Ovo je dio filozofijske studije, a na osnovu mojih prethodnih knjiga i članaka, napisane za naučni skup „Srbija i Republika Srpska u svetskoistorijskim promjenama“ koji se održao u Andrićgradu od 25 – 28 juna 2022. godine. Tekst je, koliko je to bilo moguće, prilagođen široj čitalačkoj publici.

Rezime

Historija je smislena i njen se razvoj u potpunosti ostvaruje formiranjem građanskog društva.  NJega je ostvarila zapadna civilizacija zahvaljujući svojoj racionalnosti i nasilju kojeg je sprovodila prema ostatku svijeta. Ali smisao građanskog društva je da bude univerzalno humano, da prestane sa nasiljem i eksploatacijom. Protestantsko katolički dio Zapada to ne prihvaća i dalje nastoji da dominira svijetom. Rusko-srpsko pravoslavlje ima stvarni potencijal da građansko društvo napravi istinski humanim.

NAPOMENA. U studiji sam se koristio i nekim drugim mojim tekstovima čije dijelove sam funkcionalno ukomponirao.

Piše Emil Vlajki

Povijest čovječanstva je povijest racionalnosti

   Darvin je u svom djelu 'Pojava čovjeka' ('Descent of man'), napisao da je čovjek najslabija životinja na Zemlji. Nema ni kljove, ni kandže, ni snagu mišića životinja, itd. Ali ono što ima, to je najrazvijeniji mozak koji mu je omogućio da ovlada životinjskim carstvom i prirodom uopće.
   U ljudskim proporcijama, mozak je metafora za racionalnost; povijest svijeta je i povijest racionalnosti.  S tim u vezi, Hegel u uvodu Filozofije povijesti veli:
   „Jedina misao koju filozofija donosi sa sobom u kontemplaciju Povijesti je jednostavna koncepcija Razuma; da je Razum Vladar Svijeta; da nam povijest svijeta, dakle, predstavlja racionalni proces. Drugim riječima, povijest je isključivo zaokupljena pokazivanjem kako Razum dolazi do prepoznavanja i usvajanja Istine.“

   Zapad (judeo – grčko – rimsko –kršćanska civilizacija) se pokazao kao najracionalnija civilizacija svih vremena, i zato je uspio ovladati svim ostalim civilizacijama. Bilo je civilizacija koje su, tijekom povijesti, u mnogočemu bile naprednije od Zapada  (arapska, kineska), ali je Zapad, bez religijskih (Islam) i institucionalno-organizacionih ograničenja velikih sistema (kineski mastodont birokratska organizacija) znao u sebi inkorporirati sve ono najznačajnije što je krasilo čovjeka. Tome su posebno doprinijele dvije izuzetne ličnosti:
-Sveti Augustin koji je jasno razgraničio božje i ljudske ovlasti (Bogu božje, Caru carevo).
-Sveti Toma Akvinski koji je uveo Aristotelovu formalnu logiku u srednjovjekovne kršćanske univerzitete 
   Nakon toga je sve „bilo lako“, iznuđeno. Kadrovi koji su se formirali, nisu imali ograničenja u mišljenju. Inkvizicija (jednako kao i dogmatski staljinizam, a i američki makartizam)), uzaludno su ih pokušali u tome spriječiti. Nakon tog perioda srednjovjekovnog mračnjaštva, slijedilo je prosvjetiteljstvo, empirizam i klasični njemački idealizam, konačno sa Hegelom i njegovim građanskim društvom, što je označilo kraj svakog povijesno značajnog filozofiranja, kao i kraj same povijesti, i tu počinje naša priča.
   Treba napomenuti da je koncem devetnaestog vijeka, nadmoćna racionalna zapadna civilizacija, držala pod svojom kolonijalnom upravom, devet desetina svijeta.

Povijest i nasilje

   Ponovimo, racionalnost je nešto što pripada svim civilizacijama i narodima, ali su druga društva, iz različitih razloga (geografskih, klimatskih, religijskih, itd.) racionalnost podređivala nekim drugim imperativima. Samim tim, mnoge su od tih zajednica bile ne-historijske.
   Što bilo da bilo, Zapad je svoju nadmoć iskoristio tako što je kolonizirao druge civilizacije, a neke u potpunosti uništio. Sa uobičajenog moralnog stanovišta, to je neprihvatljivo, zločinački. Ali Hegelova filozofija, donekle u Marxovoj i Engelsovoj interpretaciji, kaže nešto drugo.
   Povijest ima svoj smisao. NJen prvenstveni cilj je očuvanje ljudskog roda od svega što bi ga moglo uništiti, posebno od različitih prirodnih kataklizmi i smrtonosnih bolesti. Smisao povijesti je također i njegov napredak prema građanskom društvu kao ostvarenju slobode i kraju historije. To je jedino bilo moguće usvajanjem i praksom apsolutne racionalnosti.
   Čemu oružje i nasilje? Apsolutna racionalnost, da bi bila povijesno efikasna, morala je obuhvatiti čitav svijet. Na Zapadu, kao „izabranoj civilizaciji“, bilo je da to ostvari i on je, vojno superioran, to činio upotrijebivši prema drugim civilizacijama i narodima krajnje nasilje. S druge strane, ovom nesmiljenom eksploatacijom koloniziranih područja, Zapad je bio u mogućnosti da se ubrzano razvija u svakom pogledu i da tako, na nivou mogućnosti, promijeni nabolje sudbinu ljudskog roda.
   Posebno je bilo važno XX stoljeće. Tada je ova civilizacija, razvijajući medicinu, genetiku, informatiku, nanotehnologiju i robotiku, uspjela pobijediti razne smrtonosne bolesti, otpočeti svemirska istraživanja, pretvoriti pustinje u plodna tla i, „zelenom revolucijom“, proizvoditi hranu za sve stanovnike planete. Uvidjevši prednosti apsolutne racionalnosti, i ostala područja svijeta su, s različitim uspjehom, slijedile primjer Zapada. Kolonijalizam je nestao, a ljudska prava su bila institucionalizirana, posebno kroz dokumente Ujedinjenih nacija. Što se tiče svjetskih ekoloških problema nastalih uslijed često nekontrolirane industrijalizacije, i oni se, mada mučno i sporo, nastoje rješavati na globalnom nivou.

Rascjep unutar građanskog društva: sumrak nepravoslavnog Zapada

   Sve se završava sa Hegelom. On je filozof idealizma (sve počinje sa Idejom, Duhom, Samosviješću), dijalektičke povijesti i građanskog društva u kojem je glavna stavka LJUDSKE SLOBODE ZA SVE, ZA ČOVJEČANSTVO! Nakon toga, nema više historijskog razvoja gdje bi nove dijalektičke sinteze prevazišle građanstvo. Marx je pokušao na Hegelovu konstrukciju dodati komunizam kao konačnu etapu razvoja čovječanstva, ali je bio u krivu; utopijski komunizam je samo jedan krak građanskog društva.
 Na bazi racionalnosti i građanstva, ne-pravoslavni Zapad je stvorio idealna društva, države blagostanja. Ali su ta, postmoderna društva, bila egoistična i zasnivala su se na nastavljanju zločina i eksploatacije Zapada u odnosu na ostatak svijeta, kao i na neprestanom uništavanju, konceptualno i praktično, ljudskih prava, dakle i samog građanstva.
Elaboracija:
   Postmodernizam je, usprkos prividnoj sličnosti, suštinski raskid sa modernizmom, klasičnom kapitalističkom epohom.  On znači nepovratnu društvenu pometnju zbog sve težeg funkcioniranja tržišne privrede, nestanka velikih ideja kršćanskog i marksističkog tipa, kolapsa obrazovanja i  raspada tradicionalne porodice. SAD i EU su, stupanjem na svjetsku scenu Kine i Rusije, izgubili monopol svjetske supersile. Europska unija se raspada po šavovima. Lideri država NJemačke i Engleske, Merkel i Brown, su jasno rekli kako je multikulturalizam mrtav. Rezultat toga je nakaradan, zločinački, histeričan odnos prema svemu što je rusko i srpsko.
   Pored toga, Europa je zamijenila svoj kršćanski identitet ideologijom „novih ljudskih prava“ i postala bezlična. Iskorištavajući nakaradne zakonske mogućnosti i „političku korektnost“, društvenom i političkom scenom zavladale su razne manjinske grupe. To se posebno odnosi na LGBT i  skorašnje imigrante sa Bliskog istoka, koji zajedno čine u EU do 15 % stanovnika. Oni svoja partikularna prava nastoje nametnuti čitavom društvu kao da su univerzalna. Za imigrante je vezan povremeni terorizam kao i neprestani seksualni napadi na žene što se nastoji zataškati. Što se tiče LGBT populacije, uzevši u obzir medijsku buku koja se stvara oko njih, dobiva se utisak da su oni ti koji su stvarali historiju i omogućili reprodukciju ljudskog roda. S obzirom da njihove kampanje često poprimaju karikaturalne oblike, to je na Zapadu izazvalo (i izaziva)  društveni i politički kaos sa mnogim podjelama i sukobima.

   Došlo je, dakle, do sumraka Zapada. Um (Hegelovsko-povijesni) je kapitulirao pred ne-Umom. Prvi je, nakon milijuna godina mukotrpnog rada, uspio formirati građansko društvo, pogotovo njegove humane aspekte, i srodio se sa njegovim institucijama, a sada je to, antiruskim i antisrpskim akcijama protestantsko katoličkog dijela Europe i SAD, dovedeno u pitanje.
   Gubeći monopol najmoćnijeg dijela svijeta ,infrastrukturne poluge država ne-pravoslavnog Zapada su se ujedinile: političari, predsjednici moćnih kompanija, naučnici, racionalna birokracija, obavještajne službe, financijske i zdravstvene institucije i mediji (uključujući društvene mreže). Rezultat toga je bio formiranje jedne neformalne, gigantske, moćne političke organizacije, NOVOG LEVIJATANA, koja je čvrsto odlučila da povrati prijašnju moć ove ne-pravoslavne građanske civilizacije, često metodama nacističkog tipa.
   Stvari se nisu zaustavile na tome. Tu su uključeni i nezamislivo bogati ideološki eugenički teoretičari Hitlerovski nastrojeni koji bi „u ime novog humanizma“ znatno reducirali svjetsko stanovništvo za nekoliko milijardi osoba.

Ruski i srpski antibarbarus

   Građanstvo je, dakle na raskrsnici između protestantsko-katoličkog terora i latentnog, ali apsolutno mogućeg, pravoslavnog, posebno rusko-srpskog, humanizma.
   Putin se 2007. godine u Minhenu pobunio protiv eksploatatorske, neokolonijalne politike ne-pravoslavnog Zapada i nastavio je govoriti i djelovati u tom pravcu. Zapad je to dobro shvatio i označio Rusiju kao svog glavnog neprijatelja. Želeći Putinovu propast i neizmjerna bogatstva Sibira, iskoristio je Ukrajinu i njen nasilni karakter kako bi Rusku federaciju uvukao u rat. Putin nije imao izbora.   
   Naravno, da je, humanitarno gledano, trebalo intervenirati u Ukrajini. Kada je 2014. godine oboren legitiman poredak NATO-naci „Majdan revolucijom“, Rusi su u toj višenacionalnoj zemlji, bili žrtve stravičnih zločina. Nakon toga su se u Luhans i Donjeck i Krim  odvojili od NATO-naci Ukrajine s tim što se Krim referendumom, odmah priključio Rusiji. U druge dvije pokrajine Rusi nisu službeno smjeli koristiti svoj jezik, a zatim su SVAKI DAN bili bombardirani od ne-ruskih ukrajinskih snaga. U toku osam godina, oko dvadeset tisuća Rusa bilo je ubijeno i ranjeno u tim napadima u navedenim ukrajinskim pokrajinama. Konačno, početkom 2022. godina stvorene je armada ne-ruskih ukrajinskih snaga od sto tisuća vojnika, pošto je bilo odlučeno, da se ta dva odmetnuta  teritorija vrate po svaku cijenu. To bi bilo pravo krvoproliće, i bilo je jasno da to Ruska Federacija ne može dozvoliti.
  Međutim, rat koji se sada vodi, ne može staviti u pitanje humanističke tendencije koje pravoslavlje nosi u sebi i za koje sada postoje uvjeti da čovječanstvo krene tim putem.

   Sa svojim osnovnim zahtjevom „Bože pravde“, izvjesno je da ni Srbi, kao ni Rusi, ne mogu van historije, ali čini se da ni historija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno, u mnogo čemu, „antiracionalno“ ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vjekovima stajali u obranu kršćanske Europe sprečavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austro-Ugarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Europi. I ma što god tko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, možda bi, i pobijedili da nije bilo Jeljcinove izdaje.
   Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom, duboko je ukorijenjena u ortodoksnom kršćanstvu, koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesuglasno sa rimsko-katoličkom hijerarhijom i ofiranjem s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova. Mistika izvornih vrijednosti kršćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava pod vodstvom neospornog svjetovnog gospodara sa karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su se u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle s lakoćom nametnuti narodu.
    Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi, bez obzira na to što se u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali, kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu dovoditi tu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje kao vjera ne može dovesti u pitanje zato što je, ne htijući, iznjedrilo staljinizam. Što bilo da bilo, a što je naglasio kršćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnost pravoslavnog kršćanstva mogli animirati i u praksi uspostaviti komunizam kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku, jer je on za njih utjelovljenje boga koji je tu na zemlji da Rusima donese pravdu.

NAPOMENA. Ono što Putin radi, nije prvenstveno, kao što Dugin smatra, obnova ruske imperije, već stvaranje ravnopravnih, humanijih odnosa u svijetu.

   Što se drugih aspekata tiče, nasilje pravoslavlja najčešće ima kao osnovu revolt protiv neke nepravde ili pak izvršenje pravde, što ne znači da takav revolt ne može i sam, u svojoj iracionalnoj zaslijepljenosti, biti nepravedan, pa i zločinački.
   S druge strane, nasilje na protestantsko- katoličkom Zapadu često je egoistično motivirano, prepuno je neistinitih opravdanja i nerijetko racionalno-zločinački sprovedeno. U modernim vremenima spomenimo genocide nad autohtoncima u Americi i Australiji, kao i trgovinu afričkim robljem. Istovjetno, koncentracioni logori kao Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Jasenovac, SAD-logori neljudskog karaktera kao Abu Graib u Iraku i Gvantanamo na Kubi, te logori za mučenje zatvorenika diljem Europe i, konačno, uništavanje iračkog, afganistanskog i srpskog naroda od „međunarodne zajednice“ predvođene Amerikom, primjeri su takvog racionalnog antihumanizma.
   
   Ali, kao i sve ostalo, antibarbarus ima svoju dijalektiku. Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti koja je, rekli smo, dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamijene je sa katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad koja se, pored svega, i međusobno izjeda. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svoga tla i identiteta. Postaju izuzetno „prilagodljivi“, mazohisti, doušnici, prihvaćajući logiku prvenstveno onih koji im žele zlo umotano u ambalažu „humanizma“. U tom smislu, odričući se vlastitog srpstva, što se posebno odnosi na njihove političke i intelektualne elite, prihvaćaju pripadnost „genocidnom“ narodu, poslali su svoje heroje u haške ralje „međunarodne zajednice“, dozvolili onima koji su ih demonizirali i uništavali njihov teritorij, i koji to i dalje rade, da slobodno šeću njihovom zemljom i da im kroje zakone, te nude, svakom tko zaželi, svoju djedovinu za iluzornu šaku eura.

   Možda je, ipak, francuski filozof Merlo-Ponti u svom djelu „Humanizam i teror“, a oslanjajući se na Berđajeva, u krajnjoj liniji, bio u pravu. Opravdavao je, implicite, pravoslavni boljševizam. Međutim, griješio je u pogledu opravdanosti staljinističkih metoda. Državne forme pravoslavlja ne moraju nužno biti nehumane, a   Putin je to dokazao. 
  Preneseno u kontekstu ove studije, to znači da, metaforički, oni koji bi htjeli da Srbija postane dio protestantsko-katoličkog Zapada, povijesno griješe. Izbor između Rusije i Zapada nije izbor između „lošeg“ i „dobrog“ života, već izbor između ljudskog i neljudskog, morala i nemorala,  između humanizma i terora.

Ostale tekstove Emila Vlajkija možete čitati OVDE.

Izvor: Pravda