Piše: Emil Vlajki
Naravno, uvijek postoji teorijska mogućnost da su to sami Srbi uradili, ali je ta mogućnost, barem prema prezentiranim i provjerljivim materijalnim činjenicama iz isključivo zapadnih izvora, vrlo, vrlo mala.
Radi se o slijedećim zločinima:
a) masakr u redu za kruh izvršen u Sarajevu: u ulici Vase Miskina 27. maja 1992. (16 ljudi ubijeno i 144 ranjeno; autor ove knjige je u tom času bio na nekih 50 metara od scene zločina),
b) prvi masakr na Markale pijaci - Markale I - (5. februar 1994, 68 mrtvih i 200 ranjenih)
c) drugi masakr, Markale II (28. august 1995., 37 mrtvih i 90 ranjenih).
*Uglavnom, (prema muslimanskim zvaničnim izvorima) u navedenim slučajevima, bila je u pitanju samo jedna minobacačka bomba.
*Naravno, Srbi su svakog puta bili optuženi za masakr, i to je bilo politički i vojno iskorišteno protiv Republike Srpske i Jugoslavije.
Usprkos tome, eksperti UN su ustvrdili sa vrlo velikom vjerojatnošću da minobacačke granate nisu mogle biti ispaljene sa srpskih vojnih pozicija.
*22. augusta 1992, novinar Londonskog 'Independenta' B. Doyle opisao je prvi izvještaj UN koji je oslobodio Srbe optužbe za zločin u redu za kruh. Članak je objavljen u 'Independentu' pod naslovom Muslimani ubijaju vlastiti narod, sa podnaslovom Bosanski masakr u redu za kruh je bio propagandni trik, prema Ujedinjenim Nacijama.
*U vezi drugog masakra (Markale I), iste novinarske i političke optužbe protiv Srba i isti izvještaji od strane UN eksperata za eksplozive i balistiku: Srbi nisu bili odgovorni za masakr. Francuska televizija (TFl) prenijela je izvještaj UN. Novinar B. Walker je izvijestio:
"Minobacačka bomba koja je ubila 68 ljudi na pijaci u Sarajevu i prouzrokovala NATO ultimatum protiv bosanskih Srba, ispaljena je sa muslimanskih pozicija, prema izvještaju UN."
Dan kasnije, francuska vlada i zvaničnici UN negirali su informaciju.
*Pogledajmo šta je David Oven, kopredsjednik Upravnog odbora Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, napisao u svojoj knjizi o Markale I masakru i šta je Mihael Rose, komandant UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu (1994-1995) koji je organizirao sastanak sa bosanskom vladom, također rekao ovim povodom:
"Oni koji su bili bliski generalu Roseu nikada nisu krili činjenicu da je on na tom sastanku rekao bosanskim muslimanskim liderima da je upravo bio primio informaciju tehničke naravi koja upućuje na to da je minobacačka bomba došla sa područja kontroliranog od Muslimana a ne sa srpskih područja.
Da je ova informacija bila obznanjena, rezultat NATO sastanka bio bi sasvim drugačiji, i da je Izetbegović htio da zaustavi pregovore sa UN u očekivanju sastanka
NATO-a, general Rose bi se osjećao obavezan da objavi preliminarne dokaze istrage UN.
Sam general Rose bio je vrlo obazriv o tome šta se desilo na tom sastanku, ali ja znam da je on tog utorka poslao izvještaj u kojem je stajalo da je minobacačka bomba mogla jedino biti ispaljena sa položaja bosanske vojske i da se istraga tim povodom dalje nastavlja.
Povrh toga, viši balistički ekspert u Zagrebu izučavao je mapu moguće putanje koju su napravili istraživači UN u Sarajevu i vjerovao je da je ugao pod kojim je mina pogodila krov pijace pokazivao da je točka ispaljivanja bila mnogo vjerojatnije udaljena 1.100-2000 metara od eksplozije nego 2.000-3.000 metara, što je ukazivalo da je mina bila ispaljena sa pozicija bosanske vojske.
Kada je ova informacija dospjela tog utorka do UN u New York-u, broj ljudi koji ju je čuo je bio znatno ograničen, tako da bi se smanjila mogućnost da nešto od toga prodre do medija.
Problem je sa tim odgovorom taj što je u UN u Sarajevu ta informacija bila naveliko poznata i da je tu bilo puno više šanse da dospije do Rusa ili do bosanskih Srba." (ista-kao E.V.)
Kao i obično, Srbi su optuženi i za Markale II masakr koji se desio u augustu 1995. Ovog puta, UN nisu oklijevale da odmah osude Srbe i to otvoreno.
Pa ipak, sumnje su ostale. Pokazalo se da je masakr bio lukavstvo - staro koliko i sam rat - da bi se isprovocirao NATO napad.
'Strateška politika' (Strategic Policy) je objavila: "Funkcioneri američkog Kongresa i članovi obavještajne službe Velike Britanije bili su također upoznati sa čvrstim dogovorom između američkih vlasti i Izetbegovićevih ljudi u Bosni oko namještanja čitavog "casus belli" za skorašnje bombardiranje, najozbiljnije od početka rata naovamo.
Još jednom je sarajevska uprava namjestila eksploziv na gradsku pijacu. Kada se eksplozija desila, ponovo je mnogo ljudi stradalo i Srbi su bili optuženi da "gađali granatama" nedužne civile.
Američki obavještajci izjavili su za ovaj časopis da radar nije zabilježio rakete (iako je bio uključen). Kolateralna šteta nije odgovarala onoj koja bi bila prouzrokovana raketnim napadom.
Kao što je dokazano i primijećeno od strane UN posmatrača nakon prethodnog 'minobacačkog napada na pijacu' bilo je jasno da je ovo ponovo slučaj eksploziva koji je bio unaprijed namješten od strane Izetbegovićevih ljudi, čime su žrtvovali vlastite građane samo da bi prebacili krivicu na bosanske Srbe uoči vrlo važnih pregovora."
David Binder, urednik i specijalista za Balkan izjavio je u časopisu 'The Nation' od 2. oktobra 1995.:
"Ključni UN izvještaj povodom masakra na pijaci je klasificiran kao tajna, ali četiri specijaliste - jedan ruski, jedan kanadski i dva američka - postavili su značajne sumnje u pogledu njegovih zaključaka, sugerirajući da su mine bile ispaljene od strane bosanskih vladinih snaga a ne od strane Srba."
Analiza masakra na pijaci u Sarajevu otkriva više stvari:
Aroganciju onih koji imaju apsolutnu moć i nikakvog obzira prema žrtvama i podređenom narodu i institucijama? Očigledno je, da su se tokom rata u Bosni i nakon NATO-vog pokolja jugoslavenskih civila u 1999-oj, vodeće svjetske totalitarne strukture lako riješile neposlušnih španskih pilota, generala Lewis MacKenzie-a, Mihael Rose-a, Satish Nambiar-a (vode međunarodnih mirovnih snaga), pa čak i generalnog sekretara UN Butros Butros Gali.
Novi svjetski vladari nimalo ne mare za zamorčiće, "beskorisne individue i narode", bili oni Srbi, Muslimani, Albanci, čak i Amerikanci (kao što smo to pokazali u prvom dijelu ove knjige); sve i svatko u svakom momentu može biti žrtvovan bez milosti. Vrlo brzo će doći vrijeme kada gospodari svijeta više neće ničim opravdavati svoje vojne i ostale genocidne akcije.
Jasno je da su masakri na sarajevskoj pijaci bili dijelovi jednog šireg projekta i iskorišteni od strane novih svjetskih vladara za ostvarivanje njihovih interesa, da bi pokrenuli zapadnu intervenciju protiv Srba:
- Masakr koji se desio 1992. doveo je do sankcija UN (trgovinski embargo) protiv Srba u Jugoslaviji (30. maj, Rezolucija Vijeća Bezbjednosti 757).
- Nakon drugog masakra 1994., bosanski Srbi su pod prijetnjom NATO bombardiranja povukli svo teško oružje na 20 km od Sarajeva; dio oružja prešao je pod kontrolu UNPROFOR-a.
- Markale masakr iz 1995. bio je popraćen NATO zračnim napadima protiv bosanskih Srba. "Lisabonski list 'Diaria de Noticias' (09.02.1996.) napisao je o SAD/NATO 'Operation Deliberate Force': 'NATO je bacio više bombi na naselja bosanskih Srba u augustu i septembru 1995. nego što su Nijemci bacili na London tokom Drugog Svjetskog Rata.'"
Ne smijemo zaboraviti da su u Bosni Srbi, Muslimani i Hrvati jednako bili žrtve masakra na pijaci. Novi svjetski vladari najprije nahuškaju ljude jedne protiv drugih a onda kada izbiju mržnja i rat, oni se pojave kao nedužni "humanitarni arbitri". Zato je krivo reći da su bilo Srbi bilo Muslimani počinili masakre na pijaci. Oni su bili samo nesretni izvršioci onoga što su smislile SAD-NATO ubice.
Od ponedeljka čitajte na Pravdi seriju tekstova Emila Vlajkija o Srebrenici. Predhodne tekstove Emila Vlajkija pogledajte OVDE.
Izvor: Pravda
