Piše: DŽevad Galijašević
Nakon proglašenja izbornih rezultata u BiH i uvjerljive pobjede Milorada Dodika, njegove stranke SNSD i zamjenice Željke Cvijanović, oglasili su se iz Rusije sa najvišeg mjesta: čestitkama i neskrivenom podrškom. Predsjednik Savjeta Federacije Federalne Skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, povodom pobjede i izbora za predsjednika Republike Srpske kažee:Dodik je čovjek iskreno odan svom narodu“, te da je; „zahvaljujući Dodikovim ličnim naporima, kao srpskog člana Predsjedništva BiH, u znatnoj mjeri ojačao konstruktivan i povjerljiv dijalog po širokom spektru pitanja, a svestrane veze, uključujući i parlamentarne, dobile su novi podsticaj“.
"Koristeći priliku, želim Vas uvjeriti, da su senatori Ruske Federacije spremni i dalje doprinositi razvoju obostrano korisne saradnje za dobrobit naših naroda. Neka Vaš uspjeh na važnoj funkciji obezbijedi blagostanje i prosperitet Republici Srpskoj", poručila je Matvijenko u čestitki upućenoj Dodiku, koja je, za javnost u Srbiji, zvučala škakljivo, pa su čestitku složno prešutili mediji bliski vlasti, kao i Šolak-Đilas mediji. A pogledi iz Republike Srpske, usmjereni ka Srbiji, strepnje i nadanja, često se čine uzaludnim i bez odgovora.
Jer nakon posjete Beogradu, šefa Vojnog komiteta NATO, holandskog admirala Roba Bauera, kao poslednje u nizu akcija i dogovora o jačanju vojne saradnje na liniji Srbija-Zapad, komunikacija i zajednički projekti sa Rusijom postaju prošlost, premda su i tokom cjele 2022.godine bili ceremonijalne prirode.
Intenzivnija saradnja sa zemljama NATO i Zapadom u cjelini, bila je uočljiva još u septembru 2021.godine, tokom posjete komandanta nacionalne garde Ohaja, general majora DŽona Herisa, kome je Predsjednik Srbije Vučić, uručio orden Srpske zastave drugog reda.
Koliko košta rusko prijateljstvo?
Bilo bi pogrešno, vjerovatno i nekorektno, ne vidjeti i ne uvažavati objektivno tešku situaciju u kojoj se Srbija nalazila toliko dugo, prije nego što je otpor u javnosti, neprijateljskom pritisku Zapada splasnuo a ciljevi i opcije, poprimili oblik konfuzne dezorijentisane politike.
O Kosovu je riječ, ali bilo bi netačno tvrditi da je samo to problem: sada je već riječ i o Republici Srpskoj i položaju Srba u Crnoj Gori, ali i načinu na koji Srbija razumije pojam: prijateljska država i prijateljski narod. O Srbima u Hrvatskoj već odavno nije riječ: njihova sudbina za racionalni um i neophodnu kolektivnu svjest, je primjer, postavljenih ciljeva koji su NATO i katolički Zapad, rješavali po sistemu, „jedno pa drugo“ a ne po sistemu „jedno ili drugo“. Ako je neko pomislio da može dobiti državnost Republike Srpske ili Crnu Goru, kao novu-staru srpsku državu: prevario se: Ni tu ne postoji opcija „jedno za drugo“, nego uvijek, prema Srbima, otimanje po sistemu „jedno pa drugo“. Dok se ne uzme sve... a i to je blizu.
U principu, slika političkog života u Srbiji poprima obris inverzije, jednog holivudskog filma iz daleke 1993 godine. u kome, David (Vudi Harelson) i Diana Murfi (Demi Mur) su vjenčani par, koji odlazi u Las Vegas, sa nadom da će osvojiti dovoljno novca za finansiranje Davidovog projekta, na području nekretnina. Kada na ruletu izgube uloženi novac i svu ušteđevinu, sretnu milijardera DŽona Gagea (Robert Redford), kome se Diana, na prvi pogled, svidi. DŽon ponudi bračnom paru milion dolara za jednu noć sa Dianom te, iako se ponuda mladom zaljubljenom paru isprva učini neprihvatljivom, iduće jutro, oni je prihvate. Veliki kino hit, snimio je Adrian Line, i u njemu: odnosi, dileme i motivacija tri glavna lika diktiraju zaplet filma, koji otkriva mnoštvo zanimljivih moralnih pitanja, kada se stavlja na probu vjernost i precjenjuje uloga novca, u kupovii sreće.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 5, 2022
I u duhu moralnih dilema u filmu, baš kao i u životu, uočava se da, granica na kojoj se definišu ciljevi i utvrđuju izbori te donose odluke o važnim pitanjima, prividnog sukoba morala i perspektive, vrlo često se izbriše i pregazi, koracima koji uvlače narod, u teško istorijsko prostituisanje. I političkim nebom Srbije već dugo odzvanja navodna dilema „istok ili zapad“, koja u načelu znači: „Rusija ili Amerika“, jer pominjati NATO alijansu, Evropsku uniju, NJemačku i Veliku Britaniju, znači potvrditi Ameriku kao opciju, jer se u njoj i kroz nju, ispoljavaju se sve ove prividne parcijalnosti, koje bi navodno trebale predstavljati nešto zasebno i drugačije od toga. Tu činjenicu, danas bi trebali razumijeti i neobavješteni i ometeni u razvoju, koji pričaju o nekom „evropskom putu“, evropskim standardima i velikom napretku.
Treba pojednostaviti: Ako je neka država, slučajno ili uvijek kroz istoriju, sarađivala sa Srbijom, i bila spremna da uđe zbog Srbije u Prvi svjetski rat a u Drugom, dođe sa vojskom da je oslobađa od nacizma (NJemačkog) i fašizma (Italijanskog), i nakon što izdrži pod Boljševicima 80. godina tiranije i fragmentacije, nastavi pomagati i graditi sposobnost Srbije da se brani: avionima i zenkovima, protiv-vazdušnim i protiv-oklopnim sredstvima, onda je to Država Prijatelj.
Tim prije ako u Ujedinjenim nacijama uporno štiti terirorijalni integritet Srbije, 15 % njene najvažnije terirorije koja odražava istorijsku svjest nacije o važnosti: države, crkve i naroda. Samo neupućeni, mogu takav značaj Kosova tumačiti kao mitologiju prošlosti. Ona država koja zaštiti Srpsku državu i njen stradalnički narod, od etikete i žiga, zbog izmišljenih genocidnih namjera i poslova, u predlogu Rezolucije Savjetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, koji učini Velika Britanija u ime cjelog NATO i katoličkog Zapada... pa, nema sumnje: Rusija je tako rijetka, prijateljska država.
A koliko košta Kosovo?
Neprijatelj, je u svemu drugačiji od prijatelja: on planira štetu za Srbiu i srpskom narodu razbija svaki pravni i politički okvir koji Srbja brani ili ga gradi: razbijanje srpskog postiguća zvanog Jugoslavija, bombardovanje Srba u Republici Srpskoj Krajini, Republici Srpskoj, Saveznoj Republici Jugoslaviji (Crnoj Gori i Srbiji). Zatim razbijanje male, Savezne Jugoslavije i okupacija Kosova i pravljenje albanske države na prostoru punom srpske istorije, kulture, državnosti, vjere i krvi koja je natopila tu zemlju čineći je svetom srspskom zemljom. Danas je Kosovo „sveta američka zemlja“, na kojoj žive uglavnom šiptari, dok se ono malo preostalih Srba, dodatno mrcvari i proganja. Država je napravljena, od vha do dna: od Prištne do posljednjeg sela i zaseoka, zbog čega je za Srbiju i Srbe, Amerika na drugoj strani, jer samo ona, sa svim svojim vojno-političkim i ekonomskim projektima, lažnim posebnostima i parcijalnostima, ona napada, vrijeđa, okupira i ponižava: dok Rusija brani. Malo je nemoralno, pričati o istoku i zapadu, u nekim konfuznim geopolitičkim kategorijama, kao da ovdje nije riječ o Prijatelju i Neprijatelju, koji zaslužuju otvoren i jasan stav o njima samim i njihovim akcijama.
A dok Amerika gazi Srbiju i njene interese, na opšte razočarenje političkih prvaka, nikako da poniženom vođstvu, uputi bilo kakav „smokvin list“ da se bar malo, sakrije ta politička golotinja koja izaziva zgražavanje i zabrinutost u narodu. Ta nemoralna ponuda koju Srbija očekuje nažalost ne dolazi, pa su neki političari počeli otvoreno da pozivaju Amerikance: da je konačno učine: „Ne nudite nam ruku spasa, kako bismo odbacili Rusku ruku“, „uzimate nam Kosovo a ne nudite nam ništa“... pa ponudite nešto ... da se vidi, koliko košta prijateljstvo Rusko i šta može da se dobije odricanjem od njega; ali i koliko košta Kosovo, šta se tu može dobiti zauzvrat?
Evropski put, investicije koje Srbija plaća subvencijama obezbjeđenih mnogobrojnim kreditima podignutim u Zapadnim bankama ili vanjsko-trgovinskom razmjenom sa zapadom koja proizvodi gubitak od 9.milijardi dolara godišnje. Gdje je to i kako izgleda, „zapadno lizalo“, koje Srbija traži da se odrekne Rusije i Kosova? Najveći stepen poniženja ogleda se u svijesti o nemoći, koja žrtvu dodatno tjera u nova poniženja i gubitke. Horsko arlaukanje i buka, samodopadnih poltrona zvaničnog stava, uvijek istih, salonskih analitičara, ne može sakriti ni sramotu ni gubitak na koji se pristalo.
Ko sa đavolom tikve sadi; i ko poziva neprijatelja na trgovinu svetim mjestima vlastitog postojanja, već je izgubio sve što vrijedi i što ima bilo kakav značaj.A to ne može biti neprimjetno i nikad nije bezbolno.
Uništenje ukrajinskog sistema Strela 10 možete videti OVDE.
Izvor: Pravda
