Piše: Dragan Rosandić
Mrak je već uveliko prekrio Dedinje kada su nam konačno iz protokola javili danas predsjednik Milošević očekuje. Bila je subota, 24 marta, na dvogodišnjicu NATO agresije. Stajao je na sredini velikog salona i sa svakim od nas se rukovao.
I danas mi odzvanja u ušima: Slavko Milošević, Brano Milošević, Veselin Milošević, Dragan Milošević, Mijo Milošević…
Instinktivno pritegnuh kravatu.
-Gospodine Predsjedniče, Dragan Rosandić, Pješivac, prijatelj i kum Miloševića. Danas ovdje prestavljam prijatelje, kumove i zetove Miloševića! – pokušah da se malo našalim.
-Onda imaš odgovoran zadatak – karakterističnim, dubokim glasom, akcentujući pojedine slogove, odbrusi Predsjednik, čvrsto mi drmajući ruku.
Nekako se smjestismo. Donesoše još stolica. Stiže i posluženje. Kruška kakvu još nijesam okusio. Nazdravismo.
-Jeste li vi Miloševići iz Beograda ili… – upita Predsjednik.
-Mi došli odozdo iz Crne Gore! – ču se u glas.
-E, sad ste mi još draži. Pa kako je na Uvaču, kako se živi? U kakvom je stanju put od Podgorice do Mateševa?
Miloševići bogami odgovaraju kao iz topa.
Razgovor neprimijetno skliznu na političke teme. Takva su vremena.
-Eto, oni iz SNP-a nas izdadoše! – započe Predsjednik – Zabiše nam nož u leđa, a ja sam ih pokupio sa ledine i održao u životu! Kupili smo im onu baraku, da imaju gde glavu da sklone. Kada su se uselili, zovu: „Pošaljite zastave!“ Poslasmo i zastave. Ne prođe ni par dana, ni opet zovu: „Pošaljite i koplja!“ Poslasmo i koplja, a oni koplja okrenuše u mene!
Nama neprijatno. Nijemo se zagledasmo kao da smo mi nešto krivi.
Na dvogodišnjicu NATO bombardovanja, Sloba je bio više kivan na SNP nego na Medlin Olbrajt!
Pažljivo posmatram Predsjednika. Stavove iznosi smireno i ubjedljivo, ne dajući vam ni najmanju mogućnost da posumnjate u njihovu ispravnost. Ni sve ucjene i prijetnje iz svijeta, nijesu ga pokolebale u čvrstini njegovih ubješenja da se zemlja mora bezsulovno braniti. Pitam se kroz šta je sve prošao ovaj čovjek u ovih deset godina i kakav mu je život bio.
Tri mjeseca kasnije, gledajući kolonu automobila koja odvodi Predsjednika ka Centralnom zatviru, mislio sam kako bi bilo lijepo da je sve to prvoaprilska šala. Na žalost, bila je to tragična stvarnist. Počinjalo je vrijeme u kome naredbe neće stizati sa Dedinja, nego iz Bijele kuće…
Šta je Miroslav Lazanski odbrusio Čedomiru Jovanoviću, pročitajte OVDE.
Izvor: Revija Istok, broj 58, maj 2001. godine.
