Piše: Emil Vlajki
Ponudu sam prihvatio i privremeno se preselio u Hag. Dobio sam odobrenje da se mogu sastajati sa Miloševićem.
Tijekom naših susreta, uvjerio sam ga da je pitanje Srebrenice krucijalno za srpski narod. Ako bi se taj mit uspio razobličiti, sa Srba bi se skinula anatema koja ga je u svijetu označavala kao „genocidnog naroda“. Moja ideja je bila jednostavna. Trebalo je doći do jevrejskih/izraelskih zvaničnika i tražiti od njih da se izjasne o „srebreničkom genocidu“. Oni bi morali kazati da se u Srebrenici nije radilo o genocidu i anatema bi bila skinuta.
Milošević je ideju prihvatio, ali je sve već bilo kasno. Simon Vizental, čuveni progonitelj nacističkih zločina i na koga sam računao, je upravo bio umro, a Miloševića su, po njegovim riječima trovali u zatvorskoj ćeliji. U više navrata bi mi govorio: „Emile, svaki dan moram ujutro uzeti nekoliko vrsta lijekova. Nakon toga i po dva sata se ne mogu fizički dići iz kreveta.“ Nakon par mjeseci je umro. Prethodno, nije dobio odobrenje zatvorskih vlasti da ga pregledaju ruski liječnici.
------------
Agresija na Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije započela 1999. godine i nije bila prvenstveno fizičkog, već duhovnog karaktera. 1999. je tek jedna od materijalizacija duhovne agresije koja je otpočela decenijama unatrag.
U današnje doba američke mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja «prava čovjeka», pravila igre ovakve hipokrizije određuju da duhovna agresija uvijek prethodi fizičkoj. Srbi su, dakle morali biti demonizirani prije nego što se nastojalo da budu uništeni fizički. U taktičkom pogledu, a pošto su glavni svjetski mediji bili u rukama agresora, bilo je lako, u tijeku permanentnih napada na Jugoslaviju/Srbiju, izmisliti i difuzirati niz neistina o srpskom narodu: «logori smrti», «logori za silovanje», itd. Ali agresor je znao da su te (uglavnom) laži bile kratkotrajne prirode koje će se lako razotkriti i koje će svjetsko mnijenje lako zaboraviti. Pošto je uništavanje Jugoslavije i Srbije zamišljeno kao dugoročno, trebalo je pronaći neku zlokobnu metaforu kojom će za sve vijeke vjekova okarakterizirati srpsku naciju kao zločinačku, genocidnu, i koja će opravdati sve moguće daljnje rušilačke akcije protiv tog naroda.
U tom je smislu, prvo pokušano sa masakrima na sarajevskim pijacama. Ali, to je bilo
traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su se oteli kontroli i oslobodili Srbe svake krivice, a postojali su i tajni izvještaji sa terena pisani od strane mirovnih snaga i upućivani Ujedinjenim nacijama, gdje je bilo jasno naznačeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerojatnije nije ni bilo.
Onda su američki centri za psihološko ratovanje isplanirali Srebrenicu. Plan je bio kompleksan i dugoročan. Trebalo je to područje proglasiti «zaštićenom zonom», diči medijsku buku oko nemogućih uvjeta života u tom gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih «zaštićenih zona», koncentrirati više hiljada muslimanskih boraca u tom «demilitariziranom» području i, konačno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da Srebrenicu, bez borbe, treba predati Srbima gdje bi nakon toga moglo biti više tisuća muslimanskih žrtava.
Računica američkih «psi-ratnika» bila je jednostavna. Srbi će se vjerojatno osvetiti Orićeviim bandama koje su bile napravile pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio Muslimanskih boraca će izginuti u proboju, jedan će dio biti zarobljen, a dio Muslimana iz Srebrenice je već bio mrtav, na tko zna na kojim bojištima. Pritom treba reći, da postoji nesporno saznanje da su neke srpske jedinice i/ili pojedinci počinili hladnokrvne zločine nad zarobljenim Muslimanima (muškarcima). Sve u svemu,
skoro je izvjesno da masakra, pogotovo onog u obimu koji mu se pripisuje (6-12 000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske pretpostavke za socijalnu konstrukciju srebreničke tragedije.
Američka operacija duhovnog masakra nad Srbima je uspjela iznad svakog očekivanja.
Srbi su prihvatili «trojanskog konja» (ili «danajski dar»), neoprezno se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu koja uopće nije bila branjena, i dozvolili su zapadnoj propagandnoj mašineriji da se razmaše.
Mada su dokazi za navodni masakr bili i ostali nedostatni, propagandni ratno-politički kompleks SAD-a je učinio svoje. Srebrenica je postala jedan od najvećih mitova dvadesetog stoljeća. Srbi su bili optuženi za najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena. Sve zločinačke akcije, laži i agresije izvedene protiv srpskog naroda od strane «međunarodne zajednice» su time počele dobivati legitimitet.
Srebrenica, neprekidno-periodično nametana od strane medija kao primjer „srpskih zvjerstava“, je postala halouinski «fakat». Ušla je u anale međunarodnih institucija, u video igre, u školske udžbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima. Počele su se osnivati asocijacije za zaštitu i političko-pravnu rehabilitaciju srebreničkih žrtava, financirani su, u tom pogledu, programi i spomen područje 'Potočari' od strane međunarodnih institucija, a Haški tribunal već dvije decenije zasniva svoje «moralno» postojanje na srebreničkoj tragediji. Mit Srebrenice je proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uvjetne reflekse: čim im se kaže riječ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i obratno.
Tragično za srpski narod je bilo i to, što je politička ekipa asistirana dijelom srpskih intelektualaca i većim dijelom medija, koja je nakon «Oktobarske revolucije» (Koštunica) 2000-te godine došla na vlast, bila uglavnom plaćena i održavana od strane Amerikanaca. Kao takva, ona je aktivno širila američku propagandu o navodnim srpskim zločinima nastojeći da u svakom pogledu dokrajči Jugoslaviju i Srbiju. Izmišljale su se hladnjače i masovne grobnice prepune ne-srpskih lješeva, a zapadni film ('The cru from grave') o «srebreničkom masakru» - u kojem se, uzgred rečeno, ništa takvog nije moglo vidjeti - nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plaćeničkog antipatriotizma bila je gangstersko hapšenje Miloševića i njegovo izručivanje Haškom tribunalu, kao i hapšenje i izručivanje velikog broja srpskih patriota istoj američkoj instituciji. Nije beznačajno ni prisustvo srpskih zvaničnika otkrivanju spomen obilježja o srebreničkim žrtvama. Jedan zanimljiv «detalj»: nitko na tom otkrivanju spomenika, nažalost ni sama srpska delegacija, nije ni riječ zucnuo o tisućama pobijenih Srba u Srebrenici i oko nje; samo su Muslimani označeni kao žrtve.
U ovoj točki dolazimo do ključnog paradoksa. Obilježavanje godišnjice zločinačke AMER-NATO agresije na Jugoslaviju i Srbiju, a prešutno priznavanje mita o srebreničkom masakru nad Muslimanima, kao i odvajanje tih dviju stvari, je teška proturječnost.
Oni koji to, nadajmo se, nesvjesno rade, ne razumiju značenje Srebrenice kao jedne od već priznatih svjetskih metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna ljudi širom planete, aktualizira i pravi «istinitim» srpske «logore smrti“ i “logore za silovanje», sarajevske masakre na pijacama «počinjene od strane Srba» kao i navodni genocid Srba nad albanskim stanovništvom» na Kosmetu.
U isti mah, srebrenička metafora, mada ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO zločinačkoj vojnoj intervenciji iz 1999. godine, a pruža i opravdanje svim ostalim «humanitarnim vojnim intervencijama» u svijetu.
Ne može jedan narod govoriti kako je neka vojna intervencija protiv njega bila neosnovana i zločinačka, a istovremeno, prešutno, priznavati, da je on sam vršio i
izvršio nečuvene zločine tvrdeći kako je i sam Ratko Mladić monstruozni zločinac! Još jednom, da li stvarno može netko biti toliko nesvjestan ili glup pa ne povezati, ili ne želiti povezati te dvije stvari.
Oni koji to rade, obuzeti strahom za svoju budućnost, prave neprocjenjivu štetu srpskom narodu, a u izvjesnom smislu su čak i lošija varijanta od plaćeničkih srpskih intelektualaca i političara umreženih u „nevladine“ i „humanitarne“ organizacije koje za svoju prljavu antipatriotsku rabotu imaju novac kao opravdanje.
Zaključak koji se neminovno mora izvesti iz prethodno rečenog je slijedeći. Prva, najhitnija i najsvetija dužnost istinskih srpskih intelektualaca i političara te njihovih foruma je demistifikacija srebreničkog mita, konačno otkrivanje istine ma kakva god ona bila.
Sve dok taj mit bude postojao, i sve dok oni budu šutjeli, ništa drugo, sveto, neće i ne može postojati, pošto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku projekciju ljudske budućnosti za srpski narod. I neka se takvi sutra ne iznenade kada, između ostalog, taj isti mit bude (po)služio već uveliko organiziranim sandžačkim i vojvođanskim separatistima kao ključno opravdanje i kao inspiracija za niz novih, izmišljenih sitnijih «Srebrenica», što bi trebalo da u bliskoj budućnosti nastavi komadati sadašnju Srbiju, tako da od nje ni slovo S više ne ostane na geografskoj karti svijeta.
U sredu na Pravdi čitajte tekst Emila Vlajkija “O rječima i stvarima”.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) December 5, 2021
Ostale tzekstove Emila Vlajkija pročitajte OVDE.
