- Tih pripadnika regularne albanske armije je bilo na teritoriji KiM, nakon našeg napuštanja. Pre toga, oni su bili bespomoćni. Često smo se gledali sa albanskim graničarima s one strane i mi smo vrlo dobro znali i njihovu uniformu i naoružanje. Kapetan Ramović je bio moj zemljak iz Peći i on je po potpisanom miru upalio auto sa ulcinjskim tablicama da bi otišao po roditelje put Metohije. Kako se spuštao niz Savine vode, već je viđao tragove zločina, napuštene automobile, iz kojih su izvođeni Srbi i ubijani – priča Jovanović.
On navodi da je Ramović srećno prošao do roditeljske kuće, možda upravo zahvaljujući tablicama iz Ulcinja, gde većinu stanovnika čine Albanci. -
Ujutro je čuo kucanje na vratima, pojavila su se pred njim tri pripadnika regularne Albanske vojske, naoružane ruskim kalašnjikovima, dok je on iza leđa za pojasom držao pištolj. Oni su tražili gorivo, on im je ljubazno na albanskom odgovorio da mu je gorivo potrebno, oni su se zahvalili i otišli. Međutim, znalo se da je sve samo igra vremena, i da moraju hitno da beže. Jer oni su otišli da obaveste crnokošuljaše, jedinice za čišćenje. Crnokošuljaši su upali neposredno nakon što je Ramović za ocem napustio kuću put Crne Gore, i tu su zatekli majku koja nipošto nije htela da napusti dom. Oni su je pretukli tako da je bila potpuno crna od batina – ispričao je Jovanović.
On je govorio o Milošu Ćirkoviću, poslednjem srpskom vojniku koji nije hteo da odstupi, te je poput njegovog imenjaka Obilića junački dao život za Kosovo i Metohiju. Ispripovedao je kako jeĆirković branio kućni prag i selo od terorističkih hordi, i izneo podatak koliko je njihovih glava popadalo pre nego što su ga savladali.
Takođe je pričao o srpskoj heroini, učiteljici Radmili Petrušić, koja je, imajući skriveni pištolj u torbici, prosvirala glavu svome otmičaru Eljezaju i još jednom teroristi OVK, dok su mučili njene rođake, osvetivši tako i svoje i njihovo ubistvo.
- Ona je umrla mučeničkom smrću, nju su raščerečili između vozila, a kažu da je poslednja reč na njenim usnama bila „Srbija“ – završio je potpukovnik Jovanović ovu potresnu priču. Takođe je pričao i tome kako je otac dao život za sinove, boreći se goloruk sa teroristima, dok su sinovi uspeli kroz šumu da uteknu od ruke krvnika.
On je govorio i o tome kako su Božjom pravdom, neki od najvećih šiptarskih krvnika nastradali ili nestali, poput Srba koje su ubili. Takav je bio slučaj i sa Ibišom Zekajom koji je nestao bez traga nakon što je izašao do kafane.
Govorio je se i o ulozi Nataše Kandić u linčovanju Srba na Kosovu i Metohiji, ali i o sramnoj izjavi jednog španskog oficira Kfora, koji je Srbima poručio: „Vi ste njih ubijali, sad oni maloneka ubijaju vas“.
Pored priča o zločincima i herojima, on je govorio o snazi vere, te igumanu Mardariju iz manastira Reževići na crnogorskom primorju. O tome kako je, kao tadašnji poručnik Vojske Jugoslavije, dok su te 1999. godine stizale vesti o ubistvima i mučenjima Srba na KiM, dobio zadatak da za potrebe vojske sprovede skupljanje maslina koje su bile ceđene u manastirskoj presi.
Iguman Mardarije mu je pričao različite priče, a otkrio mu je i najneverovatniju priču o tome kako je manastir šezdesetih godina došao u posed ove prese za proizvodnju maslinovog ulja. Priča je ne samo čudesna, već i poučna, jer pokazuje kako su čudnovati putevi Gospodnji. Naime, pored svih „filmskih“ događaja vezanih za nabavku prese, sve to je dovelo do toga da u, do tada opusteli manastir, ponovo počinje da se vraća narod, za početak makar zahvaljujući presi i maslinama.
Na kraju, iguman Mardarije je 1999. godine prorekao i uspon Rusije, što se i obistinilo, a dao je i svoje proročanstvo o Kosovu i Metohiji.
Jezivo priznanje Karle del Ponte pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
