Piše: DŽevad GALIJAŠEVIĆ, „Pečat“
„Ja sam svoje hrvatsko pitanje rješio jednostavno: tako što sam prestao biti Hrvat i postao Bosanac.“
Kada je, ovim rječima, 2014. godine, bosanski i čaršijski istoričar i pisac, Dubravko Lovrenović, objasnio način rješavanja hrvatskog (pod)pitanja u BiH, malo ko je vidio u tome ozbiljnu ili moguću opciju nekog rješenja.
Ali, očito, sve ide u takvom pravcu konačnog rješenja.
Odnosno, kako je to napisao, Ivan Violić u eseju „O načelu ravnopravnosti - o fundamentalnom problemu u hrvatsko-bošnjačkim odnosima i BIH općenito“: „Ako Hrvati ne mogu birati svoje visoke političke predstavnike – a očigledno je da ne mogu – onda u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima. Ako u BiH ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među narodima, Hrvati više nemaju posebnog razloga smatrati se građanima te zemlje“.
Tri zadnja dana u januaru, američki diplomata Metju Palmer i Holanđanka Angelina Ajhorst, okupili su, u gradu simboličnog imena Ne-Um, lidere bošnjačkih i hrvatskih političkih stranaka, pokušavajući ostvariti kompromis na planu izmjena izbornog zakona BiH.
Namjera Hrvata je od početka jasna: kroz ove izmjene ostvariti pravo legitimnog predstavljanja i da sami biraju svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i Dom naroda bošnjačko-hrvatske federacije.
Hrvatski narodni sabor u kome dominantnu ulogu ima HDZ, sukobio je stavove sa predstavnicima bošnjačkih stranaka: SDA Bakira Izetbegovića, i još dvije stranke nastale otcjepljenjem od SDA - Narod i pravda Elmedina Konakovića i Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića.
Pregovori su propali a bošnjačke stranke su objasnile američko-evropskim posrednicima da one neće žrtvovati multietničnost i podržati nacionalni kriterij.
Bakir, Fahrudin i Elmedin (koga je predstavljao Denis Zvizdić), ostali su na liniji politike koju su trasirale prokomunističke, lijeve stranke u Sarajevu (SDP BiH, Demokratska fronta i Naša stranka) kad su odlučno odbile da uopšte učestvuju „Neumskom dijalogu“.
Krah neumskih-bezumnih-neumnih pregovora, ogolio je političku prirodu i suštinu Bosne. Političke i vjerske elite u Sarajevu, nevladine organizacije i sredstva informisanja – nacionalisti, islamisti, mudžahedini, vehabije i teroristi... seire nad političkim lešom takve države, glumeći da je „ona tu samo je malo u krizi“, dok u stvarnosti, upravo oni predstavljaju, kolektivne ubice domovine u čiji obnavljanje se uzalud zaklinju.
Iz razloga osjećaja nacionalne ugroženosti, nastalo je i funkcioniše jedinstveno, političko savezništvo Dragana Čovića sa liderom Srba u BiH, predsjednikom najveće političke stranke Republike Srpske SNSD i članom Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Miloradom Dodikom.
Naravno da to partnerstvo jeste ambivalentno i da teret njega, osjećaju oba lidera, zbog složenih i teških međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata van BiH, praktično nacionalnih matica u Srbiji i Hrvatskoj koje još uvijek manifestuju visok stepen netolerancije.
Političko savezištvo Srba i Hrvata u BiH postavilo je ozbiljne dileme pred evropsko liderstvo a predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića uključilo u ove procese kao nesumnjivu podršku opravdanim, političkim zahtijevima srpskog naroda i Milorada Dodika.
„Dodik nije problem – problem je u Sarajevu“, više puta će javno naglasiti hrvatski predsjednik, uočavajući kako država BiH neumitno strada pod teretom islamizma.
Ranija zabrinutost za državu BiH, u Hrvatskoj i na Zapadu, pretvorila se u strah od tihog odlaska sa kulturne i istorijske pozornice, najmanjeg i politički najslabijeg, nekad državotvornog naroda – Hrvata.
Tešku, istorijsku i političku bitku za ustavnu ravnopravnost, koja se vodila na duže staze, Hrvati gube.
Geneza uništenja Hrvata u BiH je bila duga, puna stradanja i otpora koji je taj narod pružao. U toku rata, ali i kad je Dejtonski sporazum primjenjen, uočeno je da se ustavni status Hrvata u BiH slabi na račun potpunog uništenja Srba u Hrvatskoj.
U prvim danima mira, bivši mudžahedini i islamisti, terorističkim akcijama, ubistvima i zločinima, paljevinom kuća i crkava, sa znanjem zapadnih država, krenuli su (i) protiv Hrvata.
Počelo je terorističkim napadom u Mostaru a nastavljeno bombaškim napadima u Zavidovićima - ubistvima Borisa Tešanovića (vlasnika kafića), Gorana Kelera (dobitnika ordena „Zlatni ljiljan“), Jadranka Božinovića (novinara-urednika na lokalnom radiju), Željka Dejanovića..
Uslijedila su ubistva hrvatskih povratnika u Srednju Bosnu pa ubistvo doministra unutrašnjih poslova F BiH Joze Leutara, ubistvo policajca Ante Valjana.
Evidentiran je i nestanak Mirka Jozića (1997. god. iz Novoga Travnika), podmetanje eksploziva pri Papinom posjetu Sarajevu, bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne, ubistvo četvoročlane, porodice Anđelić, kod Konjica, na Božić.
Nastavljeno je napadom na fabriku Coca Cola u Hadžićima koja je u vlasništvu Hrvata iz BiH, ubistvo Zvonka Barbića i ranjavanje Josipa Šarića u tgovinskom lancu „FIS“ Vitez koji je u vlasništvu Hrvata Pere Gudelja, te napad na poslanike u Zenici iz reda HDZ-a Ivu Tadića i Peru Mamića.
Zauzimanje Nacionalne - Hercegovačke banke izvršila je Britanska obavještajna zajednica da bi preko prinudne upraviteljice Engleskinje, Tobi Robinson, bila uništena.
Slijedilo je hapšenje Ante Jelavića, predsjednika HDZ BiH i člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata te izbor „Komšića prije Komšića“, bošnjačkim glasovima u Parlamentu izabran je član SDP Jozo Križanović.
HDZ BiH sa Draganom Čovićem na čelu je umjerenom politikom pokušavao promijeniti to stanje i obezbjediti podršku NJemačke a time i Hrvatske. Za to vrijeme je broj pripadnika hrvatskog naroda u BiH prepolovljen.
Svi pokušaji da se stekne pravo garantovano Ustavom i Dejtonskim sporazumom, da bira svoje predstavnike, u Sarajevu su tumačeni kao napori za stvaranje Trećeg entiteta i plan – nove federalizacije države.
Dragan Čović je zbog toga bio hapšen da bi se slomio otpor njegove stranke, projektu radikalne i brze islamizacije Federacije BiH sa namjerom nastavljanja tog procesa i na tlu Republike Srpske tj. cijele BiH.
Nakon hapšenja, 2009. godine, Čović je, izolovan, sa malobrojnim saradnicima, izborio, vlastitu slobodu i ponovo, tiho i nenametljivo, nastavio zastupati politiku nužnosti vraćanja ustavnih prava i slobode hrvatskom narodu.
Poslije Neuma Hrvati su na potezu, što može bitno odrediti sudbinu zajedničke države i njenog opstanka jer problemi nastaju i eskaliraju u Sarajevu.
Izvor: Fakti.org
