Na Dodikov poziv, u Banjoj Luci je održan zaista veličanstven skup sa više od trideset tisuća ljudi. I to je bilo sve. Ništa se drugo, što bi dalo odgovore na blisku budućnost, na bliska dešavanja, nije desilo.
Ono što je inače boljka Dodikovog režima, to je da su istinski intelektualci bili odsutni iz njegovog horizonta prepunom kabadahija, ulizica i mediokriteta. U maju 1968. godine, De Golove pristalice, milijun ljudi, marširalo je Šam z'Elizeom, najvećom avenijo u Parizu. Na čelu povorke bilo je stotinjak svjetski poznatih intelektualaca koji su mu, i inače, tijekom majskih događaja davali punu podršku.
Ovdje nije bilo nikoga iz Akademije nauka Republike Srpske, ni drugih poznatih intelektualaca iz svijeta nauke i kulturnog života (?!), osim isluženih političara, većim dijelom preletača. Jedino se pojavio Kusturica, neinspirativan i nepripremljen; rekao je kako je prednost Dodika u odnosu na Trvićevu tri tisuće glasova što je izazvalo negodovanje dijela skupa i njegov pokušaj pravdanja: „I tri hiljade je dovoljno“.
Dodik je ponovo taktizirao, što mu je do sada donosilo izvjestan uspjeh, ali je ovaj put to bilo beskorisno. NJegova osnovna politička misao je da je strategija skup taktika, i da se tim metodom on može izvući iz svake teške situacije. Postoje, međutim, takve situacije kada se jedino može i mora ići naprijed, iako su šanse na uspjeh malene, ali ići nazad je bez ikakve šanse.
Piše: Emil Vlajki
Neizvjesnost je pritiskala sve prisutne. Što će se desiti kada za par dana Centralna izborna komisija (CIK) objavi da se novi izbori za predsjednika Republike Srpske moraju održati? Ili možda još uvijek ima onih koji vjeruju da CIK to neće uraditi? Dakle, Dodiku se negira izborna pobjeda! I što sada, rekla bi Konstrakta u svojoj pjesmi koja je bila treća na Eurosongu. Pogledajmo ovakav scenarij.
Potpuno je svejedno hoće li Dodik to prihvatiti ili neće. Ako ne prihvati, SIPA će doći da ga uhapsi zbog toga što ne poštuje ustavni poredak i postojeću zakonsku regulativu. Ako prihvati, optužit će ga za nešto drugo. SIPA će ponovo doći da ga privede, on će se usprotiviti, i ako SIPA omane, doći će NATO trupe koje su na Manjači, 20 km daleko od Banja Luke, i uradit će to. Nije previše vjerojatno da će policija Republike Srpske to moći spriječiti. Ima i drugih scnarija, ali je ovaj nekako najvjerojatniji. Ako (kad) se to desi, pozicija i koalicija će se raspasti kao kula od karata!
Važno je shvatiti, da Zapad ni u kom slučaju neće dozvoliti da na čelo Republike Srpske bude Dodik za koga Lavrov tvrdi da je istinski prijatelj Rusa (što Dodik obilato potvrđuje) dok Zapad vodi istinski, nesmiljeni rat protiv svega što je rusko.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) October 25, 2022
Naravno, Dodik sve to zna i u svom obraćanju skupu, išao je 15 koraka nazad. Glavne neprijatelje Srpske koje je spomenuo bili su Izetbegović, opozicija i CIK. Zapad nije ni spomenuo, a i sve ostalo je izostalo iz njegovog uobičajenog diskursa. Ni riječ nije rekao kako je PDP-SDS opozicija financirana od strane Zapada. Nije govorio o protektoratu, stranim sucima u Ustavnom sudu BiH, neprihvatljivom Sudu i Tužilaštvu BiH, o nelegalnom Visokom predstavniku u BiH, o nezakonitom djelovanju ostalih Visokih predstavnika, o protivljenju NATO-u, itd., itd. Mislio je, možda, da će ga Zapad radi njegovog reteriranja makar i djelomično amnestirati od onoga što mu sprema.
Ono što predstoji je okvirno jasno, ali nije poznato u kojoj će se formi manifestirati. Sve u svemu, bez efikasne ruske pomoći, Dodik se ne može održati. Najgora varijanta bi bila da se Srbi međusobno sukobe. Ruska vojna intervencija je malo vjerojatna. Konačno, sudbina jednog političara nije suštinski važna. Važni su zemlja i narod, ali nisam uvjeren da će se tu nešto nabolje promijeniti.
Ostale tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
Izvor: Pravda
