Piše: DŽevad Galijašević
Susret Milorada Dodika i jednog od najvažnijih lidera Bošnjačke „Osmorke“ Elmedina Konakovića, petog decembra u Laktašima na košarkaškoj utakmici domaće Igokee, otvorio je novu stranicu komunikacije između Srpskih i Bošnjačkih političkih elita. Za sada je potpuno jasno, da je i Konakoviću i Dodiku, zajednička osobina da vole košarku i da posjeduju zavidan sportski duh.
Ako je i bilo nešto više od toga, uočeno ili dogovoreno, to znaju samo Dodik i Konaković. U svakom slučaju je važno, što je jedan uticajan Bošnjak, došao na razgovor i druženje u Republiku Srpsku i prije nego što su Bošnjačke stranke održale sastanak sa predstavnicima Hrvatskog Narodnog Sabora i HDZ-a. Uslijedio je sastanak predstavnika „Bošnjačke Osmorke“ sa delegacijom SNSD i postignut je načelni ali principijelni dogovor o zajedničkom učešću u vlasti.
Bakir Izetbegović je, poslije sastanka, otkrio navodno važnu činjenicu, da predstavnici „osmorke“ nisu nikakvi muslimani i da su pregovore sa SNSD-om održali u vinskoj destileriji. Ta stara priča o „alkoholu i svinjetini“, koju su patentirala braća DŽemaludin i Nedžad Latić, seljačići iz sela Pridvorci kod Gornjeg Vakufa, čiji je značaj uporno pronosio radikalni sandžaklija iz Sjenice, vlasnik Senad Hadžifejzović, FACE TV dobila je svoj „krešendo“ u odgovoru, osobe nepoznatog etničkog i vjerskog identiteta, člana rukovodstva SDP-a BiH (bivši Savez komunista), Damira Mašića, koji nam je otkrio činjenicu od koje zavisi naš opstanak i sudbina cjele Bosne: „Bakir Izetbegović je prije rata bio degustator alkoholnih pića“, tvitovao je.
Tako to izgleda na Bošnjačkoj političkoj sceni: „sjaho Kurta da uzjaše Murta“, pa je teško pretpostaviti šta će se te suštinski promijeniti.
Saga o alkoholu, nije jedina tačka retoričkih akrobacija „starih i novih“ opcija u Sarajevu jer ono što su „novi“ uradili u Zenici, nastupajući kao „Šestorka“ odbijanjem razgovora sa HDZ pa pored tri njihova delegata u Skupštini kantona, na čelo ovog zakonodavnog organa, imenovali lažnog Hrvata, pravog vehabiju, nacionalnu karikaturu, Dejana Kovačevića iz Breze, lajavog uličara koji je kao takav, najveća ljudska sramota za svakog Hrvata. Kome i zašto treba takva ulična zamlata sem da u novim vremenima, novi Hrvat vehabija, podsjeti zaboravne, da je početkom rata iz Belišća, u Tešanj došao Željko Dukmenić i postao mudžahedin Zejd, koji u vreći donosi četiri odsječene glave srpskih civila i pozadinaca, u policijsku stanicu.
Dukmenić je bio komandant zloglasnih „Crnih labudova“ i lični tjelohranitelj Alije Izetbegovića a kasnije i Bakira. U fokus Zapadne pažnje ušao je organizovanjem terorističkog kampa u mjestu Dobrinje kod Visokog, a za potrebe obuke mudžahedina i ubica. Upravo slučaj Zejda, ratnog zločinca koji je umro u 54.godini i sahranjen u Sarajevu kao muslian govori o mogućnostima uticaja i uloge konvertita u evidentno haotičnoj situaciji u BiH. Dejan Kovačević je kao štićenik svoga sugrađanina iz Breze Envera Hadžiahmetovića, koji je sada u drugom kantonu, onom Sarajevskom ministar u vladi čija vehabijska vjerska uvjerenja, ne smetaju mu ni malo da organizuje pederske parade i šetnje ulicama jedne muslimanske metropole – Sarajeva.
Jasno je, da NATO civilizacija (Vatikan, SAD i EU), imaju namjeru i ozbiljne planove, da Srbe i Bošnjake ponovo sukobe i da kroz tu, važnu i snažnu konfrontaciju, pitanje Hrvatskog položaja u Muslimansko-Hrvatskoj Federaciji, se potpuno marginalizuje te Hrvati prepuste njihovoj sudbini i tihom nestajanju u Bosni. Da je to realna opcija svjedoči stalna manifestacija međuvjerske mržnje.
Razlike između tri naroda u BiH, nesunjivo je omeđio kao posebnu tačku odnosa, režim Alije Iztbegovića: Mladi muslimani i SDA, doveli su u pitanje sve što je poznato, kao istorijska i socijalna činjenica i utvrđeno, nudeći vlastitu političku spoznaju i interes kao ključ za razumijevanje i tumačenje cjelokupne istorije ovog prostora. Nova polazna tačka društvenih odnosa i komunikacije među tri naroda u BiH nije bila samo projekcija sadašnjosti ili kao prosto plan za budućnost. Ona je otvorila put za novo, pogrešno definisanje svega što je bilo ikada kako bi sukobljenom prošlošću i stvaranjem novih mitova gradila svijest, da se tri naroda u BiH, jedni od drugih razlikuju položajem u istoriji i kulturom, tokom, cjele poznate prošlosti. Tako su Bošnjaci počeli da slave Bogumile i uglavnom da se identifikuju sa njima – da veličaju Kulina bana i kralja Tvrtka. Istina, nisu čuli za prvog pominjanog bosanskog bana Borića, niti bana Mateja Ninoslava, ili Stjepana Kotromanića – nisu čuli za za dvorske igre i borbu za prijestolje poslije Tvrtka Prvog niti za Jelenu Grubu, Stjepana Dabišu, Stjepana Ostoju i Stjepana Ostojića pa ne znaju da je to trajalo sve dok nije postao punoljetan kralj Tvrtko Drugi.
Ali, neznanje nije ograničavalo ideologe novog identiteta i nove polazne tačke Bošnjaka u istoriji – površne skice i poluistine, uspješno su hranile mitove. Što su ti mitovi imali manje logike i bili luđi, to su se bolje primali u svijest i osjećanja većine Bošnjaka. Iz tog razloga o bosanskom kralju Tomašu i njegovom sinu, kralju Stjepana Tomaševiću, bošnjaci ne žele pričati jer više vole i slave Mehmeda Drugog el Fatiha, koji je posljednjem kralju Bosne Stjepanu Tomaševiću, odsjekao glavu, simbolično najavljujući smrt stare Bosne i rađanje nove, osmanske i islamske.
Zahvaljujući Aliji, Bošnjaci, Srbi i Hrvati danas, imaju drugačije poglede na odnose između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, te različite poglede na relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. Te razlike izraz su bošnjačkog pogleda unazad i trebalo bi, da ne znače nužno i sukob, a da sukob ne znači, nužno nasilje, ali današnji pogled kroz vjekove zajedničkog života, otkriva surovu istinu, da su razlike između religija, na prostoru BiH, izazivale, duge i nasilne sukobe, te je i rat devedesetih samo refleksija i svježa epizoda, takvih sukoba u istoriji. Taj sukob i taj rat, se nastavljao, prividno mirnodopskim, a u stvari političkim sredstvima, za iste ciljeve, zbog koji je rat i vođen i poginulo više od 100.000 ljudi. Za to vrijeme, svijet je išao svojim putem i i naprosto, u oku posmatrača, smanjivao se, postavši sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih identiteta su postale brojnije; posredno, postajući tek metastaza bosanskog maligniteta. Počele su jačati nacionalne posebnosti i svijest o razlikama između različitih globalnih grupa te o istovjetnostima unutar vlastite, šire zajednice. U liberalnoj Evropskoj uniji i na političkom zapadu, pružan je određeni otpor „balkanizaciji“ i odvijali su se procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena, odvajajući ljude od starih lokalnih identiteta i tradicije.
A u drugoj deceniji, dvadeset i prvog vijeka, tendencije su promijenile smjer i intenzitet. Uprkos procesu globalizacije počela je rasti kulturna i civilizacijska samosvijest van domašaja globalnog uticaja zapadnih sila, koja se ubrzano pojačavala oslabljenom ulogom Zapada.
Najavljujući slom Zapadnog imperijalizma i globalizma Rusija je postala vojna i naučna super sila, koja ostvaruje veze sa Kinom, Indijom, Brazilom i Južnom Afrikom, pojavljujući se kao lider otpora dominaciji zapada. Pokušaj da se iscrpi Rusija, da se ugrozi njena bezbjednost sa Zapadnog poligona zvanog Ukrajina, da se ekonomski oslabi i na kraju fragmentgira, nisu dale očekivani rezultat i Zapadu su se vratile kao bumerang. Rusija je za to vrijeme postajala svakim danom jača, i na Ukrajinskom frontu i na polju globalnog, geopolitičkog uticaja pa je sama sebi obezbjedila „bezbjednosne garancije“, izborivši se za njih u sudaru sa globalnim neonacizmom, i srušila mogućnost restauracije zapadne hegemonije u cijelom svijetu. Podrška koju je Rusija dobila iz Islamskog svijeta, Latinske Amerike i Afrike, bila je apsolutna i potpuna. I najvažnije i najveće zemlje Azije su stale uz Rusiju, kao i većina članica bivšeg Sovjetskog Saveza.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) December 12, 2022
Paralelno, provociranje krize u Južnom Kineskom moru i Tajvanskom moreuzu, za Nato-SAD-EU, blo je bez ozbiljnijeg rezultata kao i svi pokušaji da se ograniči vojna i ekonomska moć Kine. Tako je i Kina postala konkurent i problem za nastavak dominacije zapada i njihovih instrumenata (NATO, MMF, Svjetska banka, Ekonomski forum u Davosu). U suštini, imperijalni Zapad se na kraju svoje moći, suočio sa Ne-Zapadom, koji sve više ima volje i sredstava da oblikuje svijet na Ne-Zapadne načine.
Raspravljajući o perspektivi civilizacijskih razlika i sukoba, Semjuel Hantington, će u svojoj, prvobitnoj veziji „Sukoba civilizacija“ koja se još nije bavila preoblikovanjem svjetskog poretka, zaključiti sljedeće: „U klasnim i ideološkom sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu“.
Danas se uočava da, odnosi među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima i njihove vjerske pripadnosti, predugo funkcionišu po principu, “mi” protiv “njih”, čime etničke i vjerske netrpeljivosti izbijaju u prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja - od forme državnog uređenja, ljudskih prava i migracija, do trgovine i ekologije. Po Hantingtonu, sve te grupacije i širi identiteti, čine civilizacije. Ta priča je prosta i nužno vodi ka sukobu, pa se postavlja logično pitanje: Mora li i Bosna biti zemlja stalnih sukoba i ratova: može li biti bolja i drugačija, jer, iako narodi nisu isti i nemaju iste interese, zar nije sazrelo vrijeme, da se ozbiljno razmisli o važnosti čuvanja mira, konačno dođe do sporazuma bez spoljnog uticaja.
Konačno, Zapadni čuvari postaju umorni, od svoje uloge čuvara, u bošnjačke fantazije o jedinstvu države uprkos razlikama.
Odlazak dinastije Izetbegović i rušenje mita o „Prvom Predsjeniku BiH“- Aliji, samo je prvi korak u političkoj fragmentaciji bošnjačkog korpusa koji predstavlja, važan korak u podjeli Bosne. Svileni gajtan za Bakira, možda je ipak samo uvod u davljenje Bosne i Hercegovine.
Ostale tekstove DŽevada Galijaševića čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
