Piše: Nenad Kecmanović

Da li vam para uši ili ste se već navikli da funkcioneri zapadnog protektorata, kada govore o Bosni i Hercegovini, kažu samo Bosna, i začudo gotovo nikad ne koriste puno ime ove međunarodo priznate države, kakva god da je?

To je utoliko čudnije što Anglosaksonci inače vole da koriste akronime i druge praktične skraćenice pa, recimo, tri bar zvanično posebna jezika (srpski, hrvatski i bosanski) u Haškom tribunalu trpaju u jednu skraćenicu bhs odnosno be-ha-es.

Oni čak ne kažu ni BiH (be-i-ha), što je često i u domaćoj upotrebi.

Najčudnije što im Bošnjaci, inače preosjetljivi na sve što je vezano za nesigurnu naciju i nedovršenu državu, nikad zbog toga ne prigovaraju. Štaviše, i muslimani Bošnjaci su prihvatili da svoju zemlju nazivaju po njenoj većoj, bosanskoj polovini, kao da su otpisali njenu hercegovačku manju polovinu, koja u zvaničnom nazivu figurira ravnopravno i po abecednom i po azbučnom redoslijedu.

Elem, ispada da protektorat i njegovi lokalni favoriti, po prećutnom dogovoru, falsifikuju službeno ime međunarodno priznate zemlje, dok Srbi i Hrvati tu nimalo bezazlenu antiustavnu redukciju potcjenjuju pa i ne reaguju.

Tako je propušten i najnoviji septembarski povod.

Bosna i Hercegovina treba da promijeni ime u Bosna! Hercegovina je samo pokrajina, kao i Dalmacija. Ne kaže se Hrvatska i Dalmacija, nego samo Hrvatska. I Turska je promijenila ime, tako ćemo i mi u Bosni“.

Citirana poruka izvan konteksta i bez imena autora može da djeluje zbunjujuće nejasna. A kontekst koji je objašnjava bio je masovni protest, koji su Bošnjaci još prije dva mjeseca organizovali pred zgradom OHR-a u Sarajevu, povodom Šmitove tek samo najave da će nametnuti promjenu izbornog zakona u FBiH u korist Hrvata.

A da bi bilo jasnije, anonimni govornik koji se, među ostalim, popeo na binu, zove se imenom Ajnur, na turskom Svjetlost mjeseca, i prezimenom Mehičević.

Najzad, oni njegovi „mi u Bosni“ koji će promijeniti ime države su, nema dileme, Bošnjaci.

Sarajevska štampa je u izvještajima sa protesta Ajnurov apel izdvojila u podnaslove, antrfilee, akcente, a srpski i hrvatski mediji je gotovo nisu ni registrovali, a pogotovo je nisu anaizirali i komentarisali.

Šta je Svjetlost mjeseca htio da kaže?

Pošto od rata u zapadnoj Hercegovini većinom žive Hrvati, u Istočnoj – mahom Srbi, a Bošnjaci u malom procentu, Ajnur smatra da Hercegovini više i nije mjesto u imenu države. Elem, Hercegovina, koja čini manju polovinu BiH, bila bi svedena na status juga Bosne u kojoj žive dvije nacionalne manjine.

Po Ajnuru i onima „mi u Bosni“, Hercegovinu, u kojoj brojčano i politički ne dominiraju Bošnjaci, ne treba ni spominjati?! A šta o tome misle Srbi i Hrvati u Hercegovini, ne treba ih ni pitati.

Ali, ako po njemu i po njima, Hercegovina treba da nestane iz imena države, šta je sa njenim žiteljima – Hercegovcima koji su bez obzira na vjeru i naciju, do rata predstavljali toliko snažan regionalni identitet da bi se svaki od njih uvrijedio ako bi mu se reklo da je Bosanac.

Razlike u istoriji, podneblju, mentalitetu, govoru itd. zaista postoje, ali se na tome prije rata insistiralo i zato što je isticanje nacionalnih i vjerskih posebnosti bilo prigušeno od komunističke vlasti. Postkomunistička demokratija je učinila da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci iz Hercegovine više osjećaju i deklarišu nacionalno nego regionalno. Jedni su postali Srbi iz Srpske, drugi Herceg-Bosanci i tako sačuvali trag hercegovstva, a treći – Bošnjaci, čime bi htjeli da kažu da su jedini domicilni stanovnici Bosne.

Kada su Muslimani na Prvom bošnjačkom saboru ’93. odlučili da se preimenuju u Bošnjake, mediji su zatražili neku vrstu neformalnog izjašanjavanja desetak muslimanskih intelektualaca porijeklom iz Hercegovine.

Svojim autoritativnim izjavama da više nisu (nacionalno) Muslimani ni (zavičajno) Hercegovci, nego Bošnjaci u jedinstvenoj Bosni.

Zašto su se odrekli hercegovstva?

Zato da bi svoje porijeklo mogli da vežu za srednjovjekovno predislamsko hrišćansko Kraljevstvo bosansko ili Kraljevinu Bosnu. Hercegovina je pak znatno kasnije pala pod Turke, i to kao Nemanjićka zemlja Raška, odnosno Zeta.

Operacijom amputacije Hercegovine iz imena Bosne i Hercegovine srpski jezik ostaje bez zavičaja.

Srpski jezik, iz koga je političkom odlukom izveden lingvistički artificijelni bosanski jezik, Vuk Karadžić je zasnovao na jeziku kojim su govorili Srbi u Hercegovini.

Prema Ajnurovoj novoj nomenklaturi, osnov srpskog jezika leži u „Južnoj Bosni“. Elem nije bosanski nastao od srpskog nego srpski od južnobosanskog.

Potpuno analogno Kalajevoj priči da Bošnjaci nisu nastali osmanskom islamizacijom hrišćana u BiH, nego Srbi i Hrvati srbizacijom odnosmo kroatizacijom srednjovjekovne jedinstvene bosanske nacije.

Kao što je poznato, masovni protest pred zgradom OHR 7. septembra u Sarajevu, na kome je Ajnur Mehičević izašao u javnost, imao je kratkoročan efekat.

Šmit je samo odložio rok da se Bošnjaci i Hrvati sami dogovore, što prema očekivanju nije dalo rezultat. A onda je tokom izbora, između glasanja i brojanja, nametnuo promjenu izbornog zakona u korist Hrvata, a bošnjačka javnost, zaokupljena rezultatima izbora, više predsjedničkih u RS nego u svojoj avliji, nije stigla da reaguje. Kamo li da BiH preimenuje u Bosnu i otpiše Hercegovinu.

Ali, ideja Ajnura Mehičevića, koja sigurno nije samo njegova, dočekana je sa odobravanjem i ostaće u tvrdim bosanskim glavama.

Ni po jada da se te ludorije, u kojima ima sistema, ne guraju u koordinaciji sa zapadnim protektoratom.

U Sarajevu su tako ulice sa imenima znamenitih Srba zamijenjena imenima muslimanskih funkcionera i aktivista NDH. Skinut je srpski atribut u nazivima više gradova u Republici Srpskoj.

Nije li logično da je sljedeća na redu promjena istorijskog i ustavnog imena Bosne i Hercegovine?

Dominacija anglosaksonskog faktora u Evropi, koja je danas potpuno ogoljena, ne zasniva se samo na raketama, dolaru, plaćenicima i krticama nego i na mekoj moći jezika. Preko jezika se osvajaju pojmovi i njihova značenja, te crtaju koordinate mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Knjiga britanskog istoričara Noela Malkolma, koju je, navodno, napisao kao predtekst za akciju bračnog para Klinton, nosi naslov „Bosna – kratka istorija“.

Istina, Noel, kao ni Ajnur, ne spominje „južnu Bosnu“, ali – samo se kaže.

Izvor: Sve o Srpskoj