Piše: DŽevad Galijašević
Balkanska kriza i ratovi devedesetih godina dvadesetog vijeka, unijeli su u pravni i politički diskurs neke nove pojmove i kategorije, koji su bila nespojivi i sa pravom i sa politikom. Ideološku dogmu i propagandnu parolu komunistički osmišljenog bratstva i jedinstva, potisnule su definicije rata i raspada zemlje kao „bratoubilačkog rata“.
Da, rat je bio i krvav i ubilački ali ostala je jedna dilema, vrlo aktuelna, u vrijeme, kada rat koji se vodi na tlu Ukrajine dobija isti naziv: Rat između „bratskih naroda“.
Jesmo li zaista bili ikada braća i da li smo to danas?!
Bosanski islam i moja Rusija
„Broj muslimana koji žive u Rusiji dostigao je 30 miliona dok iz godine u godinu taj broj konstantno raste“, rekao je predsjednik Vijeća muftija Rusije Ravil Gajnetdin u razgovoru prvo za Anadoliju a zatim i za Ruske medije… Iz ovog intervjua mogli smo saznati da broj muslimana u Rusiji bilježi rast prvenstveno zbog visoke stope nataliteta, kao i zbog muslimanskih doseljenika iz zemalja srednje Azije kao i da većina muslimana u Rusiji živi na području moskovske regije, zatim u St. Peterburgu i Jekaterinburgu, te da u regijama Tataristan, Baškortostan i Sjeverni Kavkaz također živi veliki broj muslimana.
Saznali smo i da u Rusiji postoji preko 8.000 džamija i da je Moskva, sa milion i pol, muslimana prvi grad u Evropi. Gajnetdin, koji je Tatar, otkriva nam i da Tatara ima oko 10 miliona i da u Rusiji žive u slobodi, miru i propsperitetu.
“Islam je u Rusiju došao u 7. vijeku. Savremenici poslanika Muhammeda stigli su u Rusiju 22 godine nakon njegove smrti. Oni su došli u grad koji je sada poznat kao Derbent, a nalazi se u južnom Dagestanu. Prvi ezan u Rusiji proučen je upravo na području Dagestana.” Inače, većina muslimana u Rusiji su suniti hanefijske pravca.
Priča se da su nekada u BiH, „stari muslimani“ njegovali tradicionalni odnos prema Islamu i time osporavali frazu, koju nedoučene hodže, lažni analitičari i tumači religije, tako rado koriste: „Jedan je Islam“.
A hvala Bogu da nije jedan – jer da je jedan, bio bi bijedan.
Bosanski muslimani ne podržavaju muslimane Rusije ni njihov stav. Od Alije su naučili da mrze Egipat, Siriju, Irak i Libiju- da ne gledaju saradnju Rusije sa Iranom, Turskom, Emiratima, Saudijskom Arabijom i Pakistanom, pa su odlučno otišli na Bliski Istok da Nato alijansi pomognu u ubijanju tamošnjih muslimana i razbijanju stabilnih država, doprinoseći, da život u njima bude težak i gotovo nemoguć. Terorizam kao način političkog i vojnog djelovanja, ima svoj značajni Bošnjački pečat, jer je Islam u Bosni danas vjera bez islamske jurisprudencije, egzegeze i teologije (fikha, tefsira ili kelama) bez eshatologije i svjesti o ahiretu; što otkriva lažne vjernike, koji se ne plaše Sudnjeg dana i Božije kazne za nedjela koja čine najbližim.
Pravi Islam koji znači Mir, na ovom strašnom mjestu, je poražen, u zlo doba, kada je, tvorac vladajuće dinastije, Alija Izetbegović, javno poručio da će žrtvovati Mir zbog suverenosti. Lažni muslimani u Sarajevu su shvatili poruku: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od Islama a suverenost u odnosu na strane sile, nikada nije ni postojala.
Postoji mit, kako je u neko davno, prošlo doba, Islam u BiH imao ljudsko i komšijsko lice, koje se razvijalo na humusu slovenske suštine. Tvrdi se da je Islam u BiH bio i etički poseban, odvojen od politike i radikalnih učenja. A današnji Islam u Bosni, baš kao i u većini muslimanskih zemalja, nastao je pod uticajem političkog radikalizma i promocije političkog nasilja kakav su strpljivo, čitav vijek, gradila „Muslimanska braća“ na temeljima vjerske dogme Muhamed bin Abdul Vehaba i terorističke prakse Al kaide, ISIL-a i Al Nusre. Iako je današnji Islam u Bosni tek gomila neprihvatljivih običaja i navika koje su iz feudalne i primitivne Osmanske ere, prosto se nakalemile ne krute političke ideje vjerskog političkog uređenja države koje svom kukavnom narodu u glave usadi Alija Izetbegović.
Zato se i rat u Ukrajini za čaršijske elite u Sarajevu, učinio zgodnim trenutkom da se u histeričnoj i uplašenoj Evropi, za sve događaje oko Kijeva, Harkova, Mariupolja i Hersona, okrive Srbi, a da, naravno, najkrivlji bude Dodik. Kazniti Dodika i slomiti Republiku Srpsku nije ideja koja bi se mogla javiti u glavi bratskog naroda već u glavi đavoljeg brata Kaina, tačnije Bakira Izetbegovića, koji sipaj otrov lične i porodične patologije što je Bosnu davno već gurnula u dubine evropske kanalizacije. Optužio je Bakir Srbe i Dodika za sve, pa i za to, što se Hrvati i Bošnjaci ne mogu dogovoriti oko Izbornog zakona, i što Hrvati neće više da trpe zulum čaršije koja im bira predstavnike u vlasti.
Kada je, u Antaliji, Šefik DŽaferović pokušao uvjeriti Sultana Erdogana, da se preko Republike Srpske, širi, Bosnom i Balkanom, maligni uticaj Rusije koji svađa narode i ljude te razbija državu BiH. Ali kad je Milorad Dodik, objasnio Erdoganu kako stvari stoje iz Turske, na bosansku adresu, ipak su bili upućeni pomirljivi tonovi.
Uz te poruke, kao čudo, odjeknule su poruke iz Čečenije. Naime, u intervjuu, Tanjugu, lider Čečenske Republike koja je u sastavu Rusije, Remzan Kadirov, je istakao da Rusija i on lično, nikad neće zaboraviti da Srbija, jedina uz Bjelorusiju nije uvela sankcije i zahvalio se na politici mira. Kao lider većinski muslimanske Republike pozdravio je sve muslimane u Srbiji i najavio jačanje saradnje:
„Čečenska Republika je nedavno preživjela dve teške ratne operacije. Osjetili smo sve teške posljedice rata, pokrenutog krajem prošlog vijeka kao rezultat provokacija stranih obavještajnih službi, čiji je cilj bio uništenje Rusije. Pretrpjeli smo velike ljudske gubitke u borbi protiv međunarodnih terorista iz više od 55 zemalja svijeta, koje su nam ubacile i aktivno podržavale zapadne zemlje. Samo zahvaljujuci odlučnoj politickoj volji Vladimira Putina i nacionalnog lidera čečenskog naroda Ahmat-Hadži Kadirova, međunarodnom terorizmu u republici je slomljena kičma“, rekao je Kadirov.
Poruke iz Čečenije i uzdržanost Turske prema stavovima i zahtjevima Izetbegpovićeve sarajevske kasabe, iznenadila je neobavještene, jer su i Kadirov i Erdogan shvatili surovu istinu o tome ko je na kojoj strani i ko je kome brat: a Sarajlijama je brat dolar mio – koje god vjere bio te da i Šefik i Bakir, kao američke sluge ne liče baš na muslimane i da se u načelu, sa svojim „muslimanskim mandatom“ i cjelom zajednicom, koju predstavljaju, nalaze u jednoj tužnoj i kognitivno nerazrješivoj situaciji.
Naime, iako, je za svaku svoju odluku, mjeru ili istup, tražio i pronalazio alibi u javnosti koju je njegov politički sistem kreirao, ipak je osnovna slika koju šalje, Bakir i onaj dio naroda koji predstavlja, turobna slika „poturice“, koji mjenja lik i naličje u skladu sa licem gospodara. A milostivi gospodar je danas uglavnom u Vašingtonu a ponekad u Londonu. Ta slika prevrtljivog kasabalije konvertita, prenesena iz Osmanskog vremena zajedno sa prikladnim i poznatim imenom „poturice“, mjenjala se kako su se mjenjali vladari. Lik takvih Bošnjaka vidljiv je u kratkoj istoriji Bosne iz koje se isčitava kako su bili su i odane sluge Beča i Pešte, trudeći se da što više liče na njih i što bolje ih služe. U Kraljevini SHS i Jugoslaviji, bili su i „posrbice“ pa se premetnuli u „pošvabice“: veće ustaše od Hrvata i veće esesovce od NJemaca. Sa tim i takvim konvertitima je procvjetao bosanski komunizam – nije u Jugoslaviji bilo većih komunjara od gomile kukavnih Bošnjaka i čaršijskih slinavaca, pa su cjelu Bosnu zamračili, zlokobnim ateizmom titovog političkog sistema. Danas im je Kjaba u Bijeloj kući u pravovjerni halifa DŽozef Bajden. Zato se u Sarajevu trude da sakriju fašisoidno lice današnje Amerike: lice zločinačke države i vlade kao najvećeg masovnog ubice i neprijatelja Islama. Nije Islam jedan: u Bosni je Američki a ponegdje Engleski.
Novu kolumnu Slobodana Antonića možete pročitati OVDE.
Izvor: Pečat
