Piše: Emil Vlajki
Kada se govori i srebreničkom zločinu koji će tijekom slijedećih priloga biti detaljno opisan, u prethodnim nastavcima je jasno rečeno da to nije mogao biti genocid zbog toga što taj neljudski čin podrazumijeva neselektivno uništavanje populacije. Ovdje to, očito, nije bio slučaj zato jer je oko trideset tisuća žene, djece i starih ljudi sa područja Srebrenice prebačeno autobusima vojske Republike Srpske do muslimanskih linija. Zatim, nikada nije pronađen neki dokument koji bi govorio o izričitoj namjeri rukovodstva Republike Srpske da se taj zločin izvrši, a namjera je bitan element genocida. Spomenimo i to, da su Orićeve bande pobile na području Srebrenice velik broj (barem 2000; neki tvrde oko tri tisuće) srpskih civila of 1992-1995. godine.
Uzevši ove činjenice u obzir, nakon namjerne predaje Srebrenice Srbima od strane vrhovnog muslimanskog rukovodstva (juli 1995.), sasvim je sigurno bilo odmazde od strane lokalnih srpskih boraca čije su kuće i porodice bile spaljene i pobijene. Jedan dio muslimanskih boraca je stradao u proboju jer se nije htio predati. Izvjesni su i individualno te grupno počinjeni zločini, masovne egzekucije, nad zarobljenim Muslimanima.
Srebrenica je, vrlo uspješno izvedenom zapadnom propagandom, postala mit o "srpskoj bestijalnosti". Ali kada prođe vrijeme, te tolerancija i nauka zamijene mržnju i sljepilo, Srebrenica će postati simbol stradanja Muslimana i Srba, žrtava istog onog Zapada koji u ovom času provodi nesmiljenu kolonijalnu eksploataciju BiH i nastavlja dijeliti njene narode.
"Zaboravili smo da pitamo i da saznamo što se desilo sa Srbima, koji su predstavljali 30% srebreničke populacije. Kada je počeo rat (u aprilu 1992. - E.V.), oni su bili istjerani iz svojih kuća sa prtljagom u rukama i dok su tako u kolonama odlazili, Muslimani su mučki gađali muškarce, žene i djecu koji su bježali."
(Pismo G.R.Tornton-a, britanskog prevodioca u Bosni, časopisu 'Time' od 23. juna 1993.)
Slučaj "Srebreničkog masakra" je jedna od najuspješnijih SAD-NATO propagandnih akcija tokom rata u BiH (1992-1995). Navodno, nakon pada ovog grada u srpske ruke (11. juli 1995.), 6.000 do 12.000 Muslimana (momaka i muškaraca) bilo je "hladnokrvno pogubljeno" od strane srpskih vojnika pod komandom generala Ratka Mladića.
Ali nema, ponovimo, nikakvog solidnog dokaza o sistematskom ubijanju nekoliko tisuća muslimanskih dječaka i muškaraca. Unatoč tome, slijedeće su stvari sigurne:
Prije pada Srebrenice, srpska populacija u području koje okružuje ovaj grad bila je masakrirana od strane muslimanskih trupa, ali je "međunarodna zajednica" bila slijepa i gluha za ove zločine.
Na primjer, prema pukovniku Tomas Karemans-u, komandantu holandskog bataljuna koji se tamo nalazio, "bosanski Muslimani spalili su nekih 200 okolnih srpskih sela ... Bilo je, kako je rekao, vrlo teško razaznati 'tko su tamo bili dobri a tko loši momci.'"
Propaganda o "masakru u Srebrenici" započela je nešto prije hrvatskog osvajanja Krajine (august 1995.) prouzrokujući hiljade srpskih žrtava i stotine hiljada izbjeglica. Na primjer:
Izvještaj promatračke misije UN optužuje Hrvatsku za "namjerne neprijateljske operacije karakterizirane ubijanjem, spaljivanjem kuća i pljačkanjem imovine preostalih Srba i sprječavanjem onih koju su pobjegli u toku Operacije Oluja da se vrate u to područje."
"Izvještaj Evropske Zajednice iznosi: 'Dokazi zločina, u prosjeku šest leševa dnevno, nastavljaju da izranjaju... Srpska zemljišta nastavljaju da budu spaljivana i pljačkana'."
"Uhvaćene izbjeglice bile su masakrirane konstantnim udarima hrvatske i muslimanske artiljerije. Blizu 1.700 izbjeglica jednostavno je nestalo. Dok su hrvatske i muslimanske trupe palile srpska sela, predsjednik Clinton je izrazio svoje razumijevanje za invaziju..."
U svjetlu mnogih činjenica, srebrenički užas, pretvoren u medijski događaj, je najvjerojatnije vezan uz hrvatsku invaziju na Krajinu:
- Za Zapad - a naročito za SAD (nadolazeći predsjednički izbori, poželjne vojne baze u Bosni za NATO, eksploatacija zemlje od strane multinacionalnih kompanija, dogovor između SAD i islamskih zemalja u pogledu stvaranja mini muslimanske države) - bilo je neophodno da se okonča rat u Bosni i Hercegovini.
- Milošević je možda obećao "međunarodnoj zajednici" da će uskratiti pomoć krajinskim Srbima (vjerojatno u zamjenu za obustavljanje embarga prema Jugoslaviji). Uz to, Milošević je već bio prekinuo svu ekonomsku i vojnu pomoć Republici Srpskoj.
- Pošto su SAD obećale Hrvatskoj logističku podršku, sve je bilo spremno za osvajanje Krajine.
- Ipak, bilo je očito da će pad Krajine proizvesti stotine tisuća srpskih izbjeglica i velik broj mrtvih civila.
- Shodno pravilima demonizacije, "dobri momci" (Hrvati) nisu mogli odjednom postati "loši momci", a "loši momci" nisu mogli biti žrtve "dobrih momaka".
- Prema tome, prije osvajanja Krajine, bilo je nužno da se pažnja svjetskog javnog mnijenja preusmjeri sa predvidljive tragedije u Krajini, pa je djelomično i zato toliko inzistirano na Srebrenici.
- Bila je to poprilično delikatna operacija. Clinton je zatražio od Izetbegovića da napusti Srebrenicu. Neki muslimanski branioci Srebrenice su izjavili da je Izetbegović naredio Oriću i muslimanskim trupama da napuste grad. Orić i nekih 5.000 muslimanskih vojnika poslušalo je i napustilo Srebrenicu.
- Posljednji element zločina u Srebrenici je također morao biti izveden delikatno. Naime, Srebrenica je proglašena enklavom pod međunarodnom zaštitom. Srbi nisu mogli nikako ući u Srebrenicu jer bi riskirali neposredan napad NATO-a. Kako onda predati Srebrenicu Srbima, a ne bombardirati ih?
Američki mozgovi su pronašli rješenje. Četiri stotine holandskih vojnika, pripadnika mirovnih snaga UN-a, ostavljeno je u Srebrenici. Tako, eto, nije bilo moguće bombardirati Srbe, jer bi to dovelo u opasnost holandske vojnike.
Ovo je najvjerojatniji scenarij za masakr u Srebrenici, izvjesno jedne od najkompleksnijih manipulacija izvedenih tokom rata u BiH. U pripremi su učestvovali Clinton, Izetbegović, Milošević, Tuđman, UN, zapadne tajne službe, gomila diplomata, i to je rezultiralo žrtvovanjem Srebrenice i mnogih boraca, kao i hiljadama novih (muslimanskih) izbjeglica. I zbog čega? Djelomično, da bi se prikrila najveća tragedija ovog rata koja će se dogoditi, tragedija Krajine.
Medijsko insistiranje na Srebrenici je također bila jedno od opravdanja NATO napada na Republiku Srpsku u septembru 1995.
Zločin u Srebrenici je postao simbol navodnog zločinačkog djelovanja Srba i kao takav je bio konstantno upotrebljavan za dalje SAD napade na ovaj narod.
U nedelju na Pravdi čitsajte tekst Emila Vlajkija “Živi ili mrtvi, Srbima nije dopušteno da budu žrtve” (ili "dostojne i nedostojne žrtve" - Čomsky, Herman)
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
