Piše: Emil Vlajki
U profesionalnom, turnirskom šahu, postoji pravilo 'taknuto-maknuto'. Prevedeno, ako odigraš neki potez, ne možeš ga vratiti nazad i igrati drugi. Da, ali zato postoji šahovska teorija. Igrači se uče na svojim greškama. U nekoj drugoj partiji, neće ponoviti prethodnu grešku, i partija će imati sasvim drugi tok.
Drugačije rečeno, život je prepun šahovskih partija. Svaki igrač ima pravo da, metaforički, na konkretnoj šahovskoj tabli svaki put odigra drugačije poteze sa svojim protivnikom. Tako je, posebno u politici, oduvijek bilo, tako je sada i tako će zauvijek biti.
Samo idioti, demagozi i nasilnici traže da se život ne odvija i ne razvija, nego da ostane okamenjen u svojim greškama.
Duh Dejtona: konstitutivnost naroda i državnost entiteta
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski sporazum, mirovni je dogovor potpisan kod Dejtona, u američkoj državi Ohajo 21. novembra 1995.
Međunarodna zajednica je entitetima dala svojstva države sa teritorijem, vladom, parlamentom, vojskom, policijom i drugim državnim prinadležnostima. Time je praktično BiH postala konfederalna zemlja.
RS je imala političare koji su, smanjujući stepene svoje slobode otuđivale njene nadležnosti radeći to pod prisilom konkretnoj i psihološkoj. Sada u novoj, drugačijoj igri, na istoj šahovskoj tabli, ispravljaju svoje greške povratom tih istih nadležnosti.
U svijetu postoji uvjerenje da vodstvo RS želi da se po svaku cijenu ovaj entitet osamostali i da tako razbije BiH. To je apsolutno netočno. Općenito gledano, nema nikakvog rezona, ni političkog, ni ekonomskog, koji bi opravdavao razbijanje već ionako malog teritorija na još sitnije dijelove. Ali nijedan narod, pa ni srpski, ne može dozvoliti da mu se čitavo vrijeme nabija na nos kako je genocidan i kako je njegova političko-teritorijalna organizacija, RS, genocidna tvorevina. S tim da mu se istovremeno tvrdi kako treba da živi sa onima koji mu takve neljudske etikete prišivaju.
Srpski narod želi, dakle, da živi sa dva druga konstitutivna naroda u istoj državi, ali pod slijedećim uvjetima:
- Da se poštuje duh Dejtona: konstitutivnost naroda i državnost entiteta;
- Da se prestane sa govorom mržnje sa bilo čije strane. Drugim riječima, da se prestane insinuirati kako su Srbi četnici, Hrvati ustaše, a Bošnjaci islamski fundamentalisti;
- Da se u tom smislu izbaci govor mržnje iz udžbenika povijesti;
- Da se pronađe politička formula koja će Hrvatima osigurati istinsku konstitutivnost;
- Da se izvidi mogućnost vojne neutralnosti BiH;
- Da se omogući svim građanima BiH da budu birani na sve političke funkcije;
- Da se na ovim osnovama sklopi povijesni kompromis triju konstitutivnih naroda koji bi značio kraj protektorata nad BiH, početak njene istinske neovisnosti i političke stabilnosti;
- Da se do maksimuma omogući priliv svakog kapitala bilo koje provenijencije na čitavom teritoriju BiH: iz EU, iz islamskog svijeta, iz Ruske federacije, itd;
- Da se uspostave specijalne i paralelne veze BiH i entiteta sa svim državama koje to žele, a da to ne škodi duhu Dejtona.
Preko povijesnog kompromisa, bez Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, prihvatimo Dejton kao pomirenje, toleranciju, demokraciju i ravnopravnost. Ponovo se naučimo živjeti zajedno. U protivnom, ne ćemo moći opstati kao država.
Zapad se treba izvinuti kršćanskim narodima u BiH
Prije nekog vremena, jedan je američki dužnosnik u BiH izjavio kako je prevladavanje mržnje na našim prostorima i među našim narodima, podrazumijevajući i međusobna izvinjenja, najbolji način pomirdbe. Ideja je dobra, mada nije baš nova jer se, na primjer, izvinjenja na tlu ex-Jugoslavije već uveliko prakticiraju. Tu bi se i zapadne zemlje sasvim sigurno trebale priključiti. Trebalo bi da se izvine:
-Zato što su nagovorile Aliju Izetbegovića, muslimanskog člana predsjedništva BiH da negira svoj potpis dat na Lisabonski sporazum 1992. godine koji je značio garanciju mira na ovim prostorima, tako da je to bio direktan povod za rat;
-Zato što su, bezuvjetno podržavajući muslimane/Bošnjake, a sve u cilju usporavanja ujedinjenja Europe, inicirale četverogodišnji krvavi sukob i time nas vratili u predgrađansko društvo međusobne mržnje i feudalnih odnosa;
-Zato što su u toku rata kršile embargo UN na davanju oružja zaraćenim stranama snadbijevajući prvenstveno oružjem muslimane/Bošnjake;
-Zato što su u okviru takve politike omogućili iranskom oružju i mudžahedinima da dospiju na tlo BiH;
-Zato što ste prevarili Hrvate i natjerali ih 1994. godine da stupe sa Muslimanima u Hrvatsko-Muslimansku Federaciju, što je označilo početak kraja hrvatskog naroda na tim prostorima;
-Zato što su, prema objavljenim izjavama tadašnjih muslimanskih čelnika, kumovali srebreničkoj tragediji u srpnju 1995. godine;
-Zato što su kvalifikacijom srebreničke tragedije kao genocida, prikrili hrvatsko-američku operaciju 'Oluja' u kolovozu iste godine unutar koje su počinjeni brojni zločini prema Srbima i što je rezultiralo izgonom srpskog naroda iz Hrvatske;
-Zato što su, tijekom posljednjih 20 ljeta, na različite načine demonizirali srpski narod, a doprinijeli marginalizaciji hrvatskog naroda u Federaciji;
-Zato što su, sprovodeći ideju njihovog politologa Hantingtona, stvorili od BiH prijelomno poprište sukoba dviju civilizacija: islama i kršćanstva;
-Zato što su se, cijelo vrijeme nakon Dejtona uplitali u naše izbore. Tragikomično je njihovo pozivanje naroda da 2006., praktično, glasaju za sadašnjeg 'Velikog Baju' RS koji se nakon toga, na njihovu veliku žalost „odmetnuo“ od njih;
-Zato što su ignorirali 3500 Srba poginulih od ruke Orićevih, muslimanskih trupa od 1992-1995. Iako, kako rekoše, poštuju sve žrtve, nisu dolazili na parastos srpskim žrtvama u Bratuncu, za razliku od Srebrenice gdje se pokapaju muslimanske žrtve.
To je velika hipokrizija zato što one jako dobro znaju da se je dan prije ulaska Mladića u Srebrenicu bez ikakve borbe, u Potočarima sakupilo oko 10.000 muškaraca među kojima je bilo oko 5.000 pripadnika (muslimanske) Armije BiH koji su se pokušali probiti kroz srpske linije kada su mnogi izginuli i kasnije prikazani kao Srebreničke žrtve.
To, naravno, ni na koji način ne umanjuje srebreničku tragediju iz srpnja 1995., kada su neke srpske paravojne jedinice počinile ekstremno težak ratni zločin nad zarobljenim muslimanima.
Za sve ovo se čeka izvinjenje od Ujka Sema i njegovih vazala. Ali još bi bolje bilo kada bi oni otišali sa ovih područja jer tada bi, zasigurno, mržnja među našim narodima bila prevladana.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
