Piše: Emil Vlajki
Ove profetske riječi u potpunosti su se ostvarile i, nadalje, se ostvaruju. Dakako, tome su kumovale historijske, religijske, političke i druge okolnosti koje su od Amerike napravile ratničku državu i prvog policajca svijeta. Kao prvo, američki puritanizam koji je govorio o misionarskoj ulozi Amerike u svijetu, naveo je naseljenike da osvoje dijelove sjeverno-američkog kontinenta od Atlanskog do Pacifičkog oceana.
Ne treba zaboraviti, da su SAD prvobitno bile engleska kolonija i da su se izborile za slobodu 1776. godine, ali da su nastavile ratovati sa Engleskom do 1813. godine. Nakon nezavisnosti, Amerika je krenula u osvajanje indijanskih teritorija kao i onih koji su pripadali Meksiku i Španiji. Od 1848, SAD su aneksirale Kaliforniju, Arizonu, Novi Meksiko, Utah i dio Kolorada. Od 1861-1866. godine, slijedi građanski rat kada se 13 država htjelo odvojiti od SAD; bio je to jedan od najkrvavijih ratova u povijesti. Aplicirajući Monroovu doktrinu ('Amerika Amerikancima', 1823.), SAD su od Centralne i Južne Amerike napravile svoj back yard (svoju ekskluzivnu interesnu zonu) te tamo, praktično, interveniraju po volji.SAD su jedne od pobjednica Prvog i Drugog svjetskog rata, a nakon 1945. godine, (para)vojno su intervenirale u oko 300 navrata. Evo nekih američkih intervencija u Srednjoj i Južnoj Americi:
Argentina 1890., Čile 1891., Haiti 1891., Havaji 1893., Nikaragva 1894., Panama 1895., Nikaragva 1896., Kuba 1898-1902., Portoriko 1898., Nikaragva 1898-9., Panama 1901-14., Honduras 1903., Dominikanska republika 1903-4., Kuba 1906-9, Nikaragva 1907., Panama 1908., Nikaragva 1910., Honduras 1911-12., Kuba 1912., Panama 1912., Nikaragva 1912-33., Meksiko 1913. i 1914-18., Haiti 1914-34., Honduras 1919., Gvatemala 1920., Honduras 1924-25., Panama 1925., El Salvador 1932., Urugvaj 1947., Portoriko 1950., Gvatemala 1954., Panama I958., Kuba 1961 i 62., Panama 1964., Dominikanska Republika I965-6., Gvatemala 1966-7., Čile 1973., El Salvador 1981-92., Nikaragva 1981-90., Honduras 1983-89., Granada 1983-4., Bolivija 1986., Panama 1989., Haiti 1994..
Ne zaboravimo: od 1798. do 1945., od 168 američkih vojnih intervencija, polovica otpada na Srednju i Južnu Ameriku. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su intenzivirale svoje prisustvo u tom regionu provocirajući pad deset režima na čije su mjesto dovele političke marionete.
Evo i nekih žrtava američke intervencije van Latinske i Srednje Amerike:
Kina, Koreja, Filipini , Guam, Samoa, Rusija, Jugoslavija, Turska, Iran, Grčka, NJemačka, Vijetnam, Egipat, Liban, Irak, Laos, Indonezija, Oman, Kambođa, Angola, Libija, Djevičanska ostrva, Kuvajt, Afganistan, Somalija, Sudan, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Albanija.
(Para)vojne intervencije Amerike, uzrokovale su milijunske žrtve, većinom civilne, a da ni jedan američki vojnik nije bio za to suđen! Jedina iznimka je bio poručnik Calley koji je odgovoran za masakr vijetnamskih civila u Me Lay (16. mart 1968.). On je prvo bio osuđen na doživotnu robiju, pa mu je kazna smanjena na tri godine zatvora, da bi, skoro odmah, bio pomilovan od predsjednika Nixona. Za čitavo vrijeme suđenja je bio u kućnom pritvoru, Amerikanci su ga smatrali nacionalnim herojem.
U XXI stoljeću, SAD su odgovorne za pokretanje Arapskog proljeća u kojem je stradalo stotine tisuća žrtava.
Međutim, okrutnost američkog puritanskog duha se nije iskazivala samo u vanjskoj, nego i u unutrašnjoj politici. Podsjetimo se nekih činjenica:
Crnaca u SAD ima oko 12 %, dok je njihova zastupljenost u zatvorima oko 50 %. «U 1996. godini, bilo je 800 crnih zatvorenika na 100 000 stanovnika, a svega 114 bijelih zatvorenika na 100 000 stanovnika. Dakle, vjerojatnost da će neki Crnac završiti u zatvoru je 7 puta veća nego za nekog Bijelca. U državi Ilinois, ta je vjerojatnost 10 puta veća».
Tridesetih godina XX vijeka, u jednom američkom gradiću nastanjenom Crncima, čitava je populacija, «u naučne svrhe» bila zaražena sifilisom koji je onda bio neizlječiv! Nakon toga, gradić je bio izoliran, a naučnici su više od decenije proučavali medicinske i psihološke posljedice ovog zločina! Nakon šest decenija (!) predsjednik SAD se zbog ovog stravičnog događaja javno izvinuo.
Prvi eugenički zakoni vidjeli svjetlo dana upravo u SAD. Podsjetimo se, da su SAD, nakon ulaska u Drugi svjetski rat, stavili sve Amerikance japanskog porijekla u koncentracione logore! Isto tako je u toku hladnog rata oko 300 000 (tristo tisuća) američkih građana bilo podvrgnuto radioaktivnim i biološkim eksperimentima! Za vrijeme makartizma (koncem četrdesetih i početkom pedesetih godina XX vijeka), na tisuće građana, posebno intelektualaca je bilo optuženo za komunizam, što je značilo gubitak posla, zatvor i progon; među prognanima, rekli smo, je bio i Čarli Čaplin!
Najnovija generacija SAD eugeničara, utjelovljena je u liku Bil Gejtsa.
Otac Bil Gejtsa je dugo vremena umješan u eugeničku grupu Planirano Roditeljstvo, preimenovanu organizaciju koja je nastala iz Američkog Društva za Eugeniku. Bill Gejtsom je u intervjuu iz 2003. god. s PBS-ovim novinarom Bilom Majersom, priznao da je njegov otac nekada bio šef Planiranog Roditeljstva, koje je osnovano na principu da su ljudi većinom samo “bezobzirni uzgajivači” i “ljudski korov” koje treba odstrijeliti.
Gejtas je također za vrijeme intervjua priznao da je uključivanje njegove obitelji u reproduktivna pitanja tijekom godina bilo poprilično veliko, pozivajući se na vlastitu nekadašnju privrženost uvjerenjima eugeničara tomasa Roberta Maltusa, koji je vjerovao da svjetsku populaciju treba kontrolirati kroz reproduktivna ograničenja.
Gejts je također angažiran u pokušaju uništavanja seoske poljoprivrede diljem svijeta, većinom kroz AGRA-u. To lišava siromašne afričke poljoprivrednike njihovog tradicionalnog sjemenja zamjenjujući ih prvo sjemenjem svojih tvrtki, a na kraju i s genetski modificiranim.
Dodajmo na kraju:
“Svijet danas ima 6,8 milijardi ljudi, to će se povećati na oko 9 milijardi. Ako napravimo stvarno jako dobar posao s novim cjepivima, zdravstvenim uslugama, reproduktivnim zdravljem, mogli bismo to spustiti za 10-15 posto.”, kaže Gejts o projekcijama kretanja stanovništva.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
