Piše: DŽevad Galijašević
Istina je da, kao Austro-Ugarski monstrum od države, BiH predstavlja neistorijsku konstrukciju, koja ipak nije u drugom svjetskom ratu „stekla pravo statusa Republike u borbi“. Iako je, nakon Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a 1943.godine poručeno, da je Bosna i Hercegovina; „i Srpska i Hrvatska i Muslimanska“ samo tri dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a to nije prihvaćeno. Prilikom dekoracije sale, uoči zasjedanja AVNOJ-a, Đorđe Andrejević Kun i Antun Augustinčić su izradili grb Demokratske Federativne Jugoslavije sa pet buktinja, kao osnovnim elementima, koje su predstavljale pet naroda Jugoslavije: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Muslimana Bošnjaka iz zavnobihskog „i-i-i“ nije bilo u grbu.
Ustavom iz 1963, kada je promjenjen naziv države u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, državni grb je sačuvao u osnovi prethodni izgled, s tim što je dodata šesta baklja. Ali ta šesta baklja nije značila da su Muslimani-Bošnjaci priznati i prihvaćeni kao narod. Tek, osam godina kasnije, na popisu 1971. godine, Muslimani će, dobiti naciju sa vjerskm imenom i sa velikim slovom M.
U vrijeme raspada SFRJ, sve bi izgledalo drugačije, da Komunistička partija pod vođstvom Tita, nije, istina naknadno, proglasila BiH republikom a Muslimane nacijom. Sigurno je, da Komunistička partija Jugoslavije (prvo Socijalistička Radnička Partija Jugoslavije (komunista) a na kraju Savez komunista Jugoslavije, zaslužuje objektivan istorijski sud, kao pokret koji je sa periferije političkog odlučivanja izrastao u vodeću antifašističku snagu, sposobnu da rukovodi državom i obezbijedi, jedan postepeni razvitak, bez mnogo društvenih trauma u bilo kojoj etničkoj i civilizacijskoj grupi – nastupajući izbalansirano u primjeni raznih metoda iz arsenala nedemokratskih i jednopartijskih uređenja. Može se o tome govoriti i drugačije; cjela ta istorija može se vrednovati na način objektivnog i naučnog pogleda, svakako i bez ideološke mržnje.
Pod vođstvom Josipa Broza Tita Komunistička partija Jugoslavije, kao jedina – do tada, zabranjena politička snaga, djeluje, u drugom svjetskom ratu, uglavnom na području, na kome žive Srbi, organizujući i upravljajući jedinstvenom antifašističkom borbom za slobodu. Kroz tu borbu dolazi do ujedinjenja Jugoslovenskih naroda, pod crvenom zastavom i znamenjem srpa i čekića te do obračuna sa nacionalistima koji su podržali fašističku okupaciju zemlje i njeno komadanje u okviru Trećeg Rajha.
Drugi svijetski rat je, svakako, važna stranica u istoriji naših naroda tj. naroda Jugoslavije, jer povremeno, narodi i nisu bili „naši“ ,nego ko zna čiji. Taj rat donosi strašna razaranja, uništenu državnu strukturu, bezvlašće te organizovana i masovna nasilja jednog naroda nad drugim; zvjerstva i zločine; tragove politike i narodne svijesti tog doba, zvane: Jasenovac, Kozara, Jadovno i velike tekuće grobnice, uglavnom, Srba i muslimana zvane: Drina, Neretva, Una, Sutjeska, Čehotina…
NJemačka sa svojim saveznikom Italijom te njihovi sateliti (Bugarska, Albanija, Mađarska uz Pavelićevu, zloglasnu NDH ) raskomadaše državu i u takvim uslovima, opšteg rasula jugoslovenske vojske, bjekstva „maloljetnog vrhovnog komandanta“ Kralja Petra Drugog iz zemlje i uništenja čitavih naselja – zločina od kojih niko ne bi pošteđen, Komunistička partija Jugoslavije, je pokrenula narod u opštu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika (bez navodnika). Naravno: oslobađanje Jugoslavije se mora posmatrati u svijetlu globalnih kretanja na ratnom planu: odbrana i žestoki protiv-udar Crvene Armije (Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika – drugom riječju, RUSKE ARMIJE) – zatim ulazak, Sjedinjenih Američkih država u rat, iskrcavanje saveznika na Siciliji, itd; ali, iz herojskog otpora njemačkom i domaćem fašizmu, rođena je istinska vojna sila: Jugoslovenska Narodna Armija te zajednički, politički vođa, Josip Broz Tito. Ideologija na koju se oslanjao Tito bila je marksistička.
Ona se nikada nije uspjela podići na nivo opštenarodne ili državne ideologije – ona je uvijek bila ideologija jednog užeg, na vlast orijentisanog sloja, svjesnog ove činjenice – pa je u stvari Kult Tita i sam Tito, bio kompenzacija za neprihvaćenu ideologiju.
Kult Tita predstavlja kult ličnosti koja je stvorila vojnu silu; ličnosti Vrhovnog komandanta iz rata, nepogrešivog stratega, samilosnog komandanta koji ne ostavlja nemoćne i ranjene na cijedilu; koji čvrsto i neporecivo kaže, „Prozor Mora Pasti“; i Prozor padne – ranjavanog na Sutjesci (Mit: „spasio ga vjerni pas „Lux“ od sigurne smrti“), stjeranog uza zid, ranjavanog kod Drvara; pritisnutog od Rusa i Amerikanaca – „Odlučnog vođe“ koji je Amerima i Englezima u Trstu rekao „NE“ – koji je Staljinu rekao „NE“ – smijenio Đilasa,Rankovića,Savku i Miku – i rekao „NE“ hrvatskim maspokovcima , srpskim liberalima, albanskoj iredenti na Kosovu... ali, koji je rekao „NE“ političkoj slobodi i slobodi javnog mišljenja i djelovanja.
Gušenje demokratije na „istoku“ i na „zapadu“ – ravnopravnost Srba i Hrvata u greškama, u zatvorima i logorima – činjenica da sa Albanijom nije htio ni da ima diplomatske odnose (zbog Srba i Kosova), da je sa Izraelom odbio komunicirati (zbog Muslimana kao i zbog Hrvata koji nisu htijeli ni čuti za Židove), ta prividna objektivnost vladanja, dovedenog do nivoa surovog kažnjavanja ljudi i naroda – gradila je mit o pravednosti i internacionalnom opredjeljenju Josipa Broza.
„Druže Tito mi Ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“,pisalo je na zaglavljima državnih, visoko-tiražnih novina („Oslobođenje“ Sarajevo), na reklamnim panoima povodom raznih manifestacija, sportskih,kulturnih i političkih događaja.
Tako je „Drug Tito“ sam za sebe i sam protiv svih, postao simbol jedinstvene ideologije u Jugoslovenskoj državi. Svjestan slabosti komunističkog ideološkog sistema, Tito je povremeno izlazio u javnost sa kojekakvim političkim inovacijama (Samoupravljanje, Nesvrstanost...) pokušavajući od toga skrpiti osnove kakve-takve ideologije, prihvatljive svim narodima u njegovoj zemlji. Mada je samoupravljanje „izmišljeno“ nezavisno od Tita a na ideju nesvrstavanja je prvi došao DŽavaharlal Pandit Nehru još 1946. godine, Tito je bio uvjeren, da je kroz ove dvije forme uspio doći na trag osnovama nove ideologije, drugačije i naprednije od Lenjinizma. Samoupravljanje je ipak ostalo samo organizaciona mjera nejasne ideološke predstave a „nesvrstanost“ samo jedan aspekt međunarodne politike Jugoslavije.
Teško se može danas, kroz teoriju ili istoriju, sagledati sva dubina ideološke isključivosti i monolitnosti komunističkog poretka kakav je funkcionisao u Jugoslaviji. Tvrdnja, da je u odnosu na druge socijalističke zemlje on bio liberalan je samo floskula i velika laž, koju izmisliše partijski umovi, tragično odvojeni od života i surove realnosti zemlje.
Vlast se dijelila kao i svugdje: na Zakonodavnu, Izvršnu i Sudsku – tako kaže teorija – ali POLITIČKA VLAST bila je ona stvarna i potpuna vlast nad čovjekom, narodima i državom. Katkad je sva sila te političke vlasti bila u rukama samo jednog čovjeka – ponekad se činilo da zemljom upravlja i mrtav čovjek - nekada se ugroženost države znala osjetiti u ataku na pojedinca.
U suštini – zemljom su upravljali komunisti potpuno i odlučno.
Niste mogli biti kandidovani nigdje: ni u sudsku, ni zakonodavnu a ni izvršnu vlast ako niste komunista. Niste mogli biti oficir u vojsci („Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji“), niti ste mogli biti policajac, rukovodilac ili direktor... a nisu vam dali ni da budete „ništa“ jer biti ništa, znači ne biti u sistemu. Svi policajci, tužioci, sudije, oficiri i komandiri; konobari, kuhari, poneki hodža i poneki pop: svi su bili dušom komunisti i „u sistemu“.
Doduše postojao je taj „pluralizam političkog sistema“ koji nije bio višepartijski ali, Savez Komunista nije bio jedina politička organizacija u zemlji: Društveno-političke organizacije činile su sljedeće strukture: Socijalistički Savez radnog naroda (kao najširi front- u kome ste mogli biti član čak i ako niste komunista); Savez komunista (kao „avangarda“ tj. vodeća idejna i politička snaga u društvu); Savez Udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (sa milion članova koji su pribavili papire da su učestvovali u ratu na pravoj strani), zatim, Savez sindikata (kao organizacija radničke klase u strukturama neposrednopg rada) i Savez socijalističke omladine, tj. podmladak iz koga se regrutuju pozitivno orijentisani kadrovi, budući rukovodioci). A, na vrhu „mont everesta“ kao kapa svega, bili su komunisti, da se zna. Ako niste komunista – ne možete biti uopšte u rukovodstvu nijedne političke organizacije, čak ni na najnižem nivou: Što u prevodu znači, morate biti „politički podobni“ i član Saveza komunista da biste mogli biti Predsjednik jedne omladinske organizacije u nekom selu ili zaseoku. Tačnije, čitav taj politički sistem, funkcionisao je kroz neviđeno multipliciranje prisustva i uticaja, u svim strukturama, na svim nivoima, u svim društvenim grupama:komunista, komunista... i samo komunista!
Borili su se i vladali komunisti u Udruženju boraca – podmlađivali su oni svoju boračku organizaciju pa je boraca naraslo i do milion i dvjesto hiljada a da ih u stvarnosti, u drugom svjetskom ratu, nije učestvovalo ni pola. Radili su i upravljali Omladinskom organizacijom, provodili generalnu politiku i pomagali u izgradnj nove-stare političke vizije društvenih odnosa. Taj mučni posao „pravilnog usmjeravanja“ omladine radili su komunisti-omladinci, stari po trideset i pet godina, nekad i više.
Komunisti „sindikalci“ su drmali sindikalnom organizacijom i bdjeli nad radničkom sudbinom i njihovim prohtijevima.
U Socijalističkom savezu radnog naroda radili su komunistički radnici i ideološki bojovnici, uz pomoć „klasnog i ideološkog neprijatelja“, koji je tu, vrijedno pomagao.
Imali su komunisti svoje ušlje i špijune među hodžama i popovima, u trgovinama i javnim klozetima. Savez komunista Jugoslavije, sa svoja dva miliona članova, bio je centar, za potpuno, nemilosrdno upravljanje zemljom i svim njenim bogatstvima.
Riječ je o državi, koja je u svom razvoju samo promijenila ideološki prefiks („Kraljevina“ u „Federativna Narodna“ a zatim u „Socijalistička Federativna“) ali koja (izuzme li se period Drugog svjetskog rata) nije značajnije mijenjala svoje vanjske granice sve do raspada i rata devedesetih godina, XX vijeka.
U okviru unutrašnjih granica među teritorijalnim jedinicama koje su poslije Drugog svjetskog rata dobile naziv «Republika» bilo je šest republika: Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Makedonija i Crna Gora. U duhu evropskog poimanja nacije (tipa države) razvijala se nacionalna svijest, omeđena u načelu republičkim granicama. Samo je Bosna i Hercegovina, kasnila sa statusom šeste baklje u grbu FNR Jugoslavije i sa političkim priznanjem nacije Muslimana.
Priznanjem nove nacije, Titovi komunisti, revidirali su esencijalističko shvatanje po kojem su nacije shvatane kao, konstantne, genealoške jedinice, što se samo, spolja, prepoznaju u zajedničkim karakteristikama koje je moguće objektivizirati; kao što su jezik, porijeklo, religija, itd. Nasuprot tome, komunisti su naglašavali relacijski i situacioni karakter etničke skupine: Svijest o etničkom identitetu formira se po njima, uvijek u ograničavanju od drugih etničkih grupa. Fluidna je i zavisna od situacije. Nekad obuhvata veće, a nekada manje cjeline. Ali to nije bilo sve.
U istoriji Jugoslavije, cjelokupni problem međunacionalnih odnosa, bez obzira o kojem periodu je riječ (Kraljevina ili Socijalistička Jugoslavija), sveden na političke sukobe oko državno-pravnog aspekta njihovog razrješavanja. Osnovna formula za razumijevanje složenog nacionalnog interesa jeste politički otklon prema unitarizmu ili prema federalizmu. Političke stranke građanske orijentacije kao i Komunistička partija (nakon Treće konferencije), nisu zastupali klasični nacionalni unitarizam ili državni centralizam, već su bili za federalizaciju države, svako iz svojih razloga i interesa. Jasno je, da priznati postojanje nacija ne znači i priznati njihovu ravnopravnost niti je formiranje federacije, značilo postojanje ravnopravnosti među nacijama i federalnim jedinicama. Zalagati se za odbranu integriteta i cjelovitosti Jugoslavije ne znači braniti ga po svaku cijenu. Osnovni problem bio je u odsustvu bilo kakve konzistentne politike u sferi međunacionalnih odnosa. Pristup komunista na ovom planu, moguće je analizirati samo u okviru stavova raznih kongresa, plenuma i konferencija.
Komunistička partija kao snaga zarobljena u klasi, čak i kada je tu klasu dovela na vlast, koristeći mnogobrojne istorijske okolnosti pa i antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu, uvijek je NACIONALNOM PITANJU pristupala isključivo kroz vlastitu vizuru svjetske diferencijacije na klase (radničku i buržoasku), tako da ni rješenja nisu mogla biti lišena ovog osnovnog ideološkog polazišta.
Komunisti su svoju revolucionarnu ulogu i istorijsku misiju, uglavnom, ostvarivali u kancelarijama i daktilo-biroima. Sekretarice i daktilografi, sekretari referenti, trudili su se da budu streljački stroj komunizma, tj. ona snaga, koja će u „dobro“ sročenim zaključcima, stavovima i opredjeljenjima partijskih foruma, iskazati svu silu uvjerenja i lažne hrabrosti, koja bi trebala da dovede do anatemisanja ljudi, uništavanja života, rušenja mladalačkih ambicija i težnji za slobodom, kao lažnog uslova napretka.
Papirnati revolucionari, zahvaljujući raznim političkim aferama i društvenim konfliktima, skretali su pažnju ukupne javnosti sa sebe i činjenice, da oni – kao nova generacija komunističkih derviša ili prosto „djeca komunizma“, nisu dorasli političkom i ukupnom društvenom trenutku; da nisu sposobni ponuditi nijedan relevantan odgovor na krizu sistema: šta više, da su baš oni, stvarni nosioci i generatori krize u zemlji. Razni službeni akti, kao jedini pokazatelj smisla, njihovog postojanja i djelovanja; sa mnoštvom glupih fraza na kojim su zasnivali ideologiju beskrupuloznog upravljanja svim državnim resursima; svjedoče o tom, zaostalom i primitivnom sistemu, iza koga su stajali svi mehanizmi prinude i represije koji stoje na raspolaganju takvoj državi.
Danas, zamisliti, kako neki nesuvisli stav ili ideološki program nekog političkog organa, može, odlučiti nečiju sudbinu: hapsiti ljude, uništavati im zdravlje, zlostavljati i primjenjivati mjere najgore torture – nije lako shvatljivo, velikoj većini građana.
Samo oni što osjetiše na sebi mač ideološkog prokletstva, silinu državnog nasilja pod kapom „socijalizma sa ljudskim likom“ shvataju, šta znači pojam, „ideološka borba“.
Ako je taj poredak bio nečastan i neljudski, u Bosni i Hercegovini je morao biti najgori. Ako je taj sistem bio glup i primitivan, a jeste, u Sarajevu je on morao biti najgluplji.
Sarajevsku religiju vlastoljublja, u komunizmu, nervirao je buntovni stav radovanja Titovoj smrti, predstavljenoj kao najveći korak u karijeri Velikog Vođe; iznenađujući za mnoge; obzirom da ga je učinio u svojoj kasnoj dobi, narušenog zdravlja i pokretljivosti.
Za Sarajlije i cijelu Bosnu i Hercegovinu,Tito je odlučio da promijeni svijet – svugdje je bio, sve je vidio, sva su mu čuda poznata i bila dostupna, ali, vidjeti malo taj drugi svijet a ne vjerovati u njega; postati još slavniji zbog toga: to je tek trebalo probati. Da, Tito je tako odlučio, jer, on nikada ništa nije morao uraditi a da sam nije donijeo odluku o tome. Nikome se ne ulagivati do kraja i sa svima biti na persi: PERSI ZA NATO – PERSI ZA VARŠAVSKI BLOK – PERSI ZA NEHRUA I GANDIJA, za svoju suprugu Jovanku i sve druge supruge, za svoje generale, pjesnike i filozofe koji će uobličiti i za istoriju ovjekoviječiti njegov lik, osmijeh i maršalske uniforme raznih boja.
Kralj promišljene distance na koga su svi računali, koga su svi svojatali.
U takvoj Bosni i Hercegovini, ljevičari i desničari, liberali i konzervativci, demokrate i republikanci: na svim krajeviima, čudili su se: bili pomalo zabrinuti: Kako će izgledati ovaj svijet sutra kad postane svjestan NJegovog odlaska: jer on je, otišao zauvijek a to što će, kao, „biti u nama zauvijek“, ne mijenja ništa: Od toga dana Tita više nema!
Tog dana Galeb nije poletio jer nije nikada mogao letjeti, ali nije ni zaplovio. Samo Plavi voz, uplakani fudbaleri, uplašeni ljudi i sirotinja koja od njega nije nikada ništa dobila ali kako nije ni očekivala nije bilo razočaranih.
„Težak život svima je dosuđen od Boga, a on, Veliki vođa i Otac, malo ga je olakšao, nije ga učinio težim“, misao je, gomile, navikle na sirotinju i neimaštinu.
Iza njega su ostali drugovi i dugovi; robijašnice i goli otoci, iskopane i neiskopane grobnice ideoloških sukoba; vojska državnih neprijatelja i politički nepodobnih, i više od toga: bezbrojne slike nasmijanog diktatora po školama i kafanama, trgovinama i željezničkim stanicama – u nekim autobusima, vozači i kondukteri lijepili su njegove slike na staklo, ali sa njih, on nije gledao u narod, nego negdje napolje a putnici, dosađujući se u vožnji, mogli su umiriti svoj pogled i misao na bijeloj strani nalijepljenog postera. NJegovo lice, osmijeh srdačan i vedar, oči plave kao nebo iznad Dubrovnika, na svakoj stopi njegove zemlje, njegove nekretnine i privatnog posjeda, na kome su se zatekli ili rodili Srbi, Hrvati, Bošnjaci i drugi, otkrivao je zadovoljstvo i blaženost.
Kao da je htio svojim narodima kazati još jednom: „Sa mnom ste bili na pravoj strani jer ste bili na svim stranama – sa mnom ste bili veliki pobjednici u velikim igrama i ratovima – sa mnom ste se podigli iz balkanskog blata i prizemne orijentalne i germanske mržnje, koja vam je ostavljena u naslijeđe od tuđina. Napredovali ste, niste stojali na jednom mjestu – samo Ja, rođen i stasao među vama, uspio sam pokazati kako izgleda okus važnosti - biti malen a biti značajan. Zar je to malo, što sam uradio za vas i zar sam, nešto od vas tražio kao protivuslugu?!“
U Sarajevu su osuđivali učene glave, sjede mislioce, koji po praznim ateljeima i čitaonicama, smišljaju govore, kojima će uvjeriti narode da su pod Titom patili, da je nekog mrzio manje, nekog više i da nikome nije bio dobar; „a muslimanima, najmanje“.
Crveni Lucifer; Mason; Špijun i ubica kominterne; Ustaša; Srbomrzac; Hrvatomrzac i Svedrugomrzac - Petljao sa fašistima koje je vojnički potukao; Bio Staljinov pion i rekao mu odlučno „Ne“, Špijun zapada i Istoka; Antikrist i katolik na samrti... SVE JE ON TO BIO, bilo je jasno, narodu koji se ponosio njegovim osmijehom, na slikama. I evropskim manirima posljednjeg diktatora sa istoka o kome je Bosanska riječ lišena misli, govorila i ono što nema nimalo smisla. Kralj kontradikcije i jedinstva krajnosti; paradigma slovenskog juga u oku Evrope.
Vođa i Svjedok, da vjekovi samoće na balkanskoj vjetrometini, ropstvo kao jedina konstanta i siromaštvo, nisu neminovni. Sa njim ne. Iz prašnjave radionice metalskog radnika, malen, beznačajan kao i svi Jugosloveni, dobio je šansu a svi narodi kroz njega i sa njim. Jesu li je iskoristili ili ne: pitanje je za potomke!? Dok se hvale njime, ostali su mali; izabrali su tako i zato danas, oni, mrze njegov osmijeh, mrze njegov uspjeh, mrze sebe kao pobijednika, u njemu. A vole vlast.
Bošnjaci danas, i kad su svjesni da se Tito neće vratiti, ne znaju, kako ga se odreći a zadržati onu moć koju simbolizuje. I uvijek se pitaju: Da li da ga vole ili da ga mrze?!
NJegov Ustav i zakoni; republike i pokrajine, AVNOJ i avnojčići, antifašizam, antistaljinizam i nesvrstavanje; ateizam, marksizam, komunistička avangarda, vlast radničke klase i samoupravljanje; pa, bratstvo-jedinstvo, ravnopravnost, socijalna jednakost, besplatno obrazovanje i besplatna zdravstvena zaštita... jesu li bili stvarni politički projekti ili kratki snovi i fatamorgane koje su zajedno sa njim, napustile ovaj svijet i ovo mjesto. U stvari. današnju Bosnu ubija njeno, vjekovno a strasno neznanje, koje odbija priznati sebi i drugima: ALIJA JE UBIO TITA a SDA, Islamska zajednica, mudžahedini, teroristi i sin Bakir, su tu, sa glogovim kolcem u ruci, kao čuvari na mrtvoj straži, spremni da spreče Tita da se povampiri: On ili njegova ideologija.
U stvarnosti, nije jasno, šta od ovoga još uvijek živi u svijesti Sarajlija, zbog čega brane sjećanje na Tita a trče uz vlast. Komunizam je u Bosni i Hercegovini, za sobom ostavio tragičan bilans i potpuno različito sjećanje; jednim tragično a drugim sjajno i slavno. Komunistička propaganda je, kroz decenije vlasti, uspjela stvoriti i oblikovati sjajnu revolucionarnu mitologiju dvadesetog vjeka, koja čak i danas, ima snažne odjeke u liku Tita, kao “posljednje mitološke inkarnacije komunizma“ i „boljih dana“.
Za racionalnu misao, ne postoji dilema: treba li potpuno ukinuti ulice sa Titovim likom – naravno da treba; ali ako će Tita zamjeniti Alija; ako će jednog zločinca zamjeniti drugi zločinac, samo zato što je sličniji „svom narodu“, onda, ovaj jadni narod i ne zaslužuje bolje dane i bolji život. Eto mu Alija i Bakir njegov biološki i politički nasljednik.
Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.
Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije.
Izvor: Pravda
