Piše: DŽevad Galijašević
Analizirajući tu situaciju oglasio se vjerski vođa, reis ul ulema Husejn ef. Kavazović i s punim pravom rekao: „Na djelu je politička zavjera Zapadnih sila, koje sa svojim igračima, što su obukli dresove bosanskih stranaka, krenu u rušenje države“.
Kavazović nije ponovio grešku Alije Izetbegovića pa poručio vjernicima : „Mirno spavajte“ već je rekao: „Bošnjaci oprez“.
Krenule su polemike, rasprave i saopštenja - pravi politički sukobi otvoreni na Bošnjačkom etničkom i političkom prostoru, na kome se sudarilo Osam političkih stranaka koje predvode: SDP, Narod i Pravda uz Našu Stranku, uz pomoć Fahrudina Radončića (SBB), Zeničkog gradonačelnik Fuada Kasumovića (BH Inicijativa) itd. A na drugoj strani su ostali: Bakir Izetbegović (SDA) i Željko Komšić (Demokratska Fronta), izolovani i prisiljeni da budu opozicija.
Demontiranje uticaja i moći stranke koju je osnovao Alija Izetbegović a naslijedio sin Bakir, svakako je i Bošnjacima i cjeloj Bosni i Hercegovini bilo potrebno ali pitanje ostaje: šta dolazi poslije SDA?
Nova vlast u muslimanskom Sarajevu, koju čini Osam stranaka napravila je dogovor sa liderima Srba i Hrvata i to bi bila dobra vijest, da nisu zadržali staru matricu unitarizma pa i oni pronašli svoje Komšiće i Mektiće, te nastavili imenovati „fiktivne Hrvate i lažne Srbe“, u institucije koje kontrolišu.
Ako je Željko Komšić uvijek nastupao kao radikalni Bošnjak na hrvatskoj poziciji, onda je „Osmorka“ otišla i korak dalje.
Na mjesto Predsjednika Skupštine Ze-Do kantona imenovala je „hrvata vehabiju“iz Breze, Dejana Kovačevića, agresivnog orangutana, uličara i propalicu, psihičkog bolesnika sa krivičnim i prekršajnim dosijeom, koji u okrilju Naroda i Pravde–NIP, Elmedina Konakovića, kao štićenik Envera Hadžiahmetovića, (otjeranog graničnog policajca i aktuelnog Komunalnog i građevinskog ministra u vladi Sarajevskog kantona), sa vehabijskim pedigreom, dolazi na poziciju koja pripada Hrvatima. Pravo je pitanje zašto, racionalnom i odmjerenom Konakoviću trebaju ove igre i ovakvi ulični kadrovi?!
Jer taj nastavak sarajevske politike traganja za konvertitima među Srbima i Hrvatima i guranje istih na pozicije koje pripadaju narodnim politikama a ne lažnim izjavama o identitetu, nastaviće se, ovaj put, tek kao jeftina zabava za nepismene mase i odvlačenje pažnje javnosti, od odluka i mjera koje suštinski određuju sudbinu države.
Bavljenje sobom – završavanje nedovršenih Bošnjačkih poslova na planu institucionalne integracije etničkog prostora i odbacivanjem SDA, Bakira i političkog testamenta Alije Izetbegovića otkriva spremnost Bošnjaka da pod dirigentskom palicom Zapada, pokrenu inicijative, koje impliciraju nužnost preispitivanja postojanja ovakve države, kakva je danas BiH. Iako ta pitanja nisu ništa novo u ovoj državi, jer ih konstantno postavljaju i Srbi i Hrvati, Bošnjačko ponašanje moglo bi silovito dovesti u pitanje opravdanje i smisao političke volje, za monolitnom, unitarnom upravom, u pokušaju izgradnje bilo čega zajedničkog, a posebno države u tolikoj međunacionalnoj i međuvjerskoj mržnji, koju stalno ispoljavaju narodi u BiH?
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) December 8, 2022
Ova činjenica, racionalnoj analizi bila je vidljiva mnogo ranije odmah poslije lokalnih izbora 2020., nakon što je, američki državni sekretar, Antony Blinken uputio „programsko pismo“ Predsjedništvu BiH, u kome se jasno uočavalo da američka politika u BiH dobija nove konture i da cjela zemlja ulazi u novu fazu odnosa. Prije ovog, jasnog pisma, takozvana sarajevska elita i kvazi inteligencija, je robusno umnožavala planove i vizije onoga što će se dogoditi nakon pada Donalda Trampa – predviđajući i priželjkujući kraj političke agonije i nemoći centralnih organa, povratak unitarizmu pašaluka i konačnu kapitulaciju Republike Srpske. Međutim osmanska paradigma Bosne koja je preživjela vlastiti vijek, kroz sociološke i istorijske maštarije austro-ugarskog ministra finansija i prvog civilnog Namjesnika u BiH, Benjamina Kalaja, bila je vješto gurnuta pod tepihe Kralja Akesandra i Josipa Broza Tita, no, ovaj put stvarno, skončava svoj istorijski put. Potvrdio je to tadašnji Predsjednik Republike Slovenije Borut Pahor, kada je, u razgovoru sa članovima Predsjedništva BiH u Sarajevu, ukazao na sve češće glasove na vrhu Evropske unije o nužnosti „okončanja procesa raspada Jugoslavije“ i postavio jasno pitanje Dodiku, Komšiću i DŽaferoviću:„Može li se BiH mirno podijeliti“?!
Naknadnom objavom „programske agende predsjedavanja EU“ od strane Slovenije, označene kao pismo bez naslova i bez adrese, sve postaje jasnije. Pitanja koja je otvorio „papir“ iz Slovenije, a kome su prethodili slični „papiri“ iz Hrvatske, pokazuju spremnost država ragiona, članica Evropske Unije, da pokrenu proces razgovora koji bi u krajnjoj konsekvenci ,doveli do stvaranja Bošnjačke nacionalne države – što je sigurno daleko važnije od fraza i galame, „bošnjačke političke ergele“ (kako ih je nazvao novinar Sead Numanović) koji govore o „neprihvatljivosti komadanja Bosne“, a da nemaju nijedan racionalan odgovor na proces koji traje tri decenije.
U realnom odnosu snaga, Bošnjački politički vrh, ni sa Bakirom i Komšićem, a posebno bez njih, nema među sobom nijednu političku ličnost sa kalibrom, koja bi mogla prošetati od Beča do Berlina ili od Berlina do Vašingtona, Moskve ili Pekinga. Zato, ne postoji ni dilema: mogu li Bošnjaci svojom patetikom „uvređene tetke“ i nedovoljno artikulisanom politikom, spriječiti Albance i Hrvate da rješe sve nacionalne dileme i dobiju sve, a da ne daju ništa. Ili, mogu li sprečiti Srpski narod da konačno napravi političku trgovinu sa Zapadom, koja bi dovela do zaokruživanja srpskog nacionalnog prostora, nakon vjekova stradanja i borbe za ostvarenje tog cilja? Jasno da ne mogu: jer otvoriti unutrašnji dijalog o prilikama u kojima se Bošnjaci nalaze, stara je dužnost bila pretpotopnih elita Alijine stranke SDA, pa o tome neće nimalo voditi računa ni „Politička Osmorka“ u Bošnjaka.
Mnoge političke događaje i okolnosti Bošnjci nisu na vrijeme shvatili, pa bi danas kao pouku, morali analizirati i sve propuštene prilike Palestinaca vezano za „političke ponude“ iz 1978. pa zatim 1985. i 1989.godine do posljednjih aranžmana koji su uvijek, po Palestince bili nepovoljniji svakom narednom ponudom baš kao i sudbina Andaluzije, reći će Numanović.
Dakle, narodi u BiH su različito razumjeli poruke iz SAD, NJemačke i Slovenije: Srbi i Hrvati su ih bez sumnje shvatili kao istorijsku priliku da riješe vlastito nacionalno pitanje, dok su Bošnjaci reagovali afektivno, i otjerali SDA u zavjetrinu, prepuštajući sudbinu u ruke, zapadnim vojnicima, bivšim komunistima, liberalima i pederima. tako da je jasno da ovaj istorijski trenutak i ovakvu političku priliku, ne shvataju kao šansu iako nikada više neće dobiti takvu ponudu ako o ovoj ne budu razmislili zrelo. Sa druge strane, amerikanci i evropljani, sve više, shvataju sumornu bosansku priču o lažnoj srodnosti i bliskosti tri nacije, kojima je dovoljna jedna država, da su isti iako se mrze duboko i postojano. I da, priča o „utegnutoj“, monolitnoj građanskoj državi protivrječi svježem iskustvu proteklog rata kao i svi prošli ratovi i cjelokupna istorija, tri vjere i tri naroda. Srbi, Hrvati i Bošnjaci – prosto, nisu jedno i nisu isti, pa je površno tumačenje bosansko-bošnjačke, kao i prozapadne srbijanske inteligencije, da je i posljednji rat, onaj devedesetih, bio rezultat nekakvog hira, samo jednog političara iz Srbije.
Razlike među narodima bivše Jugoslavije a posebno još žive, kakve-takve, Bosne i Heregovine, su i istorijske i kulturno-civilizacijski najsnažnije se refektuju na javnoj sceni i kroz politički interes postaju nepremostivi izvor sukoba. Te razlike nije uspio zatrpati ili amortizovati nijedan globalni pa ni lokalni problem i već odavno, one su vidljive kao osnovne i praktično suštinske. Konačno, te razlike, su stavljene na dnevni red međunacionalne, političke komunikacije i postaju suštinski, životno važne za tri naroda, u Bosni i Hercegovini.
Ostale tekstove DŽevada Galijaševića čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
