Piše: Emil Vlajki
Slončić-Tončić o referendumu o sudu i Tužilaštvu BiH
Ne znam tko se prvi sjetio da Slončića-Tončića poveže s Predsjednikom. Bila je tu neka smijurija o nekakvom referendumu koji bi, navodno, trebalo da vrati ponos Srbima, a kojeg je On naturio Narodnoj skupštini. Što bilo da bilo, On je počeo vikati, kao i Slončić-Tončić, kako je Srbima pun kufer međunarodne zajednice i njenog maćehinskog odnosa, kako se zločini nad Srbima ne procesuiraju, kako su mnoge nadležnosti Srpske nasilno prenesene u političko Sarajevo, i tome slično. Shodno tome, tvrdio je kako će se taj referendum o neustavnosti Suda i Tužilaštva BiH sasvim sigurno održati, beskompromisno i po svaku cijenu, ili NJega neće biti! Toliko se trudio da to dokaže, da su mu povjerovali i pozicija i opozicija, glasajući za njegov prijedlog.
Al' ne lezi vraže. Nakon jedno mjesec dana, isto kao i Slončić-Tončić, okrenuo je ploču. Ponovo je počeo vikati, kako se referendum neće održati pošto s neprijateljem treba uporno i miroljubivo komunicirati i imati za to strpljenja! „Make a love, not war“ i „Ja sam dijete cvijeća, a ne običan laktaški baja“, neprekidno je ponavljao.
I nanovo su poslanici glasali, ali ovaj put suprotno od onog što su prošlog mjeseca izglasali. Kao da su marionete, pa imaju dugmiće na sebi, te reagiraju ovisno o tome koje se dugme pritisne. Ništa čudno, rekao bi netko, uobičajena srpska posla!
Pristalice teorija zavjere su tvrdili kako NATO tek što nije stigao u Banjaluku. Zatim kako će On biti smijenjen ako se taj referendum održi i da je, prepavši se, zbog toga popustio. Drugi su smatrali kako Sud i Tužilaštvo vode istragu protiv NJega, pa se On prepao i zaprijetio referendumom ciljajući čak i na osamostaljenje Srpske kako bi sebe spašavao. Treći su govorili, vrlo ružno, kako je On običan prevarant koji se igra s narodom i njegovim zastupnicima u Narodnoj skupštini. Četvrti su u NJegovom naglom odustajanju od referenduma vidjeli državničku mudrost; umjesto konfrontacije sa međunarodnom zajednicom, On je s njom htio konstruktivno šprehati, razgovarati!
LJubav nužno rađa strukturalni dijalog
Bilo je tu još teorija, ali ni jedna prava. Jer nitko nije uspio shvatiti NJegovu suptilnu i osjećajnu dušu koja je, ukoliko bi naišla na pogodnu osobu, morala krenuti putem strukturalnog dijaloga. A pogotovo to ne mogu razumjeti stranci, bahati silnici, koji misle da smo mi glupi, idioti, da niti što znamo, niti razumijemo, niti imamo, a posebno podcjenjuju nježne osjećaje neprosvijećenih apsolutista kao što je naš vožd.
Tako nam je prije nekog vremena, na Valentajn, doletjela šefica Brisela, izvjesna ledi, baronesa Ešton. Sve u svemu, mačka i po, ako ćemo lagati. Sletjela ravno na izuzetno jeftin laktaški autoput građen jedanaest godina, što je bilo skoro jednako dugo kao i gradnja Skadra na Bojani. To joj je bio pravi, pozitivni šok.
Veli ona kasnije NJemu kako nije mislila da je ova zemlja toliko napredna. A On se zagonetno osmjehnuo i dodao kako ona još ništa nije vidjela. Zamisli, veli On njoj, da je ovaj naš bolji entitet pun najmodernijih aerodroma i cesta kojih nema ni u Mliječnoj stazi. Ali ti sigurno nemaš vremena da to zamišljaš, pa ću ti sve to dočarati neki drugi put.
Uslijedio je, kako su TV kamere zabilježile, NJegov nježan stisak oko njenih ramena, osjetili su njihova uzdrhtala srca i znali su da ih dužnost zove da unaprijede historiju pravnog sistema multijebene Bosne i Hercegovine.
Nakon doživljenog adrenalinskog šoka, baronesa se pribrala misleći kako da kaže NJemu nešto što sigurno neće razumjeti. Konta ona kako su aerodromi i autoputevi stvar tehnike, a novokomponirane kovanice evropskog duha nešto krajnje uzvišeno što, u svakom slučaju, ne ulazi u glave našim tamnovilajetskim primitivcima.
Znaš, veli ona NJemu, tvoja ideja o ispravljanju nepravdi koje Sud i Tužilaštvo BiH čine srpskom narodu je ispravna, ali se to ne može tako prezentirati prostim riječima. Nije to košarkaška utakmica gdje možeš s malo muskulaturnog inžinjeringa uvjeriti suca da ne dosuđuje lične greške tvojoj ekipi. Ti moraš odsada misliti na europski način, puno suptilnije i demokratskije. A Predsjednik, čuveni mačo emotivac, sav se raznježio i misli se kako ona nije samo lijepa nego i pametna i kako je treba u svemu slušati. A, gospe ti, svatko bi na njegovom mjestu jednako reagirao.
Dakle, nastavi ona, mi moramo razmišljati o cijeloj BiH. Tu ste, dakle, s jedne strane, vi Srbi i, s druge strane Bošnjaci, žrtve vašeg genocidnog ponašanja. Čula sam da ima i nekih trećih, neki 'kroatiše pipl', ali njih je konstitutivno malo, pa se nećemo oko toga zadržavati. Sve u svemu, nastavlja ona, predlažem najnoviju novinu novog novcatog evropskog demokratskog duha. I to bez bombi, embarga i pritisaka, samo mrkva bez batine na drugom kraju štapa. On se sav ukipio očekujući njene čarobne riječi. A ona, svjesna historijskog momenta, malo je zastala i napokon guknula: „Predlažem strukturalni dijalog“!
Pohvala gluposti
On je zastao ushićen, a i čitava njegova svita, sve sami vrsni pravnici, ekonomisti, ministri i savjetnici bez ijednog šarlatana. Svi su oni mislili da je beskonačno pregovaranje bez neizvjesnih tendera sa financijski sumnjivim firmama za izgradnju autoputeva, vladinih zgrada i fiktivnih firmi, njihov vrhunski domet, ali sad su se uvjerili da ih je netko prevazišao. Shvatili su da im baronesa pruža priliku da uđu u procese dugotrajno nesagledive evropske budućnosti koja od sada nije više utopija, jer će se u narednom milenijumu sasvim sigurno realizirati.
Predsjednik je, kao pravi šef, prvi reagirao. Sa suzama u očima javno je rekao kako se osjeća bijedno, jer je predlagao narodu nekakav papanski referendum koji se ne može ni u čemu komparirati sa ovim što je sada čuo. I onda je dao naslutiti historijsku činjenicu o tome kako je referendum o antisrpskom pravosuđu i tužilaštvu, naravno ne definitivno, ali za relativno dugo, dugo vrijeme aut, napolje, kaput, fertih, finito, njet.
Sve u svemu, mudro je pomislio P: „Strukturalni dijalog, kako to gordo i inteligentno zvuči“.
Uostalom, sve skupa ima veze s pametnim i učenim stvarima kao što su strukturalizam, filozofija i sociologija. Ovi pojmovi se kroz politiku, umjesto radnih mjesta, uvode u široke i pomalo gladne narodne mase koje se uče da besperspektivnost prihvate ka pravi, pravcati progres, pa da tako umjesto kruha jedu duhovne kolače.
I zakleo se da će na tom strukturalnom dijalogu, koji je toliko oduševio Bošnjake i zapadne ambasade, inzistirati bez obzira na to koliko bude dugo trajao. Pet, deset godina, nema veze, barem neće nikome biti dosadno, a mediji će imati cijelo vrijeme o nečemu pisati. Pa ako bude trajao i tijekom njegovih pet sljedećih predsjedničkih mandata, i to će hrabro i stoički izdržati.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
