Piše: DŽevad Galijašević
Tokom 1983. godine, osuđen je na 14 godina zatvora.
U međuvremenu, 1984. godine, njegova knjiga "Islam između Istoka i Zapada" biva publikovana u Švicarskoj, pod okriljem Bosanskog instituta koji je osnovao Adil Zulfikarpašić u Cirihu.
U njoj Izetbegović nastoji definisati bosanske muslimane kao nosioce izgradnje islamskog društva u Evropi i barjaktare politički usmjerenog islamskog učenja. Nekad sunitskog a ponekad i šiitskog.
Kontroverzni Izetbegović, koji je cijeli svoj život „do podne mislio jedno, a popodne drugo“, u završnoj reči procesa iz 1983. godine izjavio je da je volio Jugoslaviju, zemlju u čijem će rušenju nemilosrdno učestvovati samo nekoliko godina kasnije.
„Volio sam Jugoslaviju kao što se voli svoja zemlja. Voleo sam ime Jugoslavija i voleo sam njen lik na karti. Nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu su učinili oni koji su inicirali ovaj proces“ – rekao je tada Izetbegović.
Devedesetih godina prošlog vijeka, odmah nakon osvajanja vlasti i podjele instrumenata moći u Bosni i Hercegovini, u savezu sa ideološki srodnim partijama (SDS i HDZ) Alija Izetbegović, Mladi muslimani i rukovodstvo Stranke demokratske akcije, otvorili su direktne kanale komunikacije i saradnja sa “Muslimanskom braćom” ali i sa vladom Islamske Republike Iran. .
Jedan od sljedbenika Alije Izetbegovića i pripadnik organizacije „Mladi muslimani“, osuđen u sudskom procesu iz 1983. godine, Ismet Kasumagić, objavio je da se zajedno s Omerom Behmenom, ješ jednim od osuđenih „Mladih muslimana“, a na zahtijev samog Alije Izetbegovića, sastao s predstavnicima “Muslimanske braće u vrijeme specijalizacije u Engleskoj”. Ta takozvana specijalizacija „Mladih muslimana“, obavljena u Engleskoj, svakako je bitno uticala na mnoge događaje u ratu devedesetih i u Bosni i Hercegovini u kojima su Britanci i njihove službe imali neprijateljsku ulogu, prvo prema Srbima a zatim i svakom mogućem dogovoru između Srba i Muslimana, što je bilo pogubno za oba naroda.
Na sastanku sa Muslimanskom braćom iz Egipta, Turske i Sirije, koji pominje Kasumagić, utvrđeno je da SDA i „cuijela Bosna“ imaju ista ideološka opredjeljenja, a Kasumagić ih definiše na sljedeći način:
“S velikim uvažavanjem gledamo na Muslimansku braću i s puno suosjećanja pratimo njihova nastojanja da arapske zemlje budu islamske republike i da se ujedine u sveislamsku ummu, upravo kako se to zagovara u našoj ‘Islamskoj deklaraciji’”.
To je bez sumnje najvažnije što treba shvatiti ako se danas želi raspravljati o Aliji Izetbegoviću i njegovom razornom i štetnom djelovanju po mir i stabilnost, Bosne i Hercegovine.
Naravno da objektivna analiza nekog događaja, ličnosti ili određenog procesa, ne može u sebi sadržavati puno toga objektivnog, ako ste i sami bili direktno uključeni u sve to. Istovremeno učešće u istorijski važnom događaju, je privilegija koja može obezbijediti superiorniju poziciju i obilje informacija potrebnih za izvođenje pravilnih zaključaka, o onome što je bitno.
Poznato je, da Alija Izetbegović, za Bošnjake i Srbe- Srbiju i BiH, predstavlja pravu istorijsku nepogodu. Za laike i neobaviještene, ipak, postoji dilema: koju argumentaciju i kakvu metodologiju je mogao primjeniti Muhamed Borogovac, u svojoj „Istini o Aliji Izetbegoviću“, kada je izveo zaključak da Alija predstavlja „velikosrpski projekat“ i glavnog izdajnika države BiH i bošnjačkog naroda?!
Kad se razgrnu političke magle i krene od, za komuniste kritične, 1987. godine, može se utvrditi, da su pojedini akademski i politički krugovi u Beogradu, smatrali, da je vrijeme da se Hamdija Pozderac ukloni sa vlasti i da se iz zatvora pusti Alija Izetbegović, kako bi se aktivno uključio u početak višestranačja u SFRJ-SR BiH i prve izbore.
I ne samo on, nego i tada uhapšeni, Fikret Abdić, bivši direktor Agrokomerca, i glavni krivac zbog afere, u poznatom, izdavanju mjenica bez pokrića koji su poslužili kao alibi za rušenje Hamdije.
Tako je Hamdija prisiljen da se povuče iz Predsjedništva SFRJ, sa mjesta potpredsjednika i sigurnog Predsjednika u ustavnoj, godišnjoj, rotaciji, a Fikret koji je glavni krivac i uzrok, pravo iz zatvora, već 1989. sa Alijom Izetbegovićem, strojevim korakom, ušetao u tu instituciju.
Naravno, Hamdija je dao ostavku na sve političke pozicije zbog Fikretove , t navodne finansijske akcije a poslije je dao „ostavku“ i na život i od stida i sramote, zbog toga što je
doživio, od svojih, prevrtljivih i kukavnih muslimana, umro od moždane kapi 1988.godine, ne dočekavši rasplet oko Alije i Fikreta niti zaplet oko Jugoslavije i Bosne i Hercegovine..
Svjedočeći o tom vremenu, Adil Zulfikarpašic, će sa rezignacijom reći: :
"Dva dana po Izetbegovićevom puštanju iz zatvora on se našao u Zurichu kod mene. Ja sam znao da su mu prilikom presude 1983. oduzeta i građanska prava i da se građanska prava ne mogu vratiti bez novoga procesa. Upitao sam Izetbegovića kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: "Eto, dali mi." Kada se znaju prilike u BiH i kada se zna ko je i kome mogao tako dati pasoš nameće se pitanje: "Ko je Alija Izetbegovic?"
Sve je počelo u proljece 1983., kada je u Sarajevu uhapšena tzv. "grupa mladih muslimana". Suđenje je trajalo cijelo ljeto a kazne su bile drakonske. Među osuđenim, uz Aliju Izetbegovića su bili: Melika Salihbegović, Hasan Čengić, Omer i Salih Behmen, Edhem Bičakčić, DŽemaludin Latić, Husejn Živalj...
Značajnu uloga, Hamdije Pozderca, predsjednika CK SK BiH, u ovom procesu „intelektualci“ su predstavili potvrdom organizovane, komunističke ujdurme da bi se provelo uklanjanje, nekih političkih amatera.
Zaboravio se povod: a povod je bio radikalni program islamizacije društva i nasilno pravljenje države, poznat kao Islamska deklaracija. Promakla je i činjenica da je ta "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovica, izdata od Beogradskog izdavaca "Srpska reč". Inače, u to vrijeme, Vojislav Šešelj je organizovao potpisivanje peticije, za puštanje na slobodu "muslimanskih intelektualaca".
Istovremeno pismo (naslovljeno "Predstavka") od dvije strane teksta, potpisuju književnici i Akademici SANU tražeći hitno oslobađanje iz zatvora, svih osudjenih.
U "Predstavci" iz 1986. godine, izmedju ostalog piše:
"Činjenice koje smo naveli bacaju neotklonjivu senku na citav Sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kaznjavanje SVIH OKRIVLJENIH. Zato vam predlazemo da pomilujete SVE OSUĐENE u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se jođ uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora." (U Beogradu 6. juna 1986. godine)
U ime Odbora za obranu slobode misli i izražavanja potpisali su: akademik Matija Bećković, akademik prof. dr. Dimitrije Bogdanović, dr. Kosta Čavoški, Dobrica Ćosić, prof. dr. Andrija Gams, dr Ivan Janković, prof. dr. Neca Jovanov, akademik prof. dr. Mihajlo Marković, akademik Dragoslav Mihajlović, Borislav Mihajlović – Mihiz, akademik prof. dr. Nikola Milošević, Tanasije Mladenović, akademik dr. Gojko Nikoliš, akademik prof. dr. Predrag Palavestra, akademik Mića Popović,akademik prof. dr. Radovan Samardžić, akademik Mladen Srbinović, akademik prof. dr. Dragoslav Srejović, akademik prof. dr. LJubomir Tadić.
Alija je uvijek bio samo mali, prevrtljivi dvoličnjak; starac zadojen mržnjom prema Srbima. Pogrešno su ga procjenili svi koji su mu vjerovali i bili blagi prema njemu. Takav Alija, nikada nije želio „Slabu Srbiju“. On je želio da Srbija izgori u plamenu džehenema, da je nema i da bude izbrisano sve, što je ikada svjedočilo o njoj i srpskom narodu. Da prestanu postojati i u istoriji.
Riječ je o čovjeku koji je sa 16 godina (1941) pristupio organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu.
U Drugom svjetskom ratu zastupao je krute vjerske stavove koji su ga preporučili radikalnim ustaškim krugovima okupljenim oko Husejna Đoze i Mustafe Busuladžića. Zbog tih aktivnosti, 1946. godine biva uhapšen i osuđen zbog značajne uloge u pokretanju islamskog žurnala Mudžahid i saradnje sa islamističkim i nacističkim krugovima u okupiranoj BiH.
Osuđen je na 3 godine zatvora zbog širenja vjerske mržnje. Nakon odslužene kazne, nastavlja da zastupa iste političke stavove a 1970 godine, piše "Islamsku Deklaraciju" – program islamske obnove i izgradnje islamskog društva i države, zbog koje biva proglašen radikalnim pan-islamistom. U njoj Izetbegović definiše bosanske muslimane kao nosioce izgradnje islamskog društva u Evropi i barjaktare politički usmjerenog islamskog učenja. Nekad sunitskog a ponekad i šiitskog.
Osuđen je na 14. godina zatvora ali izlazi iz zatvora nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988. godine. NJegov spis "Bilješke iz Zatvora: 1983-1988" biva uspješno proturen izvan zatvora i objavljen.
Bilješke iz Zatvora su konfuzna analiza evropskih ideologija 20. vijeka; rasprava o komunizmu, fašizmu, kapitalizmu i njihovu relaciju prema islamu, a u suštini, su samo nastavak plagiranja, za njega najvažnije knjige u životu: „Dileme oko Islama“ , Muhameda Qutba.
Ipak, te prividno intelektualne i političke aktivnosti, otvarale su više, vrata zapadnim ideologijama nego islamskim. Biti musliman na zapadu, značilo je prije svega biti na zapadu, pa tek onda, naći prihvatljivu političku i ideološku matricu, koja bi, polupismenoj svjetini u BiH, gradila iluziju i privid te sugerisala postojanje čvrstog utemeljenja u Islamu.
Pominjući ga često, u svome „Sukobu civilizacija...“ Samuel P. Huntington ga naziva krutim islamskim dogmatom i vjerskim fanatikom.
Jozef Bodansky, u izvještaju Američkom kongresu, februara 1996. tvrdi, da je, od Bosne i Hercegovine napravio odskočnu dasku za djelovanje Irana u Evropi.
Dan nakon smrti Alije Izetbegovića, tadašnji portparol Haškog tribunala Florens Artman, otkriva:
"Alija Izetbegović je bio jedan od osumnjičenih i protiv njega je bila u toku istraga. Zbog njegove smrti, istraga je obustavljena".
Interesantno je da u Beogradu, ne pominje, dvostruki život koji je Alija decenijama vodio. Iako je više od pola vijeka, službeno živio u braku s Halidom Repovac s kojom je imao dvije kćeri i sina.
Bračna sramota porodice Izetbegović počela je početkom 80-ih godina, prije Alijinog hapšenja i utamničenja. Izetbegović, naime, 1981. godine započinje emotivnu i strasnu vezu s književnicom Melikom Salihbegović. Alija i Melika su stupili u šerijatski brak, koji je zaključen u prisustvu uskog kruga vjerskih službenika, u džamiji u Visokom. Vjenčao ih je Šaćir Ćerimagić, poznati sarajevski ljekar, koji je također živio u braku s dvije supruge. No putevi gospodnji su čudni i nepredvidivi: šerijatski, tek vjenčani, „mladenci“, osuđeni su u procesu: u jesen 1983. Alija je osuđen zbog pisanja - Melika zbog čitanja, njegove “Islamske deklaracije”.
Za to vrijeme Halida Izetbegović, iz ugledne partizanske porodice Repovac, u njenom stanu, u kome je živjela sa cjelom porodicom, je nastavila podizati svoju i Alijinu djecu. U njihovom, propalom i nesretnom braku, rođeno ih je troje: dvije kćeri: Lejla i Sabina, te sin, Bakir, politički nasljednik, član Predsjedništva BiH i Predsjednik SDA. Iskompleksiran zbog činjenice da je cjeli život izdržavan od žene koju je izdao, Alija kao i u životu, nastavlja srljati i u politici. U ime Bošnjaka – tada Muslimana, on objavljuje rat Srbiji i srpskom narodu u cjelini.
Nespreman, neorganizovan i bespomoćan, na vojnom planu, svoju najslabiju stranu pretvorio je u medijski najjače oružje: prikazom bespomoćnog muslimanskog naroda kao žrtve genocida. Jedino što su mogli ponuditi zapadnom i islamskom svijetu je bila slika žrtve i veliko stradanje uvećano akcijama surovog ubijanja vlastitog naroda koje je činila SDA.
Strategija “bespomoćne žrtve” uz podršku moćnih islamskih država i organizacija, imala je za cilj: prisiliti međunarodne centre političke moći, da osude „agresora“ jer provodi genocid nad Muslimanima BiH.
Uprkos svemu, orijentacija na vojno, a ne političko rješenje, sukobljenih nacionalnih interesa tri naroda u BiH. konstanta je Alijine politike od međunarodnog priznanja. Isticao je, da već samo postojanje srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa, njihova afirmacija, imaju za posljedicu “genocidnu politiku” prema Muslimanima, te je cilj njegove politike “zaustaviti brojne genocide” kojima su muslimani u BiH izloženi vjekovima.Taj pristup potvrdiće u govoru na samitu Organizacije islamske konferencije u Casablanci 13. decembra 1994.:
„Mi ćemo, sa Božijom pomoći, konačno zaustaviti seriju genocida protiv muslimanskoga naroda koja je počela prije tri stoljeća“..
Kao tvorac ideje Islamskog društva i Islamske države, organizovao je muslimanske vojne odrede, po ugledu na Handžar diviziju – mužahedine za koje je On bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik, i ga je koštalo: Napad na Svjetski trgovački centar (WTC) u New Yorku 11. septembraa 2001. iz osnova mjenja američku i međunarodnu politiku prema terorizmu i prema Aliji. Nakon 11. septembra Alija više nije bio vjerodostojan politički lider kojega Amerikanci uvažavaju. Mjesec dana poslije napada na WTC, pod pritiskom, podnio je ostavku na mjesto predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH i povukao se potpuno iz politike. Ipak je uspio, kompromitovati i Srbe i Bošnjake: Srbe pričom o genocidu a Bošnjake saradnjom sa islamističkim terorizmom, te ozbiljno i Bošnjacima i Srbima, smanjiti manevarski prostor u borbi za objektivne kolektivne interese i dodatno oslabiti perspektivu mirnog razvoja u moderne, bogate i politički važne nacionalne zajednice.
Uprkos tome, ovih dana povodom 95.godina od rođenja Alije Izetbegovića pisali su i govorili mnogi vojnici njegove SDA ali i poneki Srbin, intelektualac iz Beograda. Analizirajući srpsko-bošnjačke pisanije, mora se priznati, mala je razlika u tumačenju lika i djela Alije.
Jedan ugledni srpski intelektualac i diplomata, sa zavidnom biografijom, (D.T.) potcjenjuje zlo i ističe aktivno vizionarstvo Alije, njegov snažan intelektualni i vjerski kodeks, visoku moralnost, izrašlu iz habitusa vjernika i tumači ga kao značajnu istorijsku ličnost: Šta više, kaže i to:
„ Bio je, nepokolebljivo dosledan nalozima nekolikih visokih i dalekih, idealnih meta, zbog čega je na nivou dnevne politike savremenicima i partnerima često izgledao neodlučan, zagonetan i prevrtljiv. Sa druge strane, posedovao je ljudsku čvrstinu i dostojanstvo...“
Istina, zamjerio je Aliji i njegovim nasljednicima tezu, o nužnosti da Srbija bude slaba, kako bi BiH bila jaka, duboko vjerujući da je to u Alijinoj glavi smišljeno i da to nije izjavio Helmut Kohl u telefonskom razgovoru sa Fransoa Miteranom neposredno pred objavljivanje smrtovnice za SFRJ, koju je morao komisijski, ovjeriti, rođeni Parižanin, sa engleskim imenom, bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske, Robert Badinter..
Ipak, taj stav, Helmutha Kohla, posuđen od Austo-Ugarske, predstavlja sve ono važno, što se iz intelektualnog ali i srpskog ugla, prigovorilo Aliji.
Vjerski radikalizam, težak rat i uloga u kreiranju novog lika srpskog naroda u istoriji, sarajevski zločini i ritualna klanja Srba na Ozrenu – 30.000 mrtvih Srba i 100.000 ukupno ubijenih, hiljade porušenih vjerskih objekata i dva miliona protjeranih, „slučajnih“ žrtava etničkog čišćenja u zemlji, u vrijeme nakon što je Alija došao na njeno čelo.
Terorizam u Vase Miskina, na Markalama i Tuzlanskoj kapiji, pa Dobrovoljačka i Kazani; njegovo su (ne)djelo.
Zato, Alija nije bio istorijska figura, jer nije bio subjekt istorijskog procesa, koji je bio dinamičan i značajan zbog mnogo čega što nije imalo veze sa njim. On je samo mogao svome poslušnom narodu obezbjediti stradanje i bijedu, sebi i svojoj gladnoj porodici pribaviti bogatstvo pljačkom humanitarne pomoći, i na kraju mnoge zločine podmetnuti Srbima.
Bijeda i neimaština, uzajamna mržnja i tragični politički bezizlaz, čine ga najvećim neprijateljem Srba i Bošnjaka zajedno.
Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.
Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije.
Izvor: Pravda
