Piše: Emil Vlajki
Otava 1995.
Negdje, koncem sedmog mjeseca, počele su stizati prve vijesti o masakru u Srebrenici. Nemajući prave informacije, upitao sam se, što je to trebalo Srbima. Čitav svijet ih mrzi, a oni ga izazivaju čineći zločine.
U augustu, stravična drama. Tuđman, operacijom 'Oluja' uz pomoć Amerike koja je isplanirala čitavu akciju i elektronski onemogućila Srbima međusobno komuniciranje, osvaja Srpsku autonomnu oblast Krajinu čije je sjedište Knin. Pitanje je, zašto se Srbi nisu branili? Knin je prirodna tvrđava koju je skoro nemoguće osvojiti. Hrvati su branili Vukovar, koji je na ledini, puna tri mjeseca. Govori se, da je 'Slobo' izdao Krajinu naredivši motorizaciji i komandnom kadru da sedam dana prije napuste autonomnu pokrajinu.
Što bilo da bilo, preko dvjesto hiljada Srba bježi prema BiH i Srbiji. Hrvati pale njihove kuće i ubijaju mnoge od onih koji nisu pobjegli. Usput, mitraljiraju avionima kolone izbjeglica. Ali, još je odvratnije mišljenje zapadnih žitelja o tome: „Tako im (Srbima) i treba“.
Nakon progona Srba iz Hrvatske, NATO bombardira srpske vojne pozicije u BiH, prvenstveno općinu Pale. Kasnije je konstatirano, da su „inteligentne bombe“ ispunjene osiromašenim uranom povećale smrtnost stanovnika tog područja za 400%.
Napokon je mir zavladao u BiH nakon potpisivanja Dejtona. Srbi su dobili 49% teritorija, i po
ustavu imaju sve karakteristike samostalne države.
*****
Beograd 2000.
Miloševića sam prvi put vidio uživo za vrijeme mog boravka u Beogradu u augustu 2000. Tamo sam dospio iz Kanade na poziv tamošnjeg jugoslavenskog ambasadora zbog mog svakodnevnog „prosrpskog“ angažmana za vrijeme NATO agresije na Jugoslaviju/Srbiju.
Milošević je za uzvanike iz dijaspore organizirao prijem na Dedinju. Bilo nas je oko sto i pedeset koji su tome prisustvovali. Slobodan se sa svima rukovao i slavlje je počelo. Poltrona je bilo na pretek. Smješkali su se Predsjedniku i uzvikivali: „Slobo, slobodo“! Svi su htjeli da mu nešto kažu, tako da je bilo skoro nemoguće prići mu. Ipak, u jednom trenutku, zavladao je kratkotrajan muk. Iskoristio sam taj moment.
-Gospodine predsjedniče, htio bih vas nešto upitati.
-Izvolite profesore Vlajki.
-Malo sam švrljao po gradu, pričao sa ljudima. Socijalne razlike su ogromne. Dok jedni žive u nestvarnom obilju, ogromna većina ljudi jedva preživljava. Nema posla, a ako se i nađe, sa nadnicom od sedamdeset maraka mjesečno može se jedino umrijeti od gladi.
Oko mene muk, neprijateljski pogledi, da su mogli, sasjekli bi me kao mačem. A onda iznenađenje!
-Suštinski ste u pravu profesore, mada ponešto pretjerujete. Situacija je daleko od toga da bude dobra. Ali će predstojeća proleterska revolucija na svjetskom nivou mnogo toga riješiti. Evo Vam primjer Siatla gdje su američki građani masovno demonstrirali protiv novog svjetskog poretka. Bit će toga sve više. To dokazuje da se svjetski kapitalizam ubrzano urušava.
Ostao sam bez teksta. „Ovaj čovjek nije više sposoban da vlada“, pomislio sam. U tom času nisam ni znao koliko sam bio u pravu, i da će njegov kraj doći za svega par mjeseci.
…….
Pariz – Hag 2005.
U osam sati ujutro, zazvonio je telefon. Javio sam se. Bio je to Vladimir Kršljanin, član Miloševićeve socijalističke partije. Rekao mi je, da bi 'Slobo' htio da me vidi. Što se tiče financijskih sredstava za putovanje do Haga, dobit ću ih od Radeta koji je u Parizu imao kompaniju 'Bateaux mouches', niz brodica koje su vozile turiste po Seni obilazeći historijska mjesta i spomenike.
Ujutro rano sam krenuo iz Pariza ekspresnim vlakom i našao se u Hagu par sati kasnije. Stigao sam ubrzo i do zatvora u Ševeningen. Tamo su me već očekivali jer je 'Slobo' najavio moj dolazak. Prvo sam morao potpisati izjavu da neću nikom govoriti o unutrašnjoj arhitekturi zatvora. Svakako bi mi to bilo teško jer se ne snalazim najbolje u prostoru. Onda sam prošao više od deset punktova, i svaki put su nanovo tražili moje isprave.
Napokon sam se našao u 'Slobinom' radnom prostoru; njegovu, zatvorsku ćeliju nisam nikada vidio. Radni prostor je bio otprilike 4X4 metra, ispunjen ogromnom hrpom dokumenata i sa niskom tavanicom. Bio je tu i radni stol na kojem su bili računar i fiksni telefon sa faksom. U sobi je bio i metalni ormar.
'Slobo' mi je izgledao dobro. Prvi put sam kod njega jasno zapazio, impresionantno, izuzetno visoko čelo. On je bio svjestan toga, i na samom početku našeg susreta mi je iscitirao dobar dio rimskog prava na latinskom. Ustvari, nikad nije prestajao da me impresionira svojim fenomenalnim pamćenjem. Prilikom jednog od naših susreta, zamolio me je da iz one hrpe materijala, a bilo je tu nekoliko desetina hiljada dokumenata, izvučem, po volji, bilo koji. Učinio sam to i pročitao mu naslov dokumenta. On mi je rekao sve ostalo: sadržaj, imena lica koja su tamo bila navedena i približan datum kad je dokument bio objavljen. Sve u svemu, nakon citiranja latinskih sentenci, otvorio je ormar, izvadio neku slaninu, kruh i mineralnu vodu, pa smo doručkovali. Konačno smo prešli na ono zbog čega me je zvao.
-Vi ste svetski dobar analitičar. Vaše dve knjige na engleskom, 'Novo totalitarno društvo…' i 'Demonizacija Srba', postale su, na moj zahtev, službeni materijal Haškog tribunala. Srpski narod Vas veoma ceni. Voleo bih da budete moj savetnik za politička i medijska pitanja.
Očekivao sam tako nešto i pristao bez razmišljanja.
………..
Hag 2005.
Milošević priča o Dejtonu
Američki časopisi su me proglašavali političarem godine. Smatrali su da sam glavni vinovnik mira. Po drugi put sam spašavao BiH Srbe. Nekoliko meseci pre, kada su udružene muslimansko-hrvatske snage krenule ka Banja Luci, vrlo sam jasno rekao američkom diplomati, Holbruku, da ću vojno intervenisati ako Banjaluka padne. Nakon toga su Amerikanci naredili da se ova ofanziva zaustavi.
Za Dejton sam također zaslužan. Dao sam BiH-Srbima državu koja će, možda, jednog dana spasiti i samu Srbiju. Pitanje je hoće li je srpski narod znati sačuvati.
U politiku na Palama treba ubaciti nove ljude. Karadžić je pun hipokrizije, stalno ljubi popovima ruke. Mladić je starog kova, sjajan vojnik, ali nije za politiku. Dobru perspektivu ima Milorad Dodik. Mlad je, prirodno rođen za politiku i spreman na mnogo toga, što može biti i na ivici nemorala, kako bi sačuvao vlast; takva je politika. Ipak, u krajnjoj liniji, ne treba sumnjati u njegovo patriotsko, prosrpsko opredjeljenje.
Dejton me je iscrpio, jer su pregovori sa Muslimanima bili izuzetno teški. Da bi se sklopio mir, moralo se žrtvovati Sarajevo. To je bila jedna od najtežih odluka u mom životu. Mogu zamisliti patnje Srba koji su se četiri godine borili da ostanu na svojim ognjištima, a sada ih moraju napustiti.
*****
Hag 2005.
U Hagu sam, u zatvorskoj ćeliji s Miloševićem. Spominjemo događaje od prije 10 godina.
Pitam ga o Srebrenici.
To je delo francuske obaveštajne službe „PAUK“ što je razotkrio Jugoslav Petrušić, alijas Dominik, dvostruki francusko-srpski špijun. Ona je potkupila Erdemovića i Franca Kosa, koji su prvo radili za Hrvate, a onda za nas, i nekoliko oficira i vojnika Vojske Republike Srpske da urade taj gnusan zločin. To mi je potvrdio i Goran Matić, moj ministar informisanja. Mladić o tome nije ništa znao.
Ostao sam zbunjen pred tom pričom koja mi je ličila na neki holivudski triler. Ništa o tome nisam znao. Moja razmišljanja su bila potpuno druge naravi.
Ovo što govorite je sada nemoguće dokazati, počeo sam oprezno. Ali ono što je moguće uraditi, to je da se lobiraju jevrejski intelektualci i političari koji će sasvim sigurno reći da se zločin u Srebrenici ne može nazvati genocidom. Nacisti su ubijali neselektivno, što je pravi genocid. Suprotno tome, Mladić je, kada se radi o Srebrenici, žene, djecu i starce svojim autobusima odveo do muslimanskih položaja.
I meni je to palo na pamet. Vaša je majka Jevrejka, sigurno imate nekih poznanstava u tim sredinama, pa bi to mogli odraditi.
Prebacujemo se na drugu temu. Pričamo o „Oluji“.
Govori mi kako je bio razočaran kada mirovne snage UN-a koje su bile između Srba i Hrvata nisu uspjele zaustaviti „Oluju“.
Ne mogu vjerovati svojim ušima. Pitam ga, kako to da nije shvatio da su snage UN-a bile tamo sve dok hrvatska vojska, zahvaljujući američkoj pomoći u svakom pogledu, nije postala vojno sposobna uključiti se u osvajanje Kninske Krajine. Sliježe ramenima i ponavlja: "Vjerovao sam im."
Nakon toga mu kažem kako su zapadni mediji pisali da su srpski tenkovi, druga borbena vozila napustili Krajinu sedam dana prije 'Oluje'. Nije li to bila izdaja, pitao sam? Vukovar, koji je na ledini, branio se puna tri mjeseca dok nije pao, a kninsko područje, koje je prirodna utvrda, palo je za dva dana!
Ne odgovara direktno. Istaknuo je kako je moje razumijevanje moralistički jer ne znam što znači voditi državu. "Moj glavni cilj bio je očuvati Srbiju i Jugoslaviju ako je moguće, te izbjeći sankcije Zapada. U svemu ostalom, pogotovo što se tiče ujedinjenja Srbskih zemalja, bio sam fleksibilan i ponašao se u skladu sa situacijom. Bilo je posebno teško, gotovo nemoguće, raditi s ljudima koji su vodili Krajinu: Martićem i Babićem. Izdaja je predmet nezrelih idealista, demagoga i frustriranih pojedinaca, onih koji nisu na vlasti."
Šutim, jer stvarno nemam pojma što znači voditi državu.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
