Piše: Episkop Grigorije
Draga braćo i sestre, bogoljubivi narode svetosavske i svetovasilijevske Hercegovine, hristoljubivi narode Hercegovine vladike Atanasija, sveti oci arhijereji, prezviteri, monasi i monahinje!
Nakon 118 godina ponovo se u Hercegovinu spušta tijelo jednog episkopa. I to kakvog episkopa! Episkopa kakvog zaslužuje Hercegovina, koja je na mučeničkim kostima utemeljena i krvlju nevinih natopljena. Mi danas, braćo i sestre, ispraćamo u tvrdošku svetinju i spuštamo u tvrdu zemlju hercegovačku našeg vladiku Atanasija, da bi tamo nastavio da slavi Boga i da se moli za vaskoliki rod naš. Ispraćamo našeg vladiku Atanasija, koji je značenjem imena svoga predodređen da ide stopama i putevima besmrtnika. Ali da se prvo podsjetimo njegovog služenja i pastirstvoanja dok bješe još ovdje, među nama!
Devedesetih godina, kada je došao u Hercegovinu, na rijekama hercegovačkim je vladika Atanasije plakao, draga braćo i sestre. Plakao je nad razorenim hramovima i domovima, plakao je na Neretvi, od Prebilovaca, gdje su tek iz jame povađene kosti od mina u nebo poletjele, pa preko Žitomislića i Mostara, preko krvave Bradine do zatrvene Pridvorice! Tugovao je i nad Bregavom i starim Stocem i Dubravama! I premda je plakao i suze gutao, vladika Atanasije nikada, ni za tren, nije zaboravljao Sion i Jerusalim i neprestano je zagledan bio u lice Božjeg Sina! NJegova riječ i misao bili su sliveni u onaj čudesni stih: „Ako zaboravim tebe Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“. A utjehu i pjesmu nalazio je na Trebišnjici i – kako nam je rado govorio – u slobodnim srpskim planinama! Od Leotara preko Zelengore do Prenja zabrujala je pjesma o krstu sa kojim se hodi do vaskrsenja!
Nesalomivom vjerom, sličan onom ognjenom proroku Iliji, zagledan u lice Boga svoga, išao si kao onome kome su jasne one strašne riječi što glase: „Jer i ako pođem pored sjenke smrti neću se bojati zla, jer si ti sa mnom. Štap tvoj i palica tvoja, oni me tješe!“ A onda ja štap tvoj i palica tvoja, kao sluge Božjeg, postala utjeha i oslonac, snaga i stub, utjeha siročadi kojima si postao hranitelj, a čiju si muku najbolje razumio, jer si i sâm ostao siroče, bez majke, kada Ti je bilo svega četrnaest godina. Pomagao si i vojnicima, kojima si postao saborac i prijatelj, dom i zaštita; potom izbjeglima, kojima si postao nada i pribježište, ali i svima ucvijeljenim i obeznađenim. Kakav je samo događaj bilo tvoje služenje u Hercegovini! Kao jedan dan, kao jedan jedinstveni i neponovljivi trenutak, u kome sve pulsira i živi dahom i duhom Božje milosti.
Jeste, bilo je u to vrijeme i uzdaha i bola! Uzdaha neizrecivih, ali oni su se uvijek i iznova pretakali u ogromnu blagodatnu energiju, koja je grijala sve i svakoga od prvoga do posljednjega, a da mi često i nismo bili svjesni šta se pred nama događa. Onda smo ubrzo počeli krštavati narod. Tako je, s vremenom, Trebišnjica, pored koje smo živjeli, postala jedna velika krstionica. Tvrdoška i druge crkve u našoj eparhiji postale su, začuđujućom brzinom, mjesta Večere Gospodnje, mjesta u kojima se život doživljavao kao odnos s Gospodom u času evharistije. Tako se, umjesto da plačemo zbog bombi, granata, pogibija i ranjavanja, naša žalost topila i nestajala u kapima životne radosti! Svakom svešteniku Hristovom vladika je zapovijedao da ne stavlja narodu „bremena teška“ i da ne bude kao fariseji koji „stoje na vratima pa niti puštaju druge, niti sami ulaze“.
Bio si strog i neustrašiv, vladiko naš, posjedovao si kolosalan um, ogromno znanje, a zapravo si zauvijek ostao dijete džinovskog srca i baš zato nije bilo teško osjetiti i prepoznati tvoje mekano, veliko i toplo srce, poput majčinskog. Rijetko si hvalio i laskao, bio si vrijedan i neumoran a ponekad i vrlo radostan i duhovit! Bili su to trenuci kad smo mogli da vidimo ovdje, u ovom surovom svijetu, kako izgleda ljudska dobrota. Plemenitost duha mogla se osjetiti i pomirisati u tim časovima kada bi nam dopustio da je vidimo, razmaknuvši zavjesu svoje namjerne učiteljske strogosti, pune odgovornosti.
Jednom kad smo se sreli u manastiru Vatopedu, rekao si mi kako je dobro što smo se tu sreli, a onda si dodao da su se tu sreli Simeon i Sava. „I znaš“, dodao si, „Simeon je rekao Savi – ’Sine, budi mi otac’“. Ubrzo nakon tog događaja postao sam episkop hercegovački, a Ti si 19 godina smireno prihvatao i poštovao moje pastirske odluke. Tada sam shvatio zašto Svetogorci, svi odreda, govore kako je Atanasije oličenje smirenja! I kako niko ko bi te sa strane posmatrao, vladiko hercegovački, ne bi mogao razumjeti šta su prosti svetogorski monasi svojim duhovnim očima vidjeli. I da kažem i ono što sam rekao i za tvoga najmilijeg prijatelja, Amfilohija: Ti se, kao i on, nisi plašio zemaljskih moćnika! I to ne samo da ih se nisi plašio – nego su se oni Tebe plašili i izbjegavali na svaki način, da ih ne bi snašla grmljavina kojoj se niko nije mogao suprotstaviti. Grmljavina puna bola i pravde koja je izvirala samo iz jednog vrela, a to je bilo tvoje srce, koje je krvarilo za one koji su obespravljeni!
I za kraj, da ispričam i to kako sam jednom sav nemoćan otišao kod oca Lazara u Ostrog, da se požalim kako je mnogo teško u Tvrdošu i kao si Ti prestrog i zahtjevan. Otac Lazar mi je odgovorio: „Zamisli da si sav u dijelovima, kao neka mašina, i ako hoćeš da te neko sastavi, da budeš čvrst i istrajan, onda ja od vladike Atanasija na ovom svijetu ne poznajem boljeg majstora koji bi mogao da privrne zavrtnje i sastavi rasute dijelove. A Ti bi mi govorio: „Čvornata smo mi stabla i zato boli kad krene glačanje“.
Ako bacimo samo jedan pogled na Crkvu u Hercegovini, prije i poslije tvog duhovnog oranja u njoj, onda bismo mogli reći, slično ocu Lazaru, da od Tebe ne znamo boljega orača i sijača sjemena Božje riječi koji bi u onim smutnim vremenima to bolje uradio!
I da pomenem još jednog staraca-duhovnika, oca Simeona Stočanina, prema kome si toliko pažljiv bio, a koji nam je pričao u posljednje svoje sate, a ja sam Tebi, dragi vladiko, prepričavao. Rekao je: „Primakla se lađa kraju! Jesam li se Bogu naslužio, jesam!“ A Ti si mi rekao tada kako je divna riječ svijetloga oca Simeona! Ako bismo za nekoga mogli reći da se Bogu naslužio i rodu odužio, onda si to Ti, vladiko hercegovački; onda si to Ti, starče zavjetniče kosovsko-metohijski; onda si to Ti, Atanasije Srpski! Zato se raduj i počivaj u miru, a glavu položi na hercegovački kamen, kao što si nam zavještao, prepun svetog predanja, da bi potomci naši, kad god to požele, mogli da spuste glavu na bilo koji kamen u Hercegovini i da oslušnu i čuju kako im govoriš riječi vječnoga života. Tvoj život bješe put sa stradalnicima, tvoje najmilije mjesto Jerusalim i Golgota. Raduj se, Atanasije, tvoja je ovo zemlja, u njoj si proslavio Božjeg Sina, proslaviće i ona Tebe, proslaviće te Hercegovina! Amin!
Šta je patrijarh Danilo rekao o blaženopočivšem episkopu Atanasiju, pročitajte OVDE.
Izvor: Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska
