Piše: DŽevad Galijašević
Da se ne prizna potpuno odsustvo pamćenja i nacionalna nezahvalnost a posebno radikalizacija, Bošnjaci brane ove nevažne mrvice pamćenja i tragove postojanja Tita i njegove epohe. Naravno, ovo nije još jedna o Aliji Izetbegoviću i njegovoj krivici – o kome se pisalo i piše, na istoku i na zapadu, djelom zbog političke korektnosti (kao i u knjizi „Kritika Bošnjačkog uma“ Tarika Haverića ) da se za ovu civilizacijsku stranputicu i sramotu, ne optuži cjeli jedan narod – narod, koji je stvorio vođu Aliju prema svojoj ograničenoj viziji i istorijskoj mjeri. Ma koliko često i otvoreno analizirali lik i nedjela Alije Izetbegovića, vrijeme je suočavanja sa pravom istinom: on nije uzrok Bošnjačkih problema, nego njihov jasan izraz i teška posljedica.
Štaviše, Alija nije istorijska ličnost koja je oblikovala politička stremljenja i nacionalna osjećanja kod Bošnjaka. Mnogo prije njega pokazivao je ovaj narod ambiciju da vrati društvene odnose „baliluka“, u kojima se lagodno živjelo 400. godina, u doba kad su hrišćani bili obespravljena raja i ništa drugo. Još u vrijeme Mehmed Paše Sokolovića, koji je kao veliki vezir (1565- 1579) služio tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III. do njegovog ubistva 11. 10. 1579. godine, nije bilo Alije ali se ipak našao „retardirani“ derviš iz Visokog, koga će Paša primiti u odaje i biti od njega ubijen. „Retardiran derviš“ bio je rodbinski povezan sa Hamzom Orlovićem, uticajnim imamom iz Tuzle, osnivačem jedinog bosanskog, derviškog tarikata „Hamzevije“ U ogromnom Osmanskom carstvu, koje se proširilo na tri kontinenta, ubica Velikog vezira i Paše, došao je iz Bosne, 450. godina prije Alije Izetbegovića.
Inače,Šejh Hamza Orlović (poznat i kao Hamza Bali Bošnjak rođen je živio na području Gornje Tuzle, bio je bošnjački teolog, osnivač i šejh „Hamzevijskog tarikata“, jedinog derviškog reda čiji je osnivač bio jedan Bošnjak. Osmanski pisci ga označavaju kao predstavnika melamijske frakcije bajramskih derviša, čiji se obredi temelje na sohbetu, a posebno su bili protivni obredu svirke. Hamza Orlović se siromašno oblačio, poput običnog naroda i često je postio.
Hemzevijama se prigovaralo da nisu obavljali vjerske obrede. Oni su vjerovali da na određenom stadijumu u traženju sjedinjenja sa Bogom postaje suvišno održavanje obreda kako to čine "obični" vjernici. Za hamzevije je bilo karakteristično odbacivanje muzike (sema), derviških plesova, derviške odjeće i zikra. Borili su se protiv postojećeg društveno-političkog stanja, dok su ideal vidjeli u vraćanju prvobitnom islamu.
Postojao je neosnovani mit, da se sa pristalicama Hamze Orlovića surovo obračunavao, upravo tadašnji vezir Mehmed-paša Sokolović.
Hamza Orlović je odveden Istanbul, gdje je ispitivan i osuđen zbog svog učenja. Tadašnji šejh-ul-islam Ebu Suud ga optužuje kao heretika i mulhida (krivovjerca). U smrtnoj presudi Hamzi Orloviću se kaže sljedeće: „Budući da je utvrđeno da je on iznosio neke nazore, kojima se vrijeđa čast našeg pejgambera i da je utvrđeno njegovo potpuno nijekanje proživljavanja i sudnjeg dana, a to sve s pravednim svjedocima detaljno protiv njega dokazano, osudih da je dopušteno pogubiti ovog otpadnika, nakon što je razmotreno njegovo učenje.“
Zbog velikog broja pristalica među janjičarima u Istanbulu, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, navodno lično, naređuje tajno pogubljuje Hamze Orlovića, 6. juna 1573. godine.
Hamzinog egzekutora, Mehmed pašu Sokolovića je 11. oktobra 1579. u njegovom saraju ubio derviš, porijeklom iz Bosne, koji je po nekima bio pripadnik hamzevijskog tarikata i čak dlji rođak Hamze Orlovića.
„Hamzevijski tarikat“ je djelovao još puna dva vijeka poslije Hamzine smrti, a broj pristalica, prema osmanskim podacima u 17. vijeku iznosio je oko 80.000 ljudi. Međutim, nije opstao do današnjih dana. Danas nema nijednog pripadnika hamzevijskog tarikata ali smo u proteklom ratu, svjedočili, da mudžahedini iz Sirije, Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Tunisa, znali za tu tradiciju, pa su vojne komandante, u okviru jedinice, „Odred el mudžahidin“, nazivali imenom-titulom- „Abu Hamza“..
I ne samo to – ratovanje bosanskih džihadista protiv Carske Rusije, pod Ozijom i Hoćinom (koji je danas u Ukrajini) borba za spas Osmanskog carstva u Bosni od Austrougarske pa odbrana Austrougarske od slobodarskih tendencija u Srpskom narodu; pa zločini u drugom svjetskom ratu; Osman i DŽefer Kulenović kao Pavelićevi doglavnici u NDH; pa Palestinski muftija el Huseini i 13. SS divizija, zatim Pandžina i Huskina milicija, ustaška islamska zajednica i njene strukture poput „El hidaje“ i „Mladih muslimana“... otkrivaju tendenciju i istorijsku nit.
Prosto: tražili su bosanski muslimani takvog kao Alija i oblikovali ga za sebe, prilagodili a prividno slijedili. Alija je izraz narodnog ludila. Iako nije stvorio to ludilo, on mu je svakako, dao krila.
Očigledno je da nisu, baš, dovoljno naučili, agresivni među Bošnjacima, koji u svim kritičnim istorijskim trenutcima prevagnu, nadvladavajući racionalne sunarodnike; ni elementarne davno proživljene stvari: kako biti velikodušan, prema, sebi jednakim narodima, skrivajući se iza koncepta lažnog merhameta i velikodušnosti, prema zakonom utvrđenom nižem staležu, stvarajući dojam i iluziju, da je riječ o velikodušnosti kad god se ne ubija ili muči a moglo bi se ; ili da je humanost u bacanju mrvica lažnog milosrđa i uljudnom odgovoru na pozdrav, komšijskih, poniženih naroda, kojima se vjekovima pripadalo i koji su zbog istorijske tvrdoglavosti, uvijek podsjećali i svjedočili o izdaji: o promijeni vjere i islamizaciji, a posebno žrtvovanju za okupatora i zlotvora sa Bosfora.
Sa druge strane, Tito je silom utemeljio Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj se favorizuju oni Srbi što se odriču Srpstva i Pravoslavlja; Hrvati koji se odriču Hrvatstva i Katoličanstva i Muslimani koji se odriču Srpstva i Hrvatstva. Alija i SDA su Titovo naslijeđe Muslimanske nacije srušili i proglasili novu a „staru“, Bošnjačku naciju, da bi u Dejtonu, uz pomoć Amerikanaca, ukinuli i Titovu Republiku Bosnu i Hercegovinu i proglasili političkog monstruma za državu, u kojoj su ambicije islamiziranog društva, uvijek bile, da ovlada konačno nad Srbima i Hrvatima i da to uradi uz pomoć Bakira Alijinog sina.Te ambicije, bile su Trojanski konj u političkom sistemu složene države i pokazale se kao ludačka košulja državi i narodima u njoj.
Sarajevo je danas centar ekstremizma i političkog ludila, dok šizofreno oponaša Sjedinjene Države i Zapadnu, NATO Evropu, u izmišljenoj borbi protiv terorizma, čiju nužnost neprestano umanjuje ili negira.
Za Sarajevo je „taj terorizam“ samo “propagandna prevara”, kojoj je cilj svrstati Bosnu i Hercegovinu u isti koš sa Al kaidom i Islamskom državom. Zato se u tom gradu nikada ne govori o islamističkom, nego o međunarodnome terorizmu; što znači, da zbog želje da se jednim pojmom izbjegne obuhvatiti milijarda i stotine miliona osoba muslimanskih vjernika ili Islam, koristi se fluidna terminologija, koja obuhvata sve ljude na planeti, kao i sve religije.
Kada je Sarajevski magazin "Start", prije nekoliko godina, anketirao, brojne, javne ličnosti pitajući ih ko je značajniji za BiH: Josip Broz Tito, ili Alija Izetbegović. Kao i drugi, aktivni političari i lider „Saveza Za Bolju Budućnost“, Fahrudin Radončić je odgovorio na to pitanje u duhu opšte nacionalne podvojenosti koja vlada kod Bošnjaka po ovoj temi:
"Josip Broz je imao izvanredno veliku historijsku ulogu u priznavanju kontinuiteta državnosti BiH kroz narodnooslobodilačku borbu, njezin jasno definisan status republike i kroz ekonomsko-industrijsku izgradnju između dva rata. Kada je taj period u pitanju, Tito je apsolutno neponovljiva ličnost. Rahmetli Alija Izetbegović je neprikosnovena historijska ličnost u periodu od 1992.do danas. I zaista je teško usporediti ko je više uradio za BiH! Bio sam prijatelj sa rahmetli Izetbegovićem, pa sam subjektivan i prednost dajem Aliji."
Radončićevu izjavu je prenijela nekada udbaška novina a danas portal, besposlenih i pijanih novinara; „Slobodna Bosna“. Iako Bakir Izetbegović ne govori o Titu, ni ružno ni lijepo, omladina SDA nema dileme. Pravi predstavnik mladih SDA, Tarik Dautović; vijećnik Opštinskog vijeća Stari Grad, sin hodže, napisao je na Facebooku sljedeće:
"I Allaha mi, mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića. I nikome se nećemo pravdati i prilagođavati. To govorim u ime nove generacije Bošnjaka".
Iako je taj status sutradan, naprasno obrisan, ipak je istina da Bošnjaci, još uvijek, vjeruju u tu odvratnu laž i nacionalnu glupost: DA TITO I ALIJA MOGU ZAJEDNO!!!
„Čitav nas svijet mrzi a mi to ne zaslužujemo“, u takvom uvjerenju živi glavnina Bosanskih muslimana, odgovrajući stvarnom mržnjom na vlastite frustracije i na navodnu mržnju koja dolazi sa istoku i zapada. Tumarajući po tragovima vlastitih, prošlih užasa, ratova, vjerskih progona i robovanja imperijalizmu, fašizmu, komunizmu; Bošnjaci u svojoj dugoj istoriji, vide tek neprekinut niz pljački, terora i zločina; masovnih ubistava, činjenih za druge u dva svjetska rata i izdaju kulturnog identiteta, istorijskog lica i naličja, te konačno, samoubistvo narodnog entuzijazma.
Užasi bez presedana; učešće u germanskoj matrici industrijalizacije smrti divovskih razmjera u nacističkim logorima; promocija krvavih lakrdijaša i fanatika kao idola za narod; te iskustvo krajnjega zla preobraženog u birokratsku rutinu svakog imperijalnog sistema na Balkanu, čini stvarni bilans mukotrpnog hoda kroz istoriju. Najveće vrline, rad, red i disciplina, stavljene su u službu stravičnih ciljeva, nauka je obeščašćena dok je kultura, koja raste iz humusa tradicionalne slovenske suštine, ismijana u svim pretenzijama i ambicijama, rušeći pri tome, zadnje mrvice idealizma.
Bosna, kao zemlja i ideja, bez Hercegovine, (koja joj nikada u istoriji i nije pripadala), u interpretaciji prizemnih demagoga iz SDA, lažnih hodža i hadžija, poput boksera omamljenog od udaraca koje je primio, osjeća, kako su je zgazili preveliki izazovi i prijetnje, preteške da bi ih nosila na svojim plećima. Na prostoru, tog malenog “rta afro-azijskog kontinenta” u Evropi, nestala je nacija a ostala religija, nesposobna da nad sobom provede ispit savjesti, zbog istorije prepune leševa, mučenja i otimačina.
Toliko uzvišenih djela, visokih metafizika, istančanih filozofija, vezanih za Bosnu, koja uporno skončava u građanskim ratovima, kosturnicama koncentracionih logora, Mathauzena i Jasenovaca; da bi, sa SDA, Alijom i Bakirom, ponudila lažnu viziju Bosne, koja na jedinstven način, kombinuje racionalnu misao i ubistvo, sistematski stvarajući stroj za dehumanizaciju, što je u 20. vijeku, doživio vrhunac u podmetanju sebi najsrodnijim narodima, Srbima i Hrvatima, najteže zločine, vojne agresije i genocide, u namjeri da sakrije svoje prokletstvo, koje kvari smisao primitivnoj skici islamističke Bosne, praktično se rugajući mogućoj veličanstvenosti u zajedništvu.
Vrhunci misli i umjetnosti, poniklih u toj zemlji, u djelima onih koji su je napustili bez žaljenja, predstavljaju se danas, kao beskorisni i tragični pečat, nacionalnih izdajnika. Bošnjaci, prosto nisu pokazali zrno sposobnosti, da se kritički prisjete svih nasilja i poniženja koje su nametali drugim, bliskim narodima, uz pomoć Osmanske imperije i feudalne mržnje koja ju je održavala u kondiciji. Posebno, nikada nisu ni pokušali razmotriti mogućnost, da osjećaj preispitivanja vlastite krivice, bude sastavni dio nacionalne istorije i sudbine.
U prijetećoj pustinji balkanskog divljaštva podstaknutog uvijek iz centara imperijalne moći; u istorijsko-političko-socijalnim okolnostima, koji i najgori plan čine mogućim, ta imaginarna Bosna, se javlja kao bolesnik na kontinentu, po kome širi svoju zarazu. A na pitanje: tko je kriv, u metafizičkome smislu te riječi, opšte je prihvaćen spontani odgovor naroda: MI NISMO– krivac je na Pravoslavnom Istoku te katoličkom i protestantskom Zapadu. Čak, „postoji i tajni savez između svih njih, koji je uperen protiv Islama i protiv Bosne“.
Za prosječnog Bošnjaka koji se informiše iz zajedničkog političkog centra SDA i religijskog vođstva, cijeli Zapad i Istok su samo, ubilačka mašina bez duše i gospodara koji je “čovječanstvo stavio u svoju službu”. Za takve Bošnjake, baš u duhu Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, Zapad i Istok, još uvijek žive u vremenu krstaških ratova želeći posvuda nametati svoje vrijednosti, izazivajući ratove i užas u Africi, Aziji ili na Bliskome istoku.
„Ne postoji svjetska strahota i zločin za koji Evropa, Amerika i Rusija nisu krivi“, promišlja, zavedeni, siromašni i besperspektivni Alijin „SDA-Bošnjak“.
Eto poruke koju, iza deklarativnog merhameta i hedonizma, stotinama godina emituje islamska filozofija Bosne a koja istovremeno, zvuči kao glas emancipacije i kao loša savjest svoga vremena. Čitava savremena bosanska misao se iscrpljuje u pokušaju mehaničkog optuživanja drugih upirući prstom u tuđe licemjerje, nasilje i sramotu.
Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali diktatorski režim komunista, drugi, opet vjersku revoluciju Alije Izetbegovića a treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela, ili su čak podržavali neku gerilu, samo zato što njezini motivi nisu bili protivni islamskoj vrhunaravnoj logici: popustljivost prema islamskim diktaturama - tvrdokornost prema zapadnim demokratijama.
U neprestano kretanju: kritička misao nacionalne sudbine i istorijskih procesa, isprva subverzivna, okretala se protiv sebe same i pretvarala u novi konformizam, i to, takav konformizam, ovjenčan sjećanjem na davnu veličinu, koji lažnu hrabrost pretvara u šablon. Manjak savjesti, prestao je biti povezan s preciznim istorijskim okolnostima, i postao je društvena dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu.
Stvorena je čitava, kvazi intelektualna, trgovačka mreža: u kojoj mnoge hodže i lažni intelektualci, su unajmljeni da je održavaju, poput nekadašnjih čuvara vatre koji izdaju dopuštenja da se misli i govori, određujući pri tome, načine i modele, govora i misli.
Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti lažni pobornici skrušenosti, u duši sitni pljačkaši i secikese, podižu glas, upravljajući medijima, tom odvratnom čaršijskom policijom govora te izdaju ili odbijaju izdati svoju cenzorsku dozvolu štampe i govora.
U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata, sprečavajući „bogohulno“, primjenjivanje istorijskog skalpela na samome sebi; i rađanje, za njih štetnog, osjećanja kajanja i griže savjesti...to, baš, ni u primisli, ne smije postojati.
Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar apsolutnog principa.
Ne treba ga dokazivati; toliko se stvari čine jasnim: treba samo ponavljati i potvrđivati. Ubijanje dužnosti kajanja vrši ratni stroj na više načina: cenzuriše, umiruje, razlučuje.
Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u dogovore našega vremena, samo ponekad pružiti podršku onima koji su nas tako uspješno podjarmljivali. Na taj će se način zapravo definisati dvije Bosne: dobra poželjna Bosna stare osmanske paradigme i Bosna koja se sakrila u mišju rupu i šuti, dok je polupismeni, bandoglavi vojnici jedne štetne stranke, tumače i interpretiraju, definišući njen istorijski put.
Shvatiti taj paradoks, proniknuti u Bošnjačko, moralno srozavanje; predstaviti to svojim sunarodnicima na način koji će razumjeti kao izazov promišljanja vlastite budućnosti, nakon vjekova lutanja i grešaka, te pronaći teorijske alatke pomoću kojih bi to bilo moguće promijeniti ili ispraviti, upravo je to jedina ambicija ove analize.
Nije riječ o samooptuživanju: autoviktimizacija baš kao i molitva predstavlja samo simboličan odgovor kad se ne može ništa učiniti. već se radi o uočavanju i suzbijanju političke megalomanije bez granica, koja ne razumije formu rupstva u kome se narod i država nalaze. Na ovom prostoru, domovina i nacija pripadaju vođi i kroz taj odnos najjasnije se definiše istorijska svjest predmetne zajednice: jer, domovina je isključivo teritorijalna kategorija a svijest o pripadnosti je feudalna.
Sa iskustvom i velikom prednošću, diplomatski predstavnici sa zapada, nastupaju danas prema Bosni, tj. u njoj, sa ciljem da se zadrži u ropskom statusu. Oni su svjesni neminovnosti sazrijevanja Bošnjačke zajednice, njenog neizbježnog nacionalnog osvješćenja; oni znaju da se taj proces ni na koji način ne može zaustaviti; zato ga podstiču i ubrzavaju, čak usmjeravaju ka religiji, stvarajući tako, Bošnjacima otvoreni prostor za vjerski radikalizam uz nužnu kompaktnost zaposjednute teritorije na kojoj će se taj ekstremni duh i ta radikalna svijest, ispoljavati i realizovati excluzive. Takvim pristupom, oni ujedno, izriču presudu „Bosni“ u onom istorijskom i državnom obliku kojem Bošnjaci, navodno, teže.
Ispisujući stranice vlastite vjerske samosvijesti i sami Bošnjaci, ovaj put zajedno sa Srbima i Hrvatima ispisuju posljednje stranice istorije zajedničkog života u BiH. Što u suštini i jeste namjera velikih nacija (Francuza, NJemaca, Engleza): Oblikovati svijest malih balkanskih „pigmeja“, ne uvažavajući istorijske procese koji su formirali odnose na Balkanu; nametnuti svoj sistem vrijednosti i kriterije; omogućiti uzlet poželjne, „nacionalne svijesti“. I tu Bošnjacima niko neće ni htjeti pomoći dok god oni sebe razumiju i tumače neistorijski i nenaučno.
Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.
Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije.
Izvor: Pravda
