Piše: Emil Vlajki
Hag je zbilja provincijski, ružan grad na obali Sjevernog mora. Nema se što značajnije vidjeti, sve nekakvi sudovi. Osim onih nižih, ima čak tri međunarodna, pa se tu čovjek lako može zabuniti. Ali samo jedan zbilja funkcionira, i to onaj naš, Haški tribunal, zato jer posjeduje zatvor, a glavni policajci su oni iz NATO-a.
Hodate po gradu koji po opsegu i nije bas tako malen i želite, na primjer, da vidite čuvene ličnosti Terrae Balcanice (balkanskog područja) optužene za ratne zločine. Zaustavljate prolaznike koji u ovom času izgledaju kao kreature iz Ratova zvijezda jer imaju maske sa mikrofonom u visini usta. Ako znate engleski, a svi ga tamo govore, pitate ih za Međunarodni sud. Oni u prvi mah zinu u vas, a onda se sjete da su građani nekakve prijestolnice, sjete se pomalo i vlastitih nacionalnih spomenika, to jest sudova, obuhvati ih patriotski ponos i počnu objašnjavati. Nakon izvjesnog vremena, vi skužite da svatko govori o različitom međunarodnom sudu, pošto ih ima tri u Hagu, i da nikada nećete ni jedan jedini pronaći.
Zahvati vas očaj, i u tom trenutku visokog stupnja frustracije, proradi u vama frojdovski nagon. Prvo ih u sebi pošaljete u p…. m……., a onda spustite masku sa usana i dreknete: RATKO MLADIĆ!
Oni stanu, lica im se ozare što mogu nekom pomoći, i prozbore: Mladić, yes, yes, Milošević, yes, yes, Karadžić, prison. Vi, sa olakšanjem, kimnete glavom i konačno dobijete željenu informaciju, a to znači da morate ići taksijem do Ševeningena i platiti 15 eura do suda a 20 do zatvora. Shvatite, da ste mogli uzeti taksi i bez zapitkivanja naokolo mirnih građana Haga pošto se, očito, sporazumijevanje sa taksistima može odvijati i na vašem, materinjem jeziku.
Onda se upitate, kojeg li ću vraga u zatvoru? Slobodana Miloševića, tu jedinu veliku ribu koju su držali, više nema. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su osuđeni doživotno i čame u zatvorima negdje u Europi bez mogućnosti pristupa; čak ni ulaznice ne žele da naplaćuju da bi ih se vidjelo. Oslobođeni Ante Gotovina odavno nije tu i, aktualno, sa HDZ liderom Čovićem, priprema novu „Oluju“ za oslobađanje Hrvata zatočenih od džamahirijskih muslimana/Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Jedino se, nakon američkih sankcija, za Dodika nudi velika nagrada, pet milijuna eura, ukoliko ga netko kod nas kidnapira i dopremi u zatvor Tribunala. Usput, čujem da naši opozicionari uveliko rade na tome. Govore da će tako zarađene pare dati budžetu Srpske. Jer ako je mogao Đinđić uhapsiti i prodati Miloševića, što oni ne bi mogli, uz pomoć američke ambasade i turiste Šmita koji tvrdi da je novi Incko, uhapsiti i prodati Dodika.
Doduše, Veliki Baja nije ni malo zabrinut. Ističe preko svojih medija da, nakon proširenih sankcija, jača svoju imperiju novim poslovima sklopljenim sa ruskom Dumom i kineskim Vu-Hanom gdje se eksperimentira sa novom vakcinom protiv soja Omikron. A u Mađarskoj, zahvaljujući svoti od sto milijuna eura koje mu je mađarski premijer Orban dao, osniva novi košarkaški klub gdje će biti glavni trener. Govori kako je u poslovima čak i sa Obalom Slonovače u Africi gdje ima zaštitarsku firmu koja čuva nekadašnje kolonizatore, preostale nevine francuske građane, od zločestih domorodaca, urođenika-ljudoždera.
Tada, u trenutku inspiracije, pošto se, po meni, u Hagu, osim par muzeja i Rembrandtovih slika u gradskoj vijećnici, posebno Čas anatomije pred kojom sam proveo puna dva sata, zbilja nema što vidjeti, želim nastaviti za Brisel. Prvo, nije daleko od Haga, 180 km, putujete vlakom sat i pol, a jednako je prijestolnica. Zatim, posjeduje predivan trg, prava srednjovjekovna gotika sa vijećnicom kraljevske pojavnosti. A posvuda naokolo bezbrojne kavane i restorani, kao da ste u Latinskom kvartu u Parizu.
Stižem na željezničku stanicu, kupim kartu i dođem do vlaka. Pred ulazak u kola, pokazujem kartu i BiH putovnicu sa certifikatom o cijepljenju. U prvom trenutku, kondukter se ljubazno nasmiješio, a onda mu se izraz lica počeo kriviti. Konverzacija + gestikulacija teče, sa djelomičnim prijevodom, otprilike ovako.
-Are you Serb?
Ne želim da kompliciram stvari.
Yes, I am Serb.
-Do you know, da je Brisel sinonim for Europe?
Vi, po svaku cijenu, želite pokazati da ste pravi Europejac:
-Yes, I znam.
-You should, onda, morali znati, da po najnovijem naređenju OEBS-a, Srbima nije dozvoljen ulazak u Brisel!! No Dodik, no Brisel! Vertich!
-But Dodik u ovom času brani, pored Srba, French people od afričkih divljaka-ljudoždera!
-I do not mind. I received naredbu da na ovim prijevoznim sredstvima spriječim Serbsima a trip; first, dakle, Dodik in prison, onda tek Serbsi in Brisel!
Vi konačno odustajete od daljnje prepirke. Računate.
Ako budem inzistirao, možda me stvarno, u nedostatku Dodika, strpaju u zatvor. Po direktivi amerskog diplomate-kauboja Eskobara koji kao da, kao Đems Bond, ima „licence to kill“, a čak ima moć da naredi ubojstva političkih protivnika, ovi su Holanđani obuzeti, kao i bivši komunisti, nacionalnim kvotama: toliki procent zatvorenih Kroata, toliki Serbsa, toliki Bosniaks muslimana. A nakon što me uhapse, tko će me od garanata Dejtona spašavati? Niti će to uraditi međusobno na smrt suprotstavljeni Plenković i Milanović, niti Vučič i Brnabička koji razmišljaju jedino o „đender“ ravnopravnosti, malom, balkanskom Šengeju, Rio Tintu i milijunskim profitima od litijuma, perući ruke od svega i svakoga kao da im je Poncije Pilat nešto u rodu. A žaliti se Strazburu je besmisleno; suđenje traje decenijama, a sudske odluke se nikad ne izvrše. Što će mi onda, nakon zatvora, Europa?
Smirujem situaciju, potpisujem nekakav dokument da nisam srpski terorista, da nisam u srodstvu sa Dodikom niti njegov poslovni partner, a ni mudžahedin, te ulazim u vlak.
Ali, pošto smo mi svi odozdo pomalo filozofi, polako se privodim svijesti. Što više razmišljam, sve me više obuzima bijes. Ovim Holanđanima su puna usta Europe; oni bi, ustvari, samo trpali ljude u zatvor i sudili ih kako bi se identificirali sa njihovim nacionalnim pikanterijama: sudskim institucijama. Prvi su, nakon Amerike, stavili Dodika pod sankcije. Prije su bili puno simpatičniji dok su se bavili isključivo lalama. A takozvani Europljani, ni oko budžeta da se slože, nego, usred pandemije, još traže od siromašnih članica da polože pare u zajedničku kasu! Dovraga takva Europa! Ne dam, za inat, Dodika, ni za sve moguće eure svijeta!
Što se tiče navodnih i stvarnih zločinaca, a vidim da se radi jedino o Srbima, nigdje Hrvata i Bošnjaka, one istinski krive treba, dakako, strpati u zatvor a, hvala bogu, u Srpskoj i Srbiji ima ih dosta. Ovaj u Hagu je, k'o fol, bio ad hoc, privremen, do 2010., kad ono taj se ad hoc produžava i produžava. Doduše, iskreno rečeno, kako sada stvari stoje, a u vezi Dodika i sudstva, ako bi mu se, nakon kidnapiranja, sudilo onoliko dugo koliko se sudilo Voji Šešelju, do tada ne bi, vjerojatno, bilo više ni Dodika, ni Europe.
Konačno, zašto ne optuže i zatvore Tonija Blera koji je na osnovu lažnog izvješća pokrenuo sa SAD rat u Iraku gdje je izginulo više stotina tisuća Iračana? Ustvari znam. Za anglosaksonce su narodi zemalja u razvoju, pogotovo ako imaju naftu i litijum, golubovi za odstrel sa ljudskim likom.
Uf! Koliko pitanja! Glava da zaboli! Sve u svemu, u ovim zimskim vremenima, treba se mentalno riješiti birokratske Europe koja se sve više sužava umjesto da se proširuje, Haga, Brisela, Amera, NATO-a i Dodika. Pa, ako je moguće, ukoliko rat u Ukrajini to dopusti i ne bude nuklearni pa odosmo svi u vječna lovišta, treba krenuti u ljeto na Adriatik. Na koncu konca, „Nima (mog) Splita do Splita“, a o zločincima, Europi i lalama ću nanovo ujesen. Ćao!
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
