PISMO ALEKSANDRA PETROVIĆA

Piše mi naš ugledni antropolog i istoričar nauke, prof. dr Aleksandar Petrović:“Neko svesno i namerno postavlja potomke nacista na rukovodeće pozicije u zemljama Zapada, izjavila je portparolka Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova. Kada tome dodamo koncert proustaškog pevača  Tompsona uz blagoslov hrvatskog biskupa koji slavi progon dvesta hiljada Srba slika je sasvim jasna. Ona može da začudi samo one koji su se opredelili za zaborav kao svoj pogled na svet. 

Kada sam bio na početku studija objavili smo u  oktobru 1977. da fašizam ponovo dolazi. Studenti su već onda osetili šta se iza brda valja. I to saopštili, ali bez ikakvog odjeka jer titoisti to nisu hteli da čuju. Ulje je bilo na vodi, ali glava je bila u pesku. Izgledalo je da je zavladao večni mir i da je prošlost prevaziđena, dok su toksični plodovi  decenijama dozrevali da bi u ovo vreme rasuli svoje otrovno seme. LJudi se čude kako se fašizam i njegovi derivati brzo šire preteći da ponište tekovine i ustanove dva veka slobode i kulturnog uspona. Treba shvatiti da je udar tako jak, pre svega na univerzitet kao istorijsku sintezu slobode i kulture jer  je priprema razaranja bila duga i da su paklene mašine podmetnute u mnoge uglove državne zgrade. Već sada se ovde hapse oni koji istrajavaju na stvari slobode dok preti masovni pomor u zemlji koju tehnologizovani fašizam hoće da pretvori u rudarsku jamu. Evropska narko- koalicija se sprema za novu kolonijalnu invaziju. U svakom slučaju fašizam je tu da gazi bez milosti sve pred sobom, kako je i bilo najavljeno na vreme. Treba slušati studente jer oni su glasnik onog što dolazi.“

A evo šta dolazi, to jest šta najavljuje Mark Rute, šef NATO pakta:“Ako Si Đinping napadne Tajvan, prvo će pozvati Vladimira Putina u Moskvi i reći mu: 'Hej, uradiću ovo, a ti treba da ih odvučeš u Evropi napadom na teritoriju NATO-a'“.“(1)

Opet je u pitanju „Plan Barbarosa“, ovog puta u karikaturalnom, marvelovsom izdanju. I opet su Rusi krivi: oni će prvi napasti Evropu ako Kina krene da osvoji Tajvan. 

Na tom tragu, potpisnik ovih redova rešio je da se pozabavi uzrocima i posledicama Tompsonovog koncerta u Zagrebu. Jer, kako reče Žarko Vidović, istorijske svesti nema bez svesti o zlu, a Tompsonov koncert nije uzrok, nego simptom zla koje se ponovo podiže u Evropi, zla nacizma i fašizma. 
I to zlo će opet udariti na Srbe. 

ŠTA SU SLAVILI BISKUPI

Ove, 2025, Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, obeležavale su u Tomislavgradu  ( bivšem  Duvnu, poznatom po odanosti NDH u epohi Drugog svetskog rata) 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva i splitskih crkvenih sabora  i još „neke važne obljetnice, od kojih izdvajamo: a) spomen na 1700 godina od Prvoga sveopćeg, ekumenskog koncila u Niceji 325. godine, važnoga za ispovijedanje prave vjere i za slavljenje središnjega otajstva naše vjere, Kristova Vazma; b) 60. obljetnica završetka Drugoga vatikanskog koncila (1965.) sa svim što je nosilo i nosi obnovu Crkve; c) pedeseta obljetnica od Pastirskoga pisma biskupā kojim su 1975. (također Svete godine) pozvali na proslavu i obnovu koja je pod naslovom ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’ tijekom devet godina ostvarivana brojnim slavljima, poukama, susretima i drugim događanjima do 1984. i Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici; d) stota obljetnica od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta”.(2)

Međutim, tog 5. jula, Marko Perković Tompson održao je najveći koncert u istoriji Hrvatske. Mnogo manje ljudi posetilo je biskupsku proslavu od Tompsonovog koncerta. Nimalo slučajno – Tompson je jasniji od biskupa, koji, iako misle kao i Tompson, moraju da ekumenski mrmljaju. A ovaj je otvoren, jasan, pravi Hrvat. Za Dom uvek spreman. 

I ne samo za Dom, nego i za Svinjac. Pravi, ustaški. Od Pavelića do Tuđmana. 

PRODAJA KARATA I EU U RATU KOJI DOLAZI 

Prodaja karata za julski „tulum“ je započela 28. marta i za 24 sata prodate su 281.774 ulaznice. Pevač je rekao na Hrvatskoj televiziji:”Iz Entrija su potom potvrdili da je samo u prvih šest sati nakon puštanja u prodaju “planulo” 130 tisuća ulaznica te da su sve bile rasprodane u roku od 24 sata čime je oboren svjetski rekord u broju prodanih karata za neki koncert. No nije stalo na tome, nego je nekoliko dana kasnije u prodaju pušten još jedan kontingent ulaznica koje su bile rasprodane istom brzinom kao i prvi kontingent. Sveukupno je, prema riječima organizatora, prodano više od pola milijuna ulaznica”.(2)
Nije malo pred NATO pohod na Rusiju.

Treba izbrojati svu tu vojsku spremnu da se, s puškom u ruci i dronovima na nebu, opet bori za EUropu.
A Srbe treba zabaviti Vođom u ponor, koji preti građanskim ratom. „Na ugod živu pakosti žute“, rekao bi Laza Kostić. Žute kao zvezdice na EU zastavi.  

TOMPSON BESEDI 

"Hvaljen Isus i Marija, dragi moji, drage moje", rekao je na početku koncerta pevač. Svi su klicali, svi su bili „za Dom spremni“. 
Dodao je, taj isti pevač:"Želim izraziti svoju duboku zahvalnost što ste došli u ovolikom broju. Željeli smo ovim koncertom pokazati hrvatsko zajedništvo. Došli ste iz svih hrvatskih krajeva, ali ne samo iz hrvatskih krajeva, došli su naši prijatelji iz drugih europskih zemalja koji njeguju vrijednosti koje mi Hrvati njegujemo, a to su Bog, obitelj i domovina. Zato hoću poručiti cijeloj Europi da se vrati svojim korijenima, svojoj tradiciji, svojim kršćanskim korijenima jer jedino tako može biti ponovno snažna. Večeras ćemo kroz pjesme proći razne teme iz naše prošlosti, davne i ne tako davne, jer iz nje učimo. Da budemo ponosni na nju i da njegujemo i ljubimo i držimo do onih naših junaka koji su je stvarali. Još nešto, dragi prijatelji, nemojmo se uzdizati zbog uspjeha našeg zajedništva, nego predajmo i zahvaljujmo Bogu što nas je okupio i neka sve prođe u najboljem redu. Idemo dalje s koncertom".(3) 
I išli su, sve dalje i dalje. 

CENA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Dok je, na kraju koncerta, veličao Tuđmana i „Oluju“, Tompson se obratio prisutnima:“Mi, ova generacija, smatramo da smo najbolja u povijesti pa imamo pravo to kazati, jer smo stvorili hrvatsku državu. Mnoge generacije su je htjele stvoriti, a mi smo uspjeli, ali kad vas mlade vidim... Kad vidim u vama snagu... Mi smo se bojali za vas kad ste imali 5 ili 10 godina, šta će biti s našom djecom, hoće li vas otpuhati vjetrovi koji dolaze, hoće li vas izmiješati, hoće li vas razbucati, ali nisu... Vi ste ostali ukorijenjeni za naše vrijednosti i to je ono što nas sada drži i zato - vi ste i bolji i čvršći i jači od nas. (...) Mi možemo mirno umrijeti, jer smo predali Hrvatsku u prave ruke".(4)

Vekovima iste ruke. Malo vatikanske, malo Ante Starčevića, „oca domovine“, za koje je „pasmina slavoserbska“ – „nakot za sjekiru“.

ŠTA JE REKAO MIJO BABIĆ?

Sve je to, samo jasnije, svojevremeno istakao Pavelićev heroj, jedan od onih koje Tompson verovatno podrazumeva kao uzore savremene hrvatske mladeži,  Mijo Babić. 
U listu „Ustaša“, „vjesniku hrvatskih revolucionaraca“, objavio je tekst o idealima ondašnje mlade Hrvatske. Po Babiću, „svaki ustaša čeka na poziv...da se svom dušom i tijelom baci na neprijatelja, da ga kolje i satire“, a „glavnu će riječ voditi požrtvovanost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša, koji će čistiti i rezati svu trulež sa zdravog tijela hrvatskog naroda“.(5, 90)

Neki u EUropi ( naročito ovo U, latinicom ) se tobož čude – kako sad fašizam na koncertu u Zagrebu. Otkud to Hrvatima? Ali, naravno, gospodari diskursa trljaju ruke: biće opet dobrovoljaca za Istočni front, koji NATO otvara čim se ukaže povoljna prilika. Jer na Rusiju ne mogu da krenu „neobrađeni“, mlakonje i dženderaši iz postmoderne EU; za rat su potrebni samo drogirani neonacisti i neofašisti, i oni mogu to opet, u ime „prave EUrope“. Od Hrvatske do Litvanije, Letonije i Estonije. 

Zato je Tompsonov koncert bio mala uvertira. 

A Evropa će sve takve, bez dvoumice, iskoristiti.

ZNALI SU KO ĆE IM POMOĆI

Ustaše su, od 1941. do 1945, znale da će im, na Zapadu, biti oprošteno, jer su pošli u rat protiv „mrskog Bizanta“ – tada je to bio Sovjetski Savez. Zbog križarskog pohoda je, pored „junačtva“ hrvatskih „postrojbi“ na poljima Istočnog fronta, na domaćem terenu trebalo ubijati „srbokomuniste“ koji su, u isti mah, i „srbočetnici“. Jer je sve to „Bizant“. 

Znale su ustaše ko će im pomoći u obračunu sa Srbima; kao što im je, naravno, i pomogao. I onda i sad pomagali su, skriveno, ne tako prostački kao Nemci, glavni zlotvori čovečanstva - Anglosaksonci. Nemci i Italijani su ih naoružali i pustili na Srbe, a Anglosaksonci su im, posle Jasenovca, progledali kroz prste, da ih ponovo upotrebe kad za to stigne čas. 

Dr Branko Pešelj, sekretar dr Vladka Mačeka, drug sa studija čuvenog „Dida“ Kvaternika, osnivača ustaških logora za Srbe, Jevreje i Rome, čuo je od tog istog Kvaternika, koji je 21. jula 1941. Pešelja oslobodio iz zatvora:“Ja znam, da ti misliš i očekuješ, da će rat dobiti Englezi. Ja se s tobom slažem; i ja držim da će Englezi na kraju dobiti rat, ali Srba u Hrvatskoj više neće biti. Prema tome, tko god dobije rat, morat će prihvatiti situaciju, takvu kakvu je bude našao“. (5, 92)
To jest, svidelo im se to ili ne, svi će doći na Tompsonov koncert.  

VRAĆA SE 1941. 

Kome oko Tompsona nešto nije jasno, može da uzme i čita knjigu Slavka Goldštajna o 1941. godini, kao godini koja se vraća. Goldštajn, poznati hrvatski izdavač, rođen je u Karlovcu, u jevrejskoj porodici. Otac mu je bio plemenit čovek, knjižar, koga je ceo grad voleo. Ubile su ga ustaše, a Slavko je otišao u partizane. 
Kako su Hrvati, u većini, dočekali nemačke okupatore? Kao oslobodioce od srpske okupacije, naravno. Evo šta kaže Goldštajn:“Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdravljati ulazak njemačke vojske u grad. Djeca mašu papirnatim zastavicima, a špalirom struji veseli žamor: „Nema rata, a imamo državu!““(5,11)

Neki Jevreji su pokušali da se preorijentišu, da podrže novu, ustašku vlast, ali se i to tragično završilo:“Gospodin Livadić, nedavno konvertirani Židov Lajtner, vlasnik trgovine željeznom robom nedaleko od nas na korzu, u zaštitarskoj uniformi s puškom i novoprišivenom kokardom, s napadnom poduzetnošću nekakvog nadredara, pred špalirom demonstrira hitno prilagođavanje novim prilikama ( ali ga ni to nije spasilo, jer je već iste godine skončao u Jadovnu ).“ (5,11)
Ni mnoge Srbe nije spasilo što su se, kasnije, pokatoličili. Bilo je uzalud. Pobili su ih, bez obzira na konverziju. 

USPAVANI JUGOSLOVENSTVOM

Srbi, čija se inteligencija uljuljkala jugoslovenstvom, a narod nadom da će mir srpske krune dugo trajati, bili su zapanjeni. Nisu verovali u zlo koje je stizalo, krupnim koracima. I to baš po njih. Goldštajn pominje i svog sugrađanina, Milana Radeku, kao čoveka koji se našao u čudu:„Radeka je bio pravoslavni vjeroučitelj, pravnik i vrsni povjesničar i publicist, u gradu cijenjen kao čovjek široke kulture, demokratskih uvjerenja i vjerske i političke tolerancije, na izborima glasač Mačekove udružene opozicije“.(5,22)

Radeka nije mogao da se racionalno suoči sa ustaškim zlom. Kasnije se sećao:“Jer, ma koliko sam čitao o hitlerovskim logorima, dok su ih prije rata još punili Nijemci ili Jevreji, živio sam u tvrdom uvjerenju da se to u Hrvatskoj uopće ne može dogoditi. Hrvatska je povijest i kultura toliko prožeta državno – pravnim elementom, što sam i proučavao za pravne ispite, da mi se činila nemogućom bilo kakva nasilnog i nezakonitog. Hrvatstvo je za mene bilo usko povezano sa pojmom pravice“(5,21)

Umesto pravice, došla je kama. Plus križ, kao poslednja prilika za spasavanje golog života prelaskom u rimokatolicizam.  

SUDBINA MITROPOLITA DOSITEJA U ZAGREBU, „SJEDIŠTU ULJUDBE“

Kasnije, Radeka se obreo u ustaškom zatvoru u Zagrebu. I tamo je video šta čeka Srbe, počev od arhijereja. Sreo je jedva živog mitropolita zagrebačkog Dositeja:“Po crvenim obrubima na uprljanoj i izderanoj mantiji moglo se zaključiti da je to episkop. I bio je to zagrebački mitropolit Dositej, kojeg sam lično znao, ali je sad bio toliko izobličen, pun modrica i podnaduo, da ga nisam prepoznao. A još manje je on mene. Goldštajn se sjetio, pšto meni nikad ne bi palo napamet, da mu ubaci u džepove limun i naranču. Goldštajn je kasnije, iz razgovora s policajcima, saznao da su Dositeja, usred Zagreba, čitavu prethodnu noć mučili. A tu je sa posebnim užitkom sudjelovala i neka uniformisana ustaškinja, frizerka. Rekoše da joj je Dositej kazao:“No, kćeri, jesi li sad zadovoljna?“Dositeja sam kasnije još jednom vidio u Beogradu na šetnji. Vodili su ga onemoćalog i odsutnog duhom. Uskoro je umro“. (5,34)
Zlo je došlo po svoje. 

„TANKOĆUTNI PJESNIK“

Tako su radile ustaše sa svima „nepoćudnima“, počev od Srba. U isti mah, oni su gradili hrvatsku kulturu. Tako je, kaže Goldštajn, Vinko Nikolić, ustaški intelektualac, emigrant, u Tuđmanovoj Hrvatskoj rado čitan i preštampavan, bio krajnje fin i za vreme rata i posle istog:“Za sebe je Nikolić znao tvrditi da je blage naravi, „miroljubiv čovjek“, da „imade osjetiljvo pjesničko srce“. Usprkos tome, napisao je stotine huščkačkih rečenica protiv Srba, ali nisam našao takvih Nikolićevih protužidovskih rečenica, Uostalom, poznato je koliko se glavni financijski podupiratelj Nikolićeve „Hrvatske revije“ Ivo Rojnica trudio da u Argentini, pa i u Izraelu, da uspostavi dobre poslovne veze sa tamošnjim Židovima.“ (5,65)

Taj Rojnica je, u doba nove NDH, bio jedan od ključnih saradnika Franje Tuđmana.

Nikolić i Rojnica – prvo ustaše, pa tvorci hrvatske kulture. Tako to ide. I onda i danas. 

OD ILIRIZMA DO TOMPSONA

U suštini, ceo sistem NDH bio je zasnovan na kombinaciji papizma, EUropskih cviček – sentimentalnosti i lažnih „vrednota tisućljetne uljudbe“, što se sve nametalo pomoću ustaške kame. 

Za to vreme, Srbi su bili u jugoslovenskoj zabludi. 

Koja je, avaj, počela u 19. veku.

U svom ogledu o slavjanofilima, Žarko Vidović nam je objasnio o čemu je reč, i kako nam se hrvatstvo prikradalo kroz ilirizam i jugoslovenstvo, u njihovoj, bečkoj, slugeranjskoj, interpretaciji:“Austriji nije išlo u račun da na Balkanu postoji jedna jaka Srbija, koja bi bila privlačna tačka za ostale jugoslovenske narode (ili „plemena jugoslovenskog naroda“, kako su tad i do pre nekoliko decenija govorili). Jedini Sloveni pod Turskom za koje se interesuju hrvatski panslavisti su – Sloveni iz Bosne i Hercegovine, jer su hrvatski panslavisti bili zainteresovani za priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj: naravno, uz pomoć Austrije i njene sile, pa prema tome i u okrilju Hrvatske koja će biti i ostati deo Austrije. Jer tako je bilo i u interesu Austrije. Ta težnja hrvatskih panslavista (zvanih prvo „Ilirima“, pa „Jugoslovenima“), pokazaće se ubrzo kao hrvatski nacionalizam, koji se sam stavlja pod zaštitu i tutorstvo Austrije. Hrvatska sekcija panslavizma se Srbima približava na taj način što usvaja srpski jezik (jekavsku štokavicu) kao književni jezik Hrvata. Ali, to nije izraz želje za približavanjem, niti odavanje priznanja srpskoj tradiciji, jeziku i kulturi, nego izraz želje da se jeziku štokavaca Vojne Krajine nametne hrvatska nacionalnost. Hrvatski govori do Ilirskog pokreta bili su čakavska ikavica (sa starim glagoljaškim središtem na Krku i oblašću koja se prostirala obalom do Cetine na jug) i kajkavska ekavica. Štokavska ijekavica, čije središte je bilo istočna Hercegovina (oblast današnje Crne Gore, Dubrovnika, zapadne Hercegovine, Bosne, zapadne Srbije, Srema, Vojne Krajine, od Slavonije do Sinja), nikad pre Ilirskog preporoda (1830, 1848) nije bila smatrana hrvatskim govorom niti oznakom hrvatske nacionalnosti.“

Trebalo je oteti čitav jedan jezik, da bi se kasnije otele teritorije, i da bi kroatizovani ijekavci pevali sa Tompsonom 5. jula 2025. u Zagrebu – baš u tolikom broju, nego šta. 

HRVATSKI JEZIK, PA HRVATSKE TERITORIJE 

Žarko Vidović nas podseća:“Josip Horvat u svojoj knjizi Kultura Hrvata kroz 1000 godina (Zagreb, Matica Hrvatska, 1939, str. 422–424), govori o dalekosežnom istorijskom značaju odluke građana Zagreba, tj. inteligencije, da štokavsku ijekavicu usvoje kao hrvatski nacionalni jezik. Ta štokavska ijekavica – isto onako kao i u „Deklaraciji o hrvatskom književnom jeziku“ iz 1967. god., 17. marta – trebala je da bude jezički znak za pripadnost hrvatskoj naciji onog koji govori tim jezikom. To je značilo obuhvatiti hrvatskim imenom i državom sve oblasti štokavske ijekavice, koja nikad u istoriji nije bila „hrvatski“ jezik. (Hrvatski jezik je bila čakavska ikavica na Primorju i kajkavska ekavica u banskoj Hrvatskoj.) LJudevit Gaj, koji se ponaša kao da je jezička reforma njegovo delo, i kao da nema Vuka koji je već proslavljen u Evropi, posebno u Nemačkoj, veliki je propagator novog oblika hrvatske nacionalnosti i hrvatskog nacionalizma, koji se razvija u okrilju i pod maskom austroslavizma. On konstruiše grbove i deli ih pristalicama (kao u vreme „maspoka“, 1967–1971), lansira novu nošnju kao oznaku narodnosti, sastavlja pesme, pa i pesmu „Još Hrvatska ni propala“ (po uzoru na poljsku, izrazito antirusku pesmu „Jošte Poljska ni propala“), ali sve to nije dovoljno da se stvori nova hrvatska narodnost.“

Ipak, ona će biti stvorena. Vatikan će pomoći definišući kao Hrvate sve rimokatolike – štokavce. 

PRODOR NA ISTOK, OPET I OPET 

Josip Horvat nas poučava:“Valjalo je najprije stvoriti narodnost, odgojiti njezine predvodnike, stvoriti inteligenciju narodnu, pa je tek onda moguć rad na narodnom buđenju. (...) Narod na koji preporoditelji mogu apelirati je onaj koji tek moraju sebi stvoriti, a on za sada broji svega nekoliko stotina ljudi. Gajeve „Novine“ se štampaju u svega par stotina primjeraka… pa ipak se hrvatski život u godinama 1830. i 1848. pokrenuo brže i dalje nego nekoliko poslednjih stotina godina, i dobio je pravac za budućnost…““

Budućnost je Nezavisna Država Hrvatska, nacističko – fašistička bastardija koju će naslediti Tuđmanija. 

I kojoj je pevao, skupa sa svojim, za Dom spremnim, dečacima i devojčicama, Tompson, branitelj religije i porodičnih vrednota. Uvek za Dom. I za Svinjac. 
Po Žarku Vidoviću, pravac je „ekspanzija hrvatskog austroslavizma, tj. austrohrvatstva, pod zaštitom i u interesu habzburške Austrije, prema Bosni, Hercegovini, na istok, da zahvati sva štokavska ijekavska područja. U „Ilirskom“ pokretu se krije prastara vatikanska težnja da se negira srpsko ime. Ona, ta unijatska politika, dobija nastavljača u „Ilirskom“, a zatim u jugoslovenskom pokretu Hrvatske i Zagreba.“

Tako se istorija ponavlja i - nastavlja. Ovog puta kao EUstašluk u pripremama za rat na Istoku. 

Ili, kako kaže Miša Đurković:“EU ne odstupa ni za milimetar od zacrtanih ciljeva „zajednice vrednosti“, što danas podrazumeva najpre ukidanje slobode govora, političkog organizovanja, naučnog istraživanja i bilo kakve mogućnosti da se izađe van okvira zacrtane ideologije. Ono što je Vaclav Klaus najavljivao još pre petnaest godina, da se EU pretvara u novu Kominternu, sada se realizuje na očigledan način.“(3)

I tek će biti realizovano. 
Čeka se novi rat protiv Rusije.
Srbi će, opet i opet, biti na udaru.
Ko ne veruje, neka živi da bi video. 

 UPUTNICE ( 6. jul 2025. godine )

1.https://www.pravda.rs/2025/7/6/rute-ako-si-odluci-da-napadne-tajvan-pozvace-putina-i-zatraziti-da-napadne-nato/
2. autograf.hr/herceg-bosna-se-pregrupira-oglasila-se-i-slavi-ustastvo/
3.https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marko-perkovic-thompson-publici-se-obratio-kratkim-govorom-na-pocetku-koncerta---922767.html
4.https://www.facebook.com/groups/280121500143513/posts/1284584169697236/
5. Slavko Goldštajn: 1941./ Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Sinopsis, Beograd 2012. 
6. https://standard.rs/2025/07/06/evropska-unija-ide-u-rat/

Izvor: Pravda