato izlaz na bolji put tražiti opet u samim sebi, u svojim vlastitim snagama uz pomoć Allaha i nikoga drugog, jest jedini sigurni put. Ići starim putem, tražeći pomoć i spas od svakoga a najmanje od sebe i Allaha znači ići direktno u sukob sa Kur’anom u kojem se kaže: „Allah neće promijeniti stanje jednoga naroda dok se on sam ne promijeni u svojim dušama“, ili „Zlo koje vas zadesi od samih je vas, a dobro od Allaha“. Treba li ovim riječima tumačenje? Ne, one su bile i ostaće svakome u sva vremena jasne, nepromjenljive i vječne,

Kada je tako hoćemo Ii dozvoliti da nas ova mora i dalje pritiskuje i guši, ili ćemo se jednom napiti sa izvora svjetla i snage -islama, zbaciti od sebe sve negativne osobine a prihvatiti pozitivne islamske i jednom dignuti svoj glas svim vanjskim unutrašnjirn neprijateljima reći: Dosta je više! Gorko iskustvo zajedno sa Božijim riječima upućuje nas na to, i mi to morarno prihvatiti, ako ne želimo da nas dočeka vrijeme kada će biti kasno.

Zar će se smjeti ponoviti oni pokolji, pljačke i sramota iz 1917. godine ili pak ona u toku poslednjeg svjetskog rata nad našim nedužnim svijetom?! Ne to se ne smije i neće dogoditi! Mi stojimo pred izborom boriti se, ili sramno, kao kukavice, biti uništeni i nema trećeg izlaza! Svako ko misli da će bolje proći zaobilazeći ovu borbu gorko se vara. Ali na takve mekušce, kukavice i sebičnjake kojih se u svakom pothvatu našlo i naći će, ne treba uopšte računati.

NJih treba prezirno odbaciti, iskupiti i zbiti u bojne redove ono što valja i hoće da se bori, i krenuti putem džihada sa tekbirom na usnama odlučno i mudžahidski ustrajati do konačne pobjede.

Oslanjati se na prijateljstvo Srba i i Hrvata, danas ja ikada postaio je jasno svakom našem čovjeku, koji je imao bilo kakvih odnosa  da je najveća glupost i zavaravanje samoga sebe i svoje zajednice. I jedni i drugi pokazali su nam dovoljnosvoje dobro ... i pored svih uvjeravanja i dokazivanja o njihovoj dobronamjernosti nikada nećemo povjerovati. Mi smo na to prinuđeni tim više što nas Kur'an kao naš jedini vodič na to opominje kad kaže: „Zar će te vi prijatelje tražiti u nevjernicima?“ ili „Ni hrišćani ni Jevreji neće vam biti prijatelji sve dotle dok ne prihvatite ono što oni zastupaju!“ Dosta je bilo nekog opredjeljivanja i orjentisanja prema Zagrebu ili Beogradu, to treba da zna svako a naročito naša inteligencija. Nas je svugdje doticalo, a na odbrani islama i muslimana-najmanje. Vidjeli smo i svjedočili da ime Hrvat ili Srbin ne postavlja ništa drugo već samo jedan plašt ispod kojega se krije krst i oštrica sa idejom oboriti islam, osvetiti Kosovo, silovati, pljačkati, triumfovati nad polumjesecom i zvijezdom itd. itd.

Naš sadašnji najjači najviši neprijatelj komunizam sprema se na svoju posljednju borbu. NJegove pristalice u strahu su zbog dogadaia u svijetskoj politici. Cijeli svijet je podijeljen na dva bloka od kojih je antikomunistički mnogo jači brojčano i ekonomski. Predstavnici ovog bloka već otvoreno istupaju protiv komunizma, te treći svjetski rat je pitanje vremena. Komunisti su svjesni svoje slabosti i zato su u velikoj neizvjesnosti i strahu. Ali nemojmo misliti da će oni i pored svoje slabosti tako Iako pustiti zadobijene pozicije. Oni su u stanju jer su prisiljeni - upotrijebiti i posljednja sredstva koja im budu stajala na raspolaganju da bi se održali koji dan više. To već i danas osjećamo na svojoj vlastitoj koži.

U isto vrijeme čitav islamski svijet proživljava teške i odlučne, a u isto vrjeme i najvažnije dane u svojoj istoriji. Drugi svietski rat ubrzao je razvoj dogadaia koij su uslijedili poslije sloma trule Osmanlijske carevine. Tada u poslednjem trenutku muslimani otvoriše oči, uvidješe svoje pogreške i dodoše do uvjerenja da se mogu spasiti samo vraćanjem islamu. Shvatiše Kur'anske riječi: „MusIimani su braća“, i odmah se dadoše na posao oko zbližavanja i ujedinjavanja svih muslimana pod parolom panislamizma. Rezultati njihovoga rada odmah se pokazaše. Mnoge islamske zemlje izvojevaše potpunu nezavisnost i slobodu dobivši na taj način mogućnost potpune primjene islama u život. Danas one igraju važnu ulogu u svjetskoj politici i već sada je jasno da nas samo malo vremena dijeli od potpunoga ujedinjenja glavnine musimana. Vidimo da muslimani, kad im je bilo najteže i u najkritičnijem momentu najednom ustaju na noge i otimaju se neprijatelju. To je samo moglo bili to što ih je iskustvo naučilo, što je, i koliko vrijedi islam, primienjen u život kakav jest.

Tako nešto i kod nas se događa. Danas, kada nam je najteže, jasno se pokazuju znaci bolje i sjajnije budućnosti kada ćemo, ako Allah dâ, svoju istoriju kovati skupa sa ostalim muslimanima svijeta. Ali to mogu da vide samo oni koji shvataju učenje Kur'ana i hadisa. Oni prihvataju borbu na Božijem putu, svjesni njene veličine, odlučno, ne prezajući pred opasnošću, stupaju napred sa potpunim uvjerenjem u pobjedu.
Takva jedna skupina ljudi je naša organizacija. Ona je svjesna svih teškoća patnji koje pred njom stoje, ali svjesna ispravnosti svoje namjere, uz Allahovu pomoć stupa u džihad. Naša organizacija u ovim najtežim časovima preuzima kormilo muslimana u svoje ruke i upravlja njime na takav način da nam uskoro svanu bolji Ijepši dani. Cilj i zadaća organizacije nije riješiti neki uskogrudni i lokalni problem, nego jedna zamašna i velika misao koja jedina i treba da svakog od nas rukovodi, a to je uspostaviti islamski poredak i primijeniti islam u život judi.

Svaki iskreni musliman, koji se osjeća kao takav, dužan le prići našim redovima i potpomoći našu borbu čim može. Jer ovo su dani borbe za opstanak tj. dani džihada, a naša organizacija stupa dosljedno tim putem. Zato boriti se za muslimane i islam postaje obavezom svakog našeg čovjeka. Ako želimo da nam osvanu bolji dani, moramo izvršiti Kur’anske zapovijedi po primjeru prvih muslimana, koji su na glas o borbi hrlili u bojne redove i davali svoja imanja zahvaljujući Bogu što im je dao tu mogućnost dodijelio tu sudbnu da budu borci na NJegovom putu. Ebu Bekir, koji polazeći u borbu daje čitav svoj imetak, najbolji je primjer koji karakterše te prve borce za islam. Oni su dosljedno shvatili Kur'anski ajet: „Vaši imeci i bogatstva za vas su iskušenja“, ili „Borite se na Božijem putu moralno i materijaino!“

A šta smo mi radili? Dali šta i blizu tome? Ni govora! Čuvali smo bijedne živote i imanja, a gledali kako neprijatelj ubija i pljačka našu braću. Pa se možda još i pored svega čudimo zašto se ovako i nama događa. Vrijeme je i posljednji čas da prihvatimo oružje i sa Kur'anom kao regulatorom naših snaga stupimo u borbu. Svjesni smo našega zadatka i da bi ga izvršili moramo poći putem odricanła, prijegora i žrtava. Svi naši lični ciljevi neka budu odbačeni pred zajedničkim! Okanimo se ličnih uživanja i nađimo radost u zajedničkom radu! Svoje imetke trošimo na putu džihada i ne strepimo pred neprijateljem za svoje živote jer Bog u Kur'anu kaže: „Zar ih se bojite? Bog je preči da ga se bojite ako ste vjernici!“

U ovim danima kada je čitav islamski svijet na nogama i na putu Kur'ana, ne smijemo ni mi zaostati. Trgnimo se, skupimo svoje snage, očistimo postojeću trulež među nama, dajmo svi sve što možemo dati, nek naša organizacija doživi još viši polet u radu, te da u takvom momentu kad trebadne naše snage pustiti u dejstvo, nastane konačno (nečitka riječ) za čitav naš svijet.“

„Ne klonite duhom, vi ćete uvijek biti pobjednici ako budete pravi muslimani!“   (Kur'an)
Esselamu - aleikum!

Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.

Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije. 

Izvor: Pravda